Specijalista za dječje bolesti Rasim Ljajić po najnovijem je potpredsjednik vlade, ministar trgovine spoljne, unutrašnje i telekomunikacija metastazirane Šešeljeve Srbije.
Da je sposoban za sve, pokazao je kad se prihvatao da bude ministar za nacionalne i etničke zajednice, za ljudska i manjinska prava, za rad i socijalnu politiku, da upravlja koordinacionim telima za Preševo, Bujanovac, Medveđu, za Kosovo, Mešovitim komitetom za ekonomsku saradnju sa arapskim zemljama, posreduje između Beograda i Haškog tribunala što u federaciji Crne Gore i Srbije, što u napuštenoj Srbiji. Predsjednik je Upravnog odbora fudbalskog kluba „Novi Pazar“.
Dok je bio ministar za rad i socijalnu politiku stopa nezaposlenosti u Srbiji se sa 13,5 odsto vinula na 25,5 odsto, 10.000 djece je jelo samo jednom dnevno, u Hagu su do sankcija gunđali na odnos Srbije prema sudu UN, u tri općine na jugu Srbije je neproglašeno ratno stanje, Kosovo se izborilo za nezavisnost, privredna saradnja sa arapskim zemljama iskazuje se promilima, fudbalski klub je na pretposlednjem mjestu Superlige.
Ljajić je medicinu završio je u Sarajevu, iako je Medicinski fakultet u Beogradu dva sata truckanja bliži Ljajićevom rodnom Novom Pazaru nego sarajevski. Ljajić je sa 26 godina izabran za generalnog sekretara Stranke demokratske akcije (SDA) Sandžaka, ispostave SDA BiH. Vrlo brzo je napustio SDA i formirao Sandžačku demokratsku partiju (SDP). Na izborima 2003. okušao se sa „Zajedno za toleranciju“ uz partnersku Ligu socijaldemokrata Vojvodine (LSV) i Savez vojvođanskih Mađara, ali alijansa nije prešla cenzus. Zato je 2009. osnovao Socijaldemokratsku partiju Srbije (SDPS), čiji je predsjednik od iskona.
Nacionalnošću je Bošnjak, vjerom sunitski musliman. Ni u jednoj ministarskoj ulozi nije otišao u Srebrenicu, mjesto zločina nad zločinima, kao ni na obeležavanje zločina nad Bošnjacima u Sjeverinu, Štrpcima…
Iskušenje mu predstavljaju neprekinute ministarske beneficije, pa kaže 2. avgusta: „Mislim da je odluka o ulasku u Vladu najbolja za moju stranku i najgora po mene jer je s moralne strane za mene i dalje problematična“. Devet poslanika SDPS zna šta je najbolje za njih pa su otvorili ovogodišnju sezonu preletanja. Sa liste „Izbor za bolji život” koju je predvodila Demokratska stranka (DS), zahvaljujući kojoj su i ušli u parlament prišli su novoj vladajućoj većini protiv koje se izjasnilo njihovo članstvo.
Govorio je Ljajić 9. novembra 2011: „Buduća vlada biće oformljena bez mene. Ne želim više da budem ministar, jer vrijeme je za smjenu generacija i da se u Srbiji promovišu novi ljudi“.
Ljajić, službenik u vladama Zorana Đinđića, Vojislava Koštunice, Mirka Cvetkovića i Ivice Dačića je 13. jula overio prošlogodišnje obećanje: “I u predizbornoj kampanji sam govorio da neću sjedeti u budućoj vladi, ma ko da je formira i bilo bi neozbiljno da taj princip i to obećanje prekršim”. Posle šest dana je prihvatio ponudu koalicije oko Srpske napredne stranke (SNS) da bude ministar, a pride vicepremijer. Posle svega ostao mu je samo “gorak ukus u ustima”.
Gorak ukus u ustima je simptom čestog oboljenja: gastroezofagealne refluksne bolesti – GERB. Svakodnevno je osjeća sedam odsto građana svijeta. Najčešće se javlja nakon jela, savijanja ili napinjanja trbušnih mišića, a jednostavne promjene životnih navika značajno smanjuju simptome GERB-a. Treba uzimati onoliko hrane i tečnosti da se ne rasteže želudac, održavati higijenu usta i zuba, izbegavati žvake, tvrde bombone, alkohol i nikotin, olabaviti kaiš, ne nositi usku odeću nakon jela, jesti konjsko meso, piti sok od svežeg kupusa.
Gorak okus Ljajiću ne stvara činjenica da će biti najbliži saradnik takođe sarajevskog studenta Sulejmana Ugljanina, ministra bez portfelja i lidera SDA Sandžaka čiji je Ljajić bio sekretar, koga je uoči i za vrijeme rata u BiH optuživao da je ekstremista koji ohrabruje separatizam i hoće „veliku Bosnu“ kojom vladaju bosanski muslimani. Progonjeni Ugljanin je 1993. pobegao u Tursku.
