Dok je para, daj narodu ‘leba i igara

Poznato je da su imperatori starog Rima, u vremenima velikih kriza, poraza i nemanja adekvatnih odgovora spram naroda, koristili taktiku iz naslova. Naime, ako bi imperatoru zafalila većina u senatu kako bi progurao zamišljene „reforme“, ili bi se desio gubitak teritorija, ili kakva finansiska kriza izazvana dugogodišnjim ratovima, kugama i drugim boleščinama koje su tada harale i umarale stanovništvo, imperatori bi pribegli razvijenoj taktici „daj narodu hleba i igara“. Spremana je hrana i vino naravno, da se pokvasi, da kome ne daj bože ne zapre. Pred prividno site i omamljene mase izvođeni su zabavljači raznih kategorija kako bi dodatno „zagrijali“ i oraspoložili narod koji im je bio u emanet. Što je problem, koji je na ovakav način trebalo „riješiti“, bio složeniji i veći to su „igre“ morale biti privlačnije i zabavnije. Tako su, između ostalog, nastali gladijatori i njihove borbe do smrti. Kada bi se narod „zagrijao“, vlastodršci bi i lično uzimali učešća u „kulturnim manifestacijama“ i tako bi najobičnije okretanje palca na gore ili na dole za nekog značilo život odnosno smrt. Na ovakav način bi vlastodršci na jednostavan i pragmatičan način vraćali svoj autoritet šaljući poruke širokim narodnim masama da od njih zavisi sve: sitost, raspoloženje, kultura, zabava pa i goli život.

Do skora smo mi bošnjaci ovaj sociološko-psihološki fenomen posmatrali sa historijske distance, isčuđavajući se kako su pojedinci i cijele masae mogli da dovedu sebe i društvo na rub patološke poremećenosti. Međutim, u novije vrijeme, sa pojavom devize „Za evropski Novi Pazar“ naši vlastodršci su izgleda riješili da nad nama sprovedu i primijene sve važnije evropske tekovine pa i ovu prethodno opisanu, kako bi nas iz korijena evropeizirali.

Svima nam je poznato da se ovih dana nanovo aktualizira pitanje od „životnog  značaja“ za naš grad, njegovo stanovništvo, a bogami i širi region, a to je ko će nas i kako zabaviti za doček nove godine. Stvar postaje daleko ozbiljnija imajući u vidu još i činjenicu da je narod odbio prethodno najavljenu gladijatorsko-životinjsku „kulturnu“ manifestaciju, čiji je glavni akter trebao biti „poznati vojvoda“. A „vojvoda“ se baš bio, nakon višedecenijskog oklijevanja, naoštrio da nam objasni između ostalog (kulturno, kroz pjesmu naravno), kad je i šta prvi put popušio i popio, kad i koga je prvi put … i td.

Dakle, daje se zaključiti da je krivica zbog propuštenog na nama. Ali gratski oci i dežurna naša baba, iz ljubavi i brige prema našem narodu, ne prepuštaju stvar slučaju već će nam nanovo dati šansu da prisustvujemo nekoj novoj predstavi. A ako narod bude dovoljno dobar i ispravi svoju grešku te u velikom broju uzme učešća u predstavi, možda nas i naš dugogodšnji “predstavnik” u srbijansom senatu, udostoji svojim prisustvom (kao i prošle godine) sa nekog novog balkona, baš kao u starom Rimu. Da li će nam tom prilikom i koji prst pokazati, zavisi opet od nas samih i naše udubljenosti u cijelu stvar. Ruku na srce, i da ne dođe nije mu zamjerit jer je on već dovoljno uradio za nas, samim tim što nam već duži niz godina priređuje sav ovaj cirkus u kom uživamo.

Sve ovo bi nam moglo djelovati pomalo smiješno i zabavno, da na to i dalje gledamo sa historijske distance. No međutim situacija više nije takvog karaktera, već prijeti da preraste u našu realnost i zbilju. Na posljetku, da li ćemo pristati da nam ministar pokaže prest, a mi u ritmu razularene mase njemu otpozdravimo ovacijama, vriskom i aplauzom, na nama je.