Genocid nad Bošnjacima između istine i mita

7
18

“Senički grad osvojen je 23-eg aprila 1809-e godine. No, ovde moram se groziti, a valja mi istinu kazati. Karađorđe je sa Turcima učinio na čestan način puštati Turke, sa ženama, decama i malom. No, ujutru, kada su započeli Turci izlaziti iz grada, Srbi ne čekajući da izvrve svi iz grada, no započnu uskakati preko zida unutra. Karađorđe je branio i odbijao, ali nije mogao vojsku zaustaviti. Turci jedva uspedu tri časti izići iz grada, a proči koji su se zatekli, okrenu na naše pucati i u tomu se povede strašan po polju seničkom boj. Ovde se nije gledalo ni muško ni žensko, a je li koji Turčin sa svojom kadom umakao, to se ne zna. Pešak sasvim ostane po polju…

Karađorđe zapovedio da glave se odnesu u Senicu. I tako, svrši se ovaj boj. Glave su odnete, no nije bilo dosta kočića da se ponabijaju, već su onako ponameštene u paradu, a čislom, ako će jedna manje od 2.500. A ovde je naših malo poginulo u ovom sraženiju.”

Tako piše Antonije Protić u Povijesnici, od početka vremena vožda Srbskog Karađorđa Petrovića, objavljenoj u Smederevu 1853. godine, lični pisar srpskog vožda Karađorđa, o strašnom zločinu nad Bošnjacima Sjenice koji se dogodio prije dva vijeka, na očigled srbijanske i međunarodne javnosti, gdje se, razumno je, ovima drugima više zamjera pasivnost po ovom pitanju.

Zločin o kojem danas jedva po koji intelektualac bošnjačke provinijencije da i može reći nešto više, osim suhoparne temporalne inkorporacije (vremenskog određenja), bio je, a to je i danas te, kako stvari stoje, i ostaće najvećom sramotom ondašnje Osmanske carevine i svijeta kao najveći etnocid i genocid koji se u praskozorje XIX vijeka dogodio sjeničkoj čaršiji. S historijske tačke gledišta, u marginama veoma ograničene intelektualne snage velikosrpsko orjentisanih historičara, nacističko isklesanim instrukcijama o tome kako pisati historiju i degenerativno i arogantno probuđenom nacional-fašističkom poimanju eminentne uloge koju su Osmansko carstvo i islam uopšte odigrali na prostorima Balkanskog poluostrva, ovaj zločin predstavlja jednu od svijetlih pobjeda srpske oslobodilačke vojske nad okupatorom koji je “pet stotina godina žario i palio, uništavao nacionalni identitet Srba i težio istrebljenju srpske nacije”. S druge strane, ne manje važne, čak više prosvijetljene znanjem i intelektualnom snagom te potkovane iskonskom naučnom željom da se o historiji govori s maksimalnom neutralnošću i nepristrasnošću, mali broj srbijanskih[1] historičara u svojim, barem u Srbiji ne tako često i obimno objavljivanim, djelima naučne prirode otvoreno, s dozom izvjesnog srama pripadnosti genocidnoj naciji, priznaju genocid nad Bošnjacima u vrijeme Prvog srpskog ustanka, a kao očit i krvav primjer, gotovo u pravilu, navode zločin nad Bošnjacima Sjenice 1809. godine.

Neki bi, danas skloni talionskom rješavanju konflikata rekli kako je to samo razlog više da se uzvrati istom mjerom. No, sebi za pravo niko ne smije dati da tako odgovori na nešto što je, u svojoj suštini, genocidno, jer postoji mnogo razloga kojima bi se moglo pozabaviti u okviru nekog šireg rada na ovu temu. Načelno, postoji potreba da se o ovom zločinu iznese stav cjelokupne bošnjačke intelektualne i političke elite, no to je danas gotovo nemoguće, jer se takva vrsta kompromisa ne bi mogla postići u ovoj drugoj prozvanoj grupi, što bi svakako izazvalo poteškoće i u prvoj, koja je, bojim se toga, više nego korumpirana poput svih onih iz druge grupe.

Jedan od profesora na jednom nama jako bliskom univerzitetu često zna govoriti o genocidnim tvorevinama, kakva je, prema njegovim riječima, Republika Srpska u okvirima teritorijalno-administrativnih granica Bosne i Hercegovine. Isto tako, on ne poriče genocidnost ustrojstva moderne srpske države, što je, opet u mojoj percepciji ovog problema jako ekstremno mišljenje i možda ne tako poželjno.

U biti, najbolje rečeno bi bilo da je jedna moderna država poput Srbije, koja važi za deklarisanu demokratsku državu, dužna, u najmanju ruku, priznati genocid nad Bošnjacima i kao takav ga inkorporirati u svoje historijske udžbenike te, na taj način, ne ostati dužna niti uskratiti svojim nadolazećim naraštajima, a tako ni svojim komšijama i sugrađanima – Bošnjacima istinu o historiji i njenom licu i naličju.

Jer, za one koji se sjećaju stare tvrđave u Sjenici, njena unutrašnja strana (dvorište) ni u kojem slučaju nije mogla biti bojno mjesto niti se tu mogao odigravati nikakav “Boj na Sjenici”, već je to, neću pretjerati ako se tako izrazim, bila svojevrsna klaonica gdje se nije pravila, a to i lično veli Antonije Protić, razlika između muškaraca i žena. Važno je,zarad sopstvenog olakšanja svijesti, za velikosrpske nacional-fašističke historičare, priznati da u Sjenici nije došlo do jedne od “najslavnijih i najveličanstvenijih pobjeda Karađorđeve vojske nad okupatorom”, već do čistog etnocida i genocida nad golorukim ženama i nemoćnoj djeci, nad nenaoružanim i nemoćnim muškarcima i nad onima kojima je vrijeme već na izmaku – najstarijima i najnemoćnijima. Jer, veći zločin ne priznati njegove posljedice, nego ga počiniti.

Danas, poslije dvije stotine godina, “narodni tribuni i lideri” među Bošnjacima Sandžaka, naročito Sjenice, gotovo i da zaboravljaju ovaj zločin i u prilog tome ide i činjenica da su se “drugi” (neka ne zamjere organizatori, jer nema u ovom prozivanju loše namjere, čak je više i hvalospjeva i odanja počasti za smogavanje snage da se ovakav korak preduzme) prije nego i oni sami sjetili organizovati tribinu u povodu ovog sramnog nedjela. Da su ikako mogli doprinijeti da se to zaboravi, vjerovatno bi to uradili, a pokušali su: htjeli su da šute o tome. No eto, hvala Bogu, sjetio se neko da o tome priča. A, oni ni u susret nisu izašli tim “drugima” pa im moćima koje proizilaze iz njihovih fotelja nisu omogućili održavanje tribine u nekom primjerenom prostoru.

Ali, danas je malo onih koji historiju pamte. Još manje onih koji žele da je upamte. A, sve je više takvih koji je žele potpuno zaboraviti, ne znajući da je ona tu da podsjeća i opominje, baš poput onih riječi iz Povjesnice Antonija Protića “…No, ovde se moram groziti, a valja mi istinu kazati…”, jer je istina nadnaravni ideal i cilj bića historije kao nauke.

Autor: Damir M. Kabaš


[1] Autor sebi za pravo daje, obzirom na isfašizovan i pogrešno interpretiran termin “srpstva”, koristiti epitet srbijanski za one historičare čija provinijencija nije u ponikla u raljama nacional-fašizma. (op. aut.)


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

7 KOMENTARI

  1. Postovana gospodo Angus YounG,Kabas koliko vidim vi se sloziziste da isto mislite,nepripadate fundamentalno orjentisanim nazovi Bosnjacima.Znaci po vama oni koji progovore i rijec sta se to cinilo nad Bosnjacima u proslosti su fundamentalisti.Ovo da nije zalosno bilo bi smijesno vjerujte,dali se uopste moze voditi polemika sa nekim ko nece da saslusa i vase misljsljenje i konkretne dokaze.Zadnja izjava gospodina Terzicca za sada kako SANU kaze jednog od prvih historicara citiram:Sandzak i taj narod nemaju historisku podlogu za to sto oni traze.
    Posle svih izjava hocemo li to mi Bosnjaci jedni drugima drzati predavanje jeli bio genocid ili nije?
    Hocemo li gubiti intelektualnu energiju na samodokazivanju samima sebi.
    Hocemo li mi sami sebi dokazivati da je bio poslednji genocid u Srebrenici jer oni koji su to uradili su stavili vosak u usi citajuci sve ovo moradoh malo i ironije.
    Ja , kao Hrvatica i pripadnica Hrvatskog naroda i veliki ljubitelj povijesti mogu Vam reci “gdine . Young ” opet samo moje misljenje da ste krivo protumacili autorov tekst kao napad i poticanje nacionalne mrznje jer isti je ovdje postavljen i sastavljen samo kao poticaj narodu koji vec stoljecima grijesi i pokusava da stavi sve “pod svoju kapu i komadu” kako je to nemoguce , te da bi svaki prvenstavno covjek , a kasnije svaki pripadnik spomenutog naroda koji dodje u doticaj s ovim clankom , trebao stati i upitati se ” Kako da ja sam doprinesem da se ovakve stvari , ovakva gnusoba , jad , i cemer sto je moj narod u daljnjoj i blizoj povijesti napravio drugom narodu vise nikada ne ponove , kako da ja pomognem da moj narod izadje na pravi put ? “.
    Oprostite Kraljice Jelena “gorda” sto se posluzih ovim divnim recenicama sa kojima se u potpunosti slazem.
    Nema dijaloga ako to druga strana nezeli.
    Ocigledno to druga strana nikada nije zelela dokaz za to je i najskorije negiranje genocida SRS i dalje to radi

    —————————————-

    0

    0
  2. Zadovoljstvo je moje. Odlično što smo ovako fino porazgovarali. Eto, sve se ovo izrodilo, očigledno, iz nepoznavanja činjenice o mojim, kako to kažu Hrvati, “svjetonazorima” – sad kada znate da ne pripadam onima fundamentalno orjentisanim nazovi Bošnjacima, moji tekstovi su poprilično jasniji i eksplicitnij iz Vaše perspektive.
    Volio bih znati i sa kim sam imao čast ovako diskutovati. Ako Vam to predstavlja problem, u smislu otkrivanja identiteta na stranice, izvolite pa mi se javite putem Email-a.
    Sve najbolje i selam,

    DmK

    0

    0
  3. Postovana gospodjo Kraljica Jelena “gorda”, i uvazeni gospodine Kabas,

    Drago mi je sto ova diskusija donosi plodonosne rezultate u smislu kristalizacije naseg opazanja teksta g.Kabasa, kao i percipiranja istorije kao takve, koju ucimo i znamo iz razlicitih izvora.
    Moj predhodni komentar jeste zaista bila inicijacija za pojasnjenjem teksta autora, pa nakon vasih diskusija osecam da sam duzan i odgovor.

    Gospodine Kabas, Vi kao autor bi sad trebalo da znate koliko veliki znacaj ima vas komentar kao “pogovor” nakon teksta kojeg, priznacete, ako cita Bosnjak u egzilu u Australiji (i nekim slucajem iz Sjenice) i Srbin iz Slavonije, dozivljavaju potpuno razlicito. Ovu dihtomnost sam uzeo prosto da pokazem koliko jedan tekst ne moze biti nikako komplemetaran u razumevanju dva citaoca, dve razlicite nacije, dve religije, dve ideologije ako hocete…
    Drugim recima, vas “pogovor” je tek dao pravi smisao tekstu i nakon njega citalac moze da shvati vasu dobru nameru da priblizite jedan davni tragicni istorijski trenutak.
    Citiracu Vas: ” Dakle, ni u kojem slučaju ne želim biti od onih koji raspiruju nacionalnu mržnju i potiču na krvoproliće, već, naprotiv, želim skrenuti pažnju medijskoj i široj javnosti, a ujedno i političkim vođama bošnjačkog naroda Sandžaka, ako ćemo šire i Bosne i Hercegovine, pa i cijeog Balkanskog poluostrva, na historijske činjenice i njene posljedice koje se reflektuju na naše današnje bivstvovanje, a koje će se isto tako produžiti i u našu budućnost.”
    Ovim ste deklarativno postavili Vasu poziciju kao istrazivaca jednog dela istorije i apsolutno se slazem sa Vasim stavom na koji nacin tome prilazite.
    Sledece: Ja sam Bosnjak, kao i Vi. I vernik sam.U narednom citatu ste napisali: ” Ni jednog jedinog trenutka. Jer vjerujem u to da je moj narod – bošnjački narod – naučio opraštati i ne vraćati istom mjerom. Uvjeren sam da niko od onih koji su pročitali ovaj tekst (a njihovih komentara ima i na drugim internet stranicama, kao i u mom privatnom Email Inbox-u) ni u jednom trenutku nisu poželjeli osvetu za ovaj zločin.”
    Ja cu da kazem ovo: Imate SRECU sto vase tekstove citaju intelektualci i sto su verovatno pristupacni osobama sa takvim mentalnim sklopom koji je skloni preispitivanju, i zato dolaze pozitivni komentari . Ako hocete da mi verujete, ja tacno znam sta je moguce proizvesti u glavama ljudi samo za jednu noc nakon ovog teksta, ma ko bili…Dakle, moze proizvesti takvu destrukciju i radikalizam da ne mozete ni da shvatite.
    Ono sto sam shvatio u Vasem objasnjenju je i Vase generalno shvatanje da nijedan Bosnjak na svetu ne bi se osetio prozvanim na revansizam od pre 200 god.
    Ja kazem da za to nikad ne garantujete.
    Uvek se to moze desiti, jer u sustini svi smo mi individualne licnosti i razlicito dozivljavamo informacije i senzacije koje proizilaze iz njih.
    I na kraju, Vas tekst bez “pogovora” je odlican materijal i uporiste za ultranacionalisticke stavove bilo koje strane, i kad bi se sa namerom izvuklo iz konteksta sta se htelo reci, Vas tekst bi bio upotrebljen za zastrasujuce namene. Budite ubedjeni da je tako.
    Vasa najbolja namera da je ovako ” jedini način da se pošalje pozitivan signal žrtvama, od strane onih čiji su nasilni sunarodnici počinili takav mračan zločin, kako njihovo shvatanje o suživotu nije artifikalno i isprepleteno skrivenim težnjama, već istinskom željom da se zajedno živi i nastavi živjeti u budućnosti” je , plasim se, uzaludna.
    Oni u cijim se glavama nalazi zlocinacka ideologija istrebljenja drugih naroda u korist Velike Srbije nikad nece biti iskorenjena. To Vas tekst ne moze promeniti, niti probuditi osecaj savesti. ALI, Vas tekst bi izazvao samo stid i gnusanje medju cestitim pripadnicima srpskog i crnogorskog naroda kojih ,verujte, ima mnogo. Ali i oni zele sto pre da skinu to tesko breme sa ledja dela svog identiteta, odnosno naroda kome pripadaju. Zato, da izvedem zakljucak, Vas tekst i slicni tekstovi ne pomazu nista u tom “opominjucem smislu” . Oni, na zalost, ostaju samo konstatacija koja se relativizuje nakon odredjenog vremenskog perioda. Za reviziju ovakvih istorijskih cinjenica su potrebne MEDJUNARODNE I MEDJUNACIONALNE TRIBINE, koje bi sadrzale generalan zakljucak i postale VALIDAN I RELEVANTAN DOKUMENT.
    Tek tad Vas tekst i opservacija ima smisao.
    Evo, neka bude i ovo moja kritika prema tribini u Sjenici koja je bila nedavno organizovana povodom zlocina, ali SAMO iz redova Bosnjaka ucesnika. Relevantnost te tribine bi se postigla samo da su bili i istoricari Srbi i istoricari iz drugih naroda.

