Iako bosansko-hercegovačka dijaspora spada među najmnogobrojnije u svijetu ona je ipak zapostavljena i prepuštena samoj sebi. Ovo je jednoglasna ocjena okruglog stola na temu BH dijaspora – njeno stanje i mogućnosti, održanog u njemačkom gradu Mannheimu u petak, 18.12.2009. godine u Kulturno-sportskom centru “Ljiljan”.
Organizator ove sesije bio je Bošnjački akademski forum Njemačke (BAF) a u povodu 25. novembra, Dana državnosti Bosne i Hercegovine. U radu okruglog stola učestvovali su Avdija Alibašić, profesor historije i slobodni intelektualac, Midhat Hajrović, generalni sekretar Zajednice sandžačke dijaspore, dr. Nedim Makarević samostalni privrednik i Ishak ef. Alešević, glavni imam oblasti Hessen ispred Islamske Zajednice Bošnjaka Njemačke. Sesiju su moderirali Zenahir Mraković i Senad Hadžiselimović.
S obzirom da je ova sesija bila jedna od manifestacija upriličenih u povodu Dana državnosti BiH, moderator je u samom uvodu zamolio prof. Alibašića da kaže par riječi o značaju ovog historijskog momenta za BiH. Osvrćući se na državno-pravni kontinuitet BiH, profesor Alibašić je podvukao da je državnost BiH definisana još poveljom Kulina-bana iz 1180.god. Formu državnosti BiH je zadržala tokom cijelokupne povijesti, pa i u okviru turske i austro-ugarske imperije kao corpus separatum. 25. novembra 1943.godine BiH je još jedanput potvrđena kao država svih njenih građana i naroda.
U nastavku okruglog stola Ishak ef. Alešević se bavio terminom dijaspore ističući kako starogrčka riječ dijaspora znači nešto što je razasuto, rastjerano, dok se u terminološkom smislu pod dijasporom podrazumijeva jedna vjerska ili pak nacionalna grupa koja je na bilo koji način protjerana i živi na tuđem teritoriju a kulturno je vezana za svoju domovinu. Bosansko-hercegovačka dijaspora prema nezvaničnim procjenama broji oko 1,3 miliona ljudi, razasutih u preko stotinu zemalja svijeta – istakao je ef. Alešević. Od toