Fenomen Muftija

U zadnjem broju od 24. 6. 2010. godine, u doskoro vrlo cijenjenom nedeljniku Vreme, dvojica renomiranih kolumnista Dragoljub Žarković (u tekstu: Verska osećanja) i Teofil Pančić (u tekstu: Dragulj Sandžaka), svaki na svoj način i iz svog ugla, komentiraju fenomen Muftije, nama Bošnjacima i muslimanima uopće, upravo Dragulja kako ga pežorativno naziva ovaj drugi.

Povod im je, navodno, predmetna fotomontaža iz Blica, a mi Bošnjaci, i muslimani uopće, cijenimo da je pozadina drugačija. Da bi pravdali napad na Muftiju, pozivaju se na općeprihvaćena pravila demokratskog javnog saobraćaja, koja daju za pravo svakom javnom glasilu da o svakoj javnoj ličnosti mogu pisati šta god im padne napamet, te da je po njihovim mjerilima sasvim prirodno i demokratski, čak i za njih simpatično, ako se objavi karikatura musimanskog vjerskog poglavara s, recimo, svinjskom glavom. Naravno, u ovakvom miljeu naše zajedničke domovine, za većinski narod, pa i za ovu dvojicu kolumnista to je sasvim normalno, jer u njihovom svijetu važe neka abnormalna pravila igre i caruju neki sistemi vrijednosti personificirani i glorificirani u Pinkovoj Farmi, u kojoj je sasvim normalno i simpatično da jedan akter pljuje i psuje drugom na sve što mu se rodilo u porodici, a da mu se kasnije izini.

Ovaj drugi kolumnista (dakle Pančić) kaže da su i po njemu pljuvali i svašta pisali i da ga to nije toliko tangiralo i on se, tobože, našao u čudu, kako ovaj Muftija, koga on naziva „pretenciozni građanin, zaposlen u Mešihatu Islamske zajednice u Srbiji”, može razmatrati druge i sudjelovati u demokratskom životu Srbije, a ne trpiti da drugi razmatraju njega i dodaje: „na svaki zakonom dozvoljen način“. E do skoro cijenjeni Pančiću, tu sam čekao i tebe i kolegu ti Žarkovića! Kažete da se to mora činiti na zakonom dozvoljeni način i da je tako nešto dozvoljeno u demokratskoj Srbiji. Kao dugogodišnji advokat, učestvovao sam u nekim procesima još u velikoj Jugoslaviji u „banalnim“ predmetima, u zastupanju klijenata kod najblažih krivičnih djela UVREDE i KLEVETE, gdje su stranke s jedne strane bila svećena lica kao oklevetana ili uvrijeđena lica, a s druge strane klevetnici kao okrivljena lica. Naravno da sam zastupao oštećena lica. Bilo je slučajeva i da sam, kao stranke, imao aktere kod istih krivičnih djela, gdje su obje suprotne stranke bile sumnjivog morala, da ne kažem nevjernici. Pošto cijenim da vas dvojica kolumnista za ovakve procese sada prvi puta čujete i da niste pratili kako redovni sudovi, pa makar to bili i u Srbiji, postupaju, bilo da se radi o vašim ili našim vjerskim poglavarima, kazat ću vam kako ovu materiju tretira naše pozitivno krivično zakonodavstvo i sudska praksa, a  i naravno i uporedno pravo. Kada smo, kao studenti na Pravnom fakultetu, dobijali ispitno pitanje u vidu Klevete ili Uvrede, skoro redovno bi cijenjeni profesori, kao potpitanje postavili: Kako će sudija presuditi kada se kao oklevetano lice nađe svećeno lice, a kako kada se nađe obični građanin, da ne kažem ateista? Ako klevetnik opsuje svećenom licu ili jakom vjerniku Boga, zakonska obaveza sudije je da zaštiti vjernika i proglasi krivim klevetnika, iako klevetnik nije psovku uputio vjerniku kao fizičkom licu, već je psovka upućena Bogu. Dakle, iz vaših tekstova, koje sam do sada pratio, cijenim da vas dvojica niste vjernici i uopće vam ne zamjeram što ovaj jezik ne razumijete i što vam nije jasno šta Muftija priča. A on vam upravo priča da na dunjaluku postoje dva svijeta.

Jedan materijalistički i drugi duhovni i da definicija „insana“ (dakle, čovjeka) mora kumulativno obuhvatiti oba ova esencijalna svijeta. Vas dvojica živite u ovom materijalističkom svijetu (dakle marsističkom) i naravno da vam je stran ovaj duhovni i da po prvi puta čujete da pripadate jednom svijetu za koga mi u Islamu kažemo da je DEDŽALOVSKI – dakle ćorav, s velikom glavom, šupljom pameću i da niste ni svjesni svoje zavedenosti do Sudnjeg dana, jer živite u svijetu strasti i nefsova oličenih u dunjalučkim uživanjima vama navodne slobodne riječi, gdje svako-svakome može reći šta mu padne napamet. Vi, kako (ovaj drugi, dakle Pančić) kaže, tjerate „sprdnju“ s našim vjeskim poglavarem i naravno da nikada niste ni čuli, niti razumijete da je u jednom hadisu (riječ našeg Božijeg poslanika Muhameda, s.a.v.s) rečeno da će ljudi na Sudnjem danu najviše biti pitani za izgovorenu riječ.

No, mi Bošnjaci, dakle oni koji podržavaju i slijede oštroumnog, obrazovanog i nadasve hrabrog Muftiju, poručujemo vam da u potpunosti razumijemo šta vaš jezik govori. Držite se i dalje vašeg jezika, vaše vam toleracije i slobodno izgovorene misli, jer i mi vama praštamo i bolje od vas razumijemo posljednju poruku vašeg i našeg Isaa/Isusa Hrista, a.s., kada vam je poručio: “Gospodaru, oprosti im, jer ne znaju!“ I stvarno, Muftija je u pravu kada vam je kazao da on vaš jezik bolje poznaje od vas i da tužbeni zahtjev preciziran na sto miliona materijalne odštete nije ni približno adekvatna i ekvivalentna naknada i satisfakcija za duševnu bol koju trpe muslimani širom planete. Vas dvojica ste se ponadali da i mi Bošnjaci ne razumijemo vaš govor mržnje i da ova „vaša sprdnja“ nije onog kalibra kada su i drugi, vama, slični to isto radili kroz „Satanske stihove“ (Salman Ruždije), „Dragulje Medine“ (Šeri Džons) ili karikature. Ili ste se ponadali da će vas podržati većina intelektualaca iz Sadžaka, koji misle kao i vi, jer „ovaj drugi“, dakle Pančić, u svom tekstu kaže “da se u Sandžaku u poslednje vrijeme uveliko pitaju dali je taj čovjek i dalje vjerski poglavar ili je političar.”

Mi, svjesni Bošnjaci, vam poručujemo da mu dajemo blanko mandat da se bavi i jednom i drugom djelatnošću, jer je to imanentno u Islamu zbog toga što mi definiciju POLITIKE (za razliku od vas, koji političara poimate kao prevaranta, profitera ili tajkuna) shvaćamo kao PREFINJENU DJELATNOST, usmjerenu na raspodjelu dobara stvorenih ostalim vrstama privrednih djeletnosti.

Autor: Mahmut Memić

Izvor: Glas-Islama.info