    Gospodjo Kraljice Jelena “gorda”, i Vi kao g Kabas ponavljate tezu da “povijesne dogadjaje ne treba negirati vec ih se treba sjecati i proucavati ih da se lose stvari koje su se HISTORIJOM provlacile i ostavile dubok trag na cijelo covjecanstvo ne bi ponovile” ali u nastavku teksta podsecate na Srebrenicu, a samim tim i na uzaludnost samog “podsecanja” kao takvog…
    Sta zapravo znaci podsecanje kad se radi o istoriji? Kad revidirate istoriju vi se obracate narodima, nacijama…kako je moguce predvideti pozitivan efekat podsecanja. Vi ste zaista ukazali nenamerno na tu logicku trijadu gde sinteza ne objasnjava samu tezu, ali se IPAK (svesno ili podsvesno) ostavlja mogucnost “ako-bude-bude”.
    Drugim recima, zelim samo da ponovim ono sto sam vec napisao u odgovoru g.Kabasu, a to je da moramo teziti RELEVANTNOSTI namere da osvetlimo i ZAKLJUCIMO jedan istorijski trenutak, a ne samo da ga iniciramo…U protivnom, nas trud je uzaludan.
    Sledece na sta bih se osvrnuo je na to da se apsolutno slazem da je nemoguce danasnju savremenu i modernu Tursku porediti sa Osmanlijskom. Danas je Turska parlamentarna drzava i ne treba nista vise da govorim…Ja kao Bosnjak imam duboko postovanje prema Turskoj i njenom narodu, ali takodje sam OSTAR kriticar turske politicke elite i njenog odnosa prema istoriji Sandzaka i BiH.
    Vidite, ja nikad ne stavljam znak jednakosti izmedju politickih elita i jednog naroda (iako je narod birao tu elitu) i to je postulat iza kojeg stojim sa nepromenjivo jakim uporistem.
    Zaista je iritantno kako se medju Bosnjacima Sandzaka nekriticki prihvata ta infreriornost turske politicke elite. Sve se uzima zdravo za gotovo, govori se sa nekim strahopostovanjem (jer Bosnjaci su se nacionalno uziveli u ulugu “vecite zrtve”) , a niko i ne pomislja da inicira neki veci medjunarodni skup, gde bi Turska preuzela deo istorijske odgovornosti i ucestvovala aktivno u konacnom resenju problema Sandzaka i BiH, zalazuci svoj moralni kredibilitet danasnjice.
    Dakle, ja sam samo za to da se OBZNANI pisanje g.Kabasa i da postane RELEVANTNO i UPOTREBLJIVO.
    I to je sve.
    Niste me nicim uvredili, Gospodjo Kraljice Jelena “gorda”, i drago mi je sto ozivljavamo ovaj forum u pravom smislu. Na zalost, na mnogim forumima se dozivljava druga strana kao virtuelno “dobar” ili “los” lik i dolazi do apsurdnih pojava (sujeta, uvredjenost itd), a zapravo ovi forumi su dragoceni kao demokratski nacin izjasnjavanja stavova prema bilo kojoj pojavi u drustvu i temi o kojoj se diskutuje.

    Na kraju, hvala Vam na dijalogu, Kraljice Jelena “gorda” i gospodine Kabas.

    0

    0
  4. Postovani,

    Najprije svaka pohvala autoru za tekst, povijest i povijesne dogadjaje ne treba negirati vec ih se treba sjecati i proucavati ih da se lose stvari koje su se HISTORIJOM provlacile i ostavile dubok trag na cijelo covjecanstvo ne bi ponovile . Nazalost neki koliko god bili podsijecanji i koliko god im bile podastrane cinjenice o losim stvarima koje su njihove vodje iskomponirali i napravili kroz povijest i u danasnje moderno vrijeme nisu naucili da je lose , gnjusno i barbarski ponavljati isti zlocin genocida nad istim narodom. (SJETIMO SE SREBRNICE )

    Nadalje, zelim se osvrnuti na komentar ostavljen podno teksta , na komentar “Angus Younga” :

    Moje skromno misljenje je da Vi “gdine. Young” niste shvatili bit odnosno poantu ovog clanka i da ste pogrijesili usporedivsi ovaj clanak i njegov sadrzaj s bitkom na Krbavskom polju odnosno danasnjim odnosima Hrvatske i Turske.