Kada je bokser Ugljanin, čije ime na turskom znači „čovjek mira“ 2004. godine postao predsjednik općine Novi Pazar bljesnule su zapretane podele i trvenja između SDA i SDP: ubijen je kandidat za odbornika, pucalo se po gradu, „molotovljevi kokteli” padali su na sjedišta stranaka i zgradu općine. Tučama, vatrenim oružjem, minama ratovalo se za muslimanske duše. Ugljanin, dječji ljekar kao i Ljajić, kao i Ljajić bošnjački elemenat srbijanskog režima takođe nije pognuo glavu na bošnjačkim stratištima od 1991. do 1995.
Da je Ljajić spreman na sve pokazao je kada je sa Ugljaninom seo za istu sofru u petak kada je Ugljanin organizovao iftar povodom ramazanskog posta sa đakonijama iz Novog Pazara. Pokazao se kao majstor okretnih vještina i pokretnih mišljenja. “Rasim” na arapskom znači „planer”.
Ni ovogodišnjim mandatarima, bez obzira iz kog su tabora, ne treba vjerovati. Boris Tadić, saznavši za predsjednički poraz, u noći kada su se brojali glasovi bio je odlučan: “Sigurno neću biti novi premijer”. Desetak dana kasnije rekao je da je „spreman da preuzme ulogu premijera”.
Kada su naprednjaci ponudili Ivici Dačiću premijerstvo, lider socijalista je ponudu prihvatio, iako je mjesec i po dana govorio da ga mjesto predsjednika vlade ne interesuje. Uz to je prešao u rivalski tabor.
Rivalima je priskočio i Zaharije Trnavčević kada mu je Dačić ponudio da vodi nacionalni agrarni savjet. Trnavčević, rođen u Kraljevini Jugoslaviji je povodom 50. godišnjice RTS-ovog Dnevnika, u specijalnom izdanju te emisije čitao vremensku prognozu. Napustio je DS posle 18 godina vjernosti, u 85. godini života osnovao vlastitu stranku, a u skupštinu ušao sa Liberalno-demokratskom partijom. Deset radnih dana posle Dačićevog obećanja Trnavčeviću, ministar poljoprivrede povukao je prvi potez: SMS-om je otpustio 1.658 agronoma-savjetnika.
Prvi preletač višepartijske Srbije je 1993. godine bio lider Nove demokratije Dušan Mihajlović. Podržao je vladu SPS-a, JUL-a i radikala, iako je na izborima učestvovao na listi sa DEPOS-om. Tek je ovog jula ministar policije i potpredsjednik prve antimiloševićeve vlade Srbije sleteo sa vrletnog puta i zaglavio u blatu.
U petoglavoj vladi Srbije do njenog sastavljanja niko nije mogao ni sa kim. Lider naprednjaka Aleksandar Vučić govorio je da ga nikakva sila neće naterati da bude sa Dačićem, Ljajićem i Mlađanom Dinkićem, liderom Ujedinjenih regiona Srbije (URS). Sam Dinkić se ovog ljeta kleo da ni pod kakvim uslovima neće sa Vučićevom strankom.
Radikal Aleksandar Martinović je drvljem i kamenjem gađao naprednjake, a dva mjeseca nakon izbora prešao je u “mafijašku “ i “izdajničku” Srpsku naprednu stranku (SNS).
Preletači se nagrađuju za izdaju. Vlajko Senić koji je napustio Srpski pokret obnove (SPO) postao je funkcioner URS; Goran Knežević je dva puta bio gradonačelnik Zrenjanina – kao kadar DS i kao personal SNS; odbornica sa liste LSV Lidija Šamanović je prišla koaliciji SNS i SPS i za to nagrađena funkcijom predsjednice općine Bač; u Zrenjaninu se odbornik SPO Ljubomir Stanisavljev priklonio savezu SPS i SNS i postao zamjenik predsjednika gradskog parlamenta. U ovoj općini gdje radi manje od trećine stanovništva novoj vladajućoj koaliciji pristupila je i Livia Ursulesku iz LSV, čiji je lideri optužuju da je dobila 15.000 evra za promenu dresa u borbi niskim udarcima. Toliko evra košta vrsta amazonske papige.
Jovan Dučić je naučio da je „slava strašno sunce mučenika“. Društveni položaj, moć i novac kojim politika preko noći obasipa, u balkanskim političarima ponižava vrijednost odgovornosti i doslijednosti.
Vazalsko-seniorski odnos je doživotni odnos nadređenog i podređenog, u kojem svako preuzima obaveze. Lenski gospodar je vazala štitio od napada, na sudu, davao mu hranu, odeću, stan i deo ratne lovine. Vazal je radio sve što gospodar zatraži.
Vazalstvo nestaje ukidanjem kmetstva i feudalizma. Kao anahronizam vazalstvo se u zaostalim dijelovima Evrope zadržalo i do 18. stoleća. U onom dijelu evropskog kontinenta iz koga je Evropa pobegla zaostalo je do dana današnjega. Vazalstvo je nešto poput izumrlog vunenog mamuta, trtične kosti – zakržljalog dijela kičme ili granice Karlobag–Ogulin–Karlovac–Virovitica.
(Peščanik)
