Fenomen Muftija (II)

1
25

U jednom objavljenom članku u „Glasu islama“ pokušao sam da razjasnim kako sam naslovio tekst „Fenomen Muftija“, sa aspekta nasrtaja svekolikih kvazi-mislilaca i dušebrižnika na lik i djelo Muamer-ef. Zukorlića. Zajednički imenitelj „mislilaca“ je kalimerovsko ponavljanje fraze da ima oštru retoriku, ili da je izašao iz okvira muftijstva i da se počeo neovlašćeno baviti politikom.

Kao nezavisni intelektualac, pratim rad cijenjenog Muftije od vremena njegovog dolaska u Novi Pazar do današnjih dana, pa mi ova lagodna ravan daje prednost u odnosu na druge i da se sa pozicije objektivnosti i nezavisnosti oglasim i dam javnu podršku daljem njegovom radu. Ovo sa razloga što smatram da je i našu tromeđu zahvatila opaka bolest zvana apstinencija i šutnja, pogotovo kada se tiče bošnjačkih intelektualaca. Sve se više bavimo javnim oglašavanjem u kahvečajnicama, a sve manje političkim svrstavanjem i artikulisanjem svojih ideja i prijedloga, bilo putem stranaka ili nevladinih organizacija. Oni koji su sa dobrim namjerama prišli jednoj ili drugoj vodećoj partiji, pokazalo se da su prevareni, jer su im lideri zalutali u džungli političkog primamljivog pluralizma, nešto zbog tuđih grešaka, a više zbog svojih nefsanskih prohtjeva. No, ništa slučajno ne biva. U takvom političkom miljeu, Allahovom voljom, izrodila se nova ideja, koja je nezaustavljiva i koja mnogo obećava. Nosilac te ideje je svakako muftija Muamer-ef. Zukorlić. Ali, koliko god da on ima viziju, a ima je, ista će ostati samo vizija nepotvrđena u praksi. Dakle, iz tih razloga ovim glasnim razmišljanjem fokusiram svoj apel na intelektualce koji šute i za koje sam siguran da su saglasni sa svakom izgovorenom riječju našeg vizionara. Ovo naročito zbog toga što je politika postala sastavni dio i porodičnog i kahvenskog muhabetisanja. Jer politiku, kao društvenu nadgradnju, u islamu ne definišu, kao na Zapadu, vještinom vladanja koja ima esencijalni atribut da mora da se laže, već je čuveni Gazalija definiše kao „produhovljenu djelatnost, usmjerenu na pravednu raspodjelu dobara, stečenih svim drugim djelatnostima“. Ovakva definicija je ponukala jednog od čuvenih zapadnih mislilaca (Čerčil), kada je kazao „da je politika isuviše ozbiljna djelatnost da bi bila prepuštena samo političarima“. Iz ovog razloga, moja skromna primjedba bi bila i samom cijenjenom Muftiji da nije imalo potrebe da se, na pitanje stranih novinara u vezi sa njegovim političkim angažmanom, brani navodeći „da se on bavi politikom u onoj mjeri koliko ga drugi primoravaju na to“.

U ranijem članku “Fenomen muftija I” pokušao sam da se obratim beogradskim medijima i „našim“ i njihovim političarima da se bave sizifofskim nasrtajima na njega, a u ovom članku se obraćam onima iz „naših“ redova koji kalimerovski svoje nasrtaje fokusiraju na „oštru retoriku“ i „politički angažman“.