    Ljudi cesto grijese kada povlace paralelu izmedju Osmanskog carstva i danasnje moderne Turske drzave jer nekadasnja ideja osvajanja teritorija Osmanlija i danasnja miroljubiva politika Turskog naroda koji se otvara Europi i suvremenim pogledim daleko su od “jednacenja”.

    Dok ako smijem primijetiti , (napominjem samo iznosim svoje misljenje – bez potpirivanja ikakve nacionalne mrznje prema i jednom narodu) srpski narod se i dalje u neku ruku vodi idejom “Nacertanija” stvaranja “VELIKE SRBIJE” . U ne tako davnoj nam povijesti rat u Bosni te ponovni GENOCID nad Bošnjacima koji je izvrsen ne samo u Srebrenici veci i diljem Bosne , a i GENOCID nad Hrvatima u Vukovaru , te pokusaji istog diljem Hrvatske , pokusaj okupiranja teritorija koji im ne pripada dokaz je, da su tekstovi i clanci poput ovog prijeko potrebin da bi podsjecali sto ne treba ciniti i da bi potakli budjenje svijesti ljudi za cinjenjem dobra svome narodu svojoj drzavi i svojem teritoriju , a ne da se vrse pohodi ka istrebljenju drugih naroda , ugnjetavanju istih i osvajanju neceg sto im ne pripada.

    Ja , kao Hrvatica i pripadnica Hrvatskog naroda i veliki ljubitelj povijesti mogu Vam reci “gdine . Young ” opet samo moje misljenje da ste krivo protumacili autorov tekst kao napad i poticanje nacionalne mrznje jer isti je ovdje postavljen i sastavljen samo kao poticaj narodu koji vec stoljecima grijesi i pokusava da stavi sve “pod svoju kapu i komadu” kako je to nemoguce , te da bi svaki prvenstavno covjek , a kasnije svaki pripadnik spomenutog naroda koji dodje u doticaj s ovim clankom , trebao stati i upitati se ” Kako da ja sam doprinesem da se ovakve stvari , ovakva gnusoba , jad , i cemer sto je moj narod u daljnjoj i blizoj povijesti napravio drugom narodu vise nikada ne ponove , kako da ja pomognem da moj narod izadje na pravi put ? “.

    Nadam se da Vas svojim komentarom “gdine . Young ” nisam uvrijedila te se nadam da necete shvatit da je on bio upucen na nacionalnoj osnovi Vama , samo sam htjela prokomentirati i pomoci Vam da shvatite autorov tekst jer smatram da sam ga ja sebi vrlo dobro predocila pa mi nije bilo tesko pomoci Vama u sagledavanju istog .

    Srdacan pozdrav Vama i Autoru iz Zagreba.