Dakle, gospodo „naši“, ovakva oštra retorika je bila artikulisani vapaj žrtava genocida, miliona iseljenih Bošnjaka, na stotine prebijenih Bošnjaka u zgradi SUP-a, na hiljade onih koji čame u straćarama na Pešteri bez struje, vode i puteva, na desetine hiljada nezaposlenih radnika samo u Novom Pazaru, na stotine nezaposlenih Bošnjaka sa fakultetskim diplomama, čija mjesta u javnim i državnim ustanovama drže naši sunarodnici kojih ima 15%. Ovakva oštra retorika je imala za rezultat da se samo u zadnjim danima ova dva mjeseca više slilo novca iz republičkog budžeta nego u zadnjih 50 godina, ili 20 godina u vremenu u kome nam je Beograd postavljao ministre. Ova činjenica je zbunila sve, a naročito one iz pazarskih nevladinih organizacija, koji su do sada bili nezaobilazan sagovornik ama baš svake reportaže koja je objavljivana na državnoj televizji, a koja je imala za cilj da omalovaži svaki nastup Muftije. Jedna dežurna sveznajuća pripadnica te nevladine organizacije naročito se isticala u tome, koja bi posle svakojakog blaćenja, valjda da bi ispala objektivna, priznavala Muftijinu elokvenciju, ali uvijek sa predznakom sumnje da nas ona vraća u devedesete godine prošlog vijeka. Naravno da sam sve to percipirao kao nepoznavanje instituta elokvencije i brkanja ovog pojma sa pojmom mudrost i vizionarstvo. Ubijeđen sam da Muftija ne drži do toga da mu takve osobe laskaju sa epitetom elokvencije, jer se ovakva privilegija stiče svekolikim čitanjem i obrazovanjem (do koje može doći svako), jer je ona rezultat memorisanja informacija i ništa drugo. Kao dokaz za to je i ova pomenuta dežurna nezaobilazna analitičarka iz nevladine organizacije, koja je naučila napamet par političkih fraza iz „Blica“ i „Vremena“, pa se uzbegenisala do te mjere da je i ona umislila da je elokvencija isto što i mudrost. A naravno da ja preferimam na drugu blagodat, kojom je Muftija obdaren, a to je mudrost, koja se ne uči u školi. Takvu uputu imamo u čuvenoj suri El-Kehf (Pećina) u kazivanju o Hidru i Musa a.s., koja nam govori o takozvanom batinskom ili skrivenom znanju. Nama običnim smrtnicima (pa čak i samom Božjem poslaniku Musau a.s.) nešto se u prvi mah učini kao loše djelo, a kasnije se pokaže da je to dobro za nas.

Budući da sam kazao kako sam pratio rad Muftije od početka i sam priznajem da sam njegova djela prihvatao po principu „toplo-hladno“, pa i njegovo izjašnjavanje oko političkog angažmana stvara kod mene zabunu. Nije mi namjera, naravno, da mu budem savjetnik u vezi te dileme, a dozvoljavam sebi da se i po tom pitanju izjasnim, jer sam i sam jedno vrijeme lutao u tim vodama. A pošto sam se opekao i priznao da sam zalutao u bari gdje je bilo mnogo krokodila, imam hrabrosti da cijenjenom Muftiji, sa svojim skromnim znanjem i iskustvom, prenesem svoje i mišljenje većine intelektualaca, a ono glasi da bi svi voljeli da Vi budete na čelu nove političke partije. Ovo iz više razloga. Smatram da ste Vi zbog nagomilanih ovosvjetskih građanskih problema, a i zbog opšteg dobra, daleko potrebniji za rad u stranci, jer ste muftijsku misiju doveli do perfekcije, tako da je sada veoma lako naći nekog mudrog alima iz naših redova koji će nastaviti Vaš rad. A sami smo konstatovali da je politika isuviše ozbiljna djelatnost da bi je prepustili nekom mladom političaru. Iskustvo nas uči da je partija personifikacija njenog lidera. To narod traži od Vas u vidu vapaja, zbog akutnosti rješavanja građanskih problema, jer ste u toj sferi potrebniji. Čini mi se da i ja imam viziju, jer će većina intelektualaca pristupiti partiji sa Vama na čelu, a mnogo je lakše naći zamjenu u partiji za nastavak Vašeg rada u njoj od vaše dileme za sudbinu rada u Muftijstvu. Vizija nam svakako govori da se u vazduhu osjeća neiskorištena energija ovog nam malog biračkog tijela na nivou Republike, gdje imamo šansu da dobijemo pet poslanika sa Vama na čelu. Naravno, uz nezaobilazan uslov da dođe do izmirenja zavađenih nam strana i na vjerskoj i na političkoj ravni, pri čemu treba da budu svi dobrodošli, ali uz drugi uslov: da bivšim liderima zaboravimo slabosti, a oni da ne računaju na totalnu amneziju onih koje su iznevjerili i da se pomire sa time da ih smjestimo u historiju. Jer je historija učiteljica života za one koji su mrtvi, a ne za one koji imaju viziju.

Autor: Mahmud Memić

Izvor: Glas-Islama.info


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

1 komentar

  1. i ja kao slobodni umjetnik ve’ nekoliko godina na mnogim kulturnim manifestacijama govorim javno da je MUFTIJA ZUKORLIć posljednji stub bošnja;ke tvrđave koju urušavaju razni murtati mahluci poltroni i slični njima radi dodovoravanja vlasti a rad ličnog interesa…Memiću moje poštovanje, samo se pitam kad će Prijepoljci javno progovoriti i da li će ustati u odbranu svog imena

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.