    0

    0
  5. Poštovani,

    drago mi je da ste posvetili tako pomnu pažnju iščitavanju ovoga teksta i uložili tako mnogo truda da ga razumijete, premda niste uspjeli da shvatite njegovu poentu.
    Poštujem Vaše uvaženo mišljenje i percepciju realnosti historijskih činjenica i današnjeg vremena.
    No, ipak, to Vam ne daje za pravo da tvrdite kako ovaj i njemu slični tekstovi nisu poželjni te da, ako sam dobro shvatio Vaše izlaganje, generišu nacionalnu mržnju. S tim u vezi, a u cilju pojašnjenja značenja ovoga teksta, donosim Vam citiranu poentu sadržanu u samom radu, a koja glasi: “Jer, veći zločin ne priznati njegove posljedice, nego ga počiniti.”
    Dakle, ni u kojem slučaju ne želim biti od onih koji raspiruju nacionalnu mržnju i potiču na krvoproliće, već, naprotiv, želim skrenuti pažnju medijskoj i široj javnosti, a ujedno i političkim vođama bošnjačkog naroda Sandžaka, ako ćemo šire i Bosne i Hercegovine, pa i cijeog Balkanskog poluostrva, na historijske činjenice i njene posljedice koje se reflektuju na naše današnje bivstvovanje, a koje će se isto tako produžiti i u našu budućnost.
    Genocid je zločin koji se ni u kojem slučaju ne smije zaboraviti. Satisfakcija žrtvama genocida leži u njegovom priznanju i iznošenju istina o njemu. To je jedini način da se pošalje pozitivan signal žrtvama, od strane onih čiji su nasilni sunarodnici počinili takav mračan zločin, kako njihovo shvatanje o suživotu nije artifikalno i isprepleteno skrivenim težnjama, već istinskom željom da se zajedno živi i nastavi živjeti u budućnosti.
    Zašto se pozivam na tekst g-dina Protića je pitanje koje je, barem u mom poimanju ovog zločina, od krunske važnosti. Jer, kada onaj koji je počinio zločin piše o tome sa gotovo astronomskom preciznošću u cilju očuvanja toga dokumenta kao historijskog, onda je to najbolji dokaz iz kojeg se mogu ispiliti najvažnije historijske činjenice vezane za sam zločin.
    Ispravno ste posumnjali u moguće posljedice ovoga teksta, ali ja nisam. Ni jednog jedinog trenutka. Jer vjerujem u to da je moj narod – bošnjački narod – naučio opraštati i ne vraćati istom mjerom. Uvjeren sam da niko od onih koji su pročitali ovaj tekst (a njihovih komentara ima i na drugim internet stranicama, kao i u mom privatnom Email Inbox-u) ni u jednom trenutku nisu poželjeli osvetu za ovaj zločin.
    Žao mi je što ne mogu opširnije o ovome da govorim na ovom mjestu, ali se iskreno nadam da sam udovoljio Vašoj znatiželji te makar i malo uspio promijeniti Vaše viđenje svrsishodnosti ovakvog teksta.
    Stojim Vam na raspolaganju za bilo kakva dodatna pitanja i komentare, a ukoliko to želite, možete mi se obratiti i privatno, putem Email-a [email protected]

    Srdačno,

    Damir M. Kabaš

    0

    0
  6. Gospodine Kabas, da li ste svesni sta ste opisali na pocetku teksta? Pozvali ste se na tekst Povjesnice Antonija Protica o zlocinu od pre 200 god. Iz ovog kulturoloskog miljea,i sa ove vremenske distance gde vise ni drvece ne izgleda od pre 200 god?
    Voleo bih da decidno objasnite nameru Vaseg pisanja ovog teksta, odnosno poentu…
    A evo, hipoteticki, kako to izgleda.
    Sta mislite da danas u Zagrebu nekakav hrvatski povjesnicar ili kolumnista napise u nekakvom Press ovaj tekst:
    ” U pismu papi Aleksandru VI. (1492.–1503.) o osmanlijskim napadima, najcešceprovalama “trkaća i palikuća”, kako su u izvorima nazivane osmanlijske pljaškaške prethodnice akinđija, ninski biskup Juraj Divnic je 27. rujna 1493. zapisao: “Obilu-jući isto tako i ljudima i svim ratnim sredstvima neprijatelj (Osmanlije) ide kamo gaje volja. Pustoši polja, željezom uništava stabla, razara kuće i gradove, odvodi stoku koliko god je ima. Zarobljenike vodi u jaram, pljačka, udara na muke, žestoko istrebljuje, tjera ih bosonoge i gole preko brda i kamenja. Bezbožna rulja vuče ih polumrtve ili na konopima ili na konjskim repovima. Štapovima i bičevima, kao da suzvijeri, udara gospođe raspuštenih kosa, koje poprskane krvlju djece, nagrđene udarcima, izmrcvarene u licu, uzalud uzdišu, leleču i jecaju moleći bezuspješno odnekoga pomoć ili utjehu. Strahovito divlji neprijatelji odvode na najsramotniji načinzlostavljene djevojke i djevice Bogu posvećene, dječake i djecu vezanu poput životinja na konjima, na zarobljenicima iskušavaju sve vrste surovosti i mučila koja se nemogu ni zamisliti, a kamoli ispričati. A ni tako strašno mučenje nema kraja, a ipak sebezbožan narod od toga deblja i time diči.” (Gligo, 1983, 314). U istom pismu,zapravo izvješcu o bici na Krbavskom polju u kojoj je hrvatska vojska 9. rujna 1493.
    Page 7
    ACTA HISTRIAE • 15 • 2007 • 1 Ante NAZOR: STRAHOVITO DIVLJI, PODMUKLI, NAJODVRATNIJI NEPRIJATELJ …, 195–208 201katastrofalno poražena od Osmanlija pod Udbinom,
    J. Divnic je posebno opisao strahote kojima je bio izložen zarobljeni hrvatski ban Derencin: “I samog bana baciše u okove, a njegovu sinu, također vrlo hrabru vojniku, pred očima oca odru-biše glavu i toplom krvlju jedinca sina poprskaše očevo lice. I koliko god je putajadnik prisiljen uzeti hranu, toliko mu puta na stol umjesto zdjele stavljaju na tanjurljubljenu glavu sina.” (Gligo, 1983, 318). Nastavljajuci s opisom strahota koje suHrvatima ucinile Osmanlije – ta “grabežljiva zvijer i nezasitna zmija”, J. Divnic jezapisao: “Preostaje još mnogo toga što je u bjesnilu učinio krvavi neprijatelj. Kadbih htio to nabrojiti, ne bi mi dostajalo ni dana ni pera. Kad bih imao sto jezika i stousta i željezni glas, ne bih mogao obuhvatiti oblike svih zločina. Ne spominjem kolikoje pokrajina opustošio mačem i ognjem, ne spominjem neizmjeran broj zarobljenika iu prijašnja i u sadašnja vremena. Prelazim preko dječice što su izvučena iz rasječene utrobe trudnih žena i ubijena. Koliko je puta bezbožni Turčin odsjekao grudi i mjesto mlijeka pružio dojenčadi majčinsku krv, koliko je puta uzeo dječicu za noge i glavuim smrskao o stijenu i majke nosio na vratovima sinova. Koliko je zarobljenika poslao natrag svojim kućama odsjekavši im ruke, iskopavši oči i odrezavši uši.Okrutna li naroda! Bogovi odvratite takvu pošast od zemlje! O nečuvena bijesa! O Turska više nego zla! Nesnosna li, kažem, zločinstva, preblaženi Oče! Da se tako opaka neman, tako grozna zvijer, tako kleta nakaza ne bi veselila tako dugo nekažnjena, treba se odmah pobrinuti i priteći u pomoć tamo gdje je nevolja. Jer ako seta pogubna zvijer ne obuzda i ne suzbije, bit će gotovo s pokrajinama. Ne znam ipak,što će biti s ostalima. Vaša Svetost dobro zna što očekuje susjed kad gori obližnji”

    Ovo imate na stranici:
    http://www.zrs.upr.si/EN/Zaloznistvo/acta/Acta15_2007_1/nazor.pdf

    I kad bi procitao ovo neki Zagrepcanin, a zatim istovremeno i drugu vest:

    “Ministar Vukelić i njegov turski kolega Vecdi Gönül izrazili su želju za što boljom suradnjom u vojnoj industriji između dviju zemalja. Oba ministra istaknula su da su Hrvatska i Turska prijateljske zemlje, između kojih nema ni jedno otvoreno pitanje te da je Hrvatska buduća članica NATO-a. ”

    – onda ja pitam Vas, sta bi trebao da taj Zagrepcanin , Hrvat, oseca prema Turskoj a sta prema Hrvatskoj??

    Izvinite, mozda moja percepcija nije u redu, ali ovaj Vas tekst nisam razumeo…

    0

    0

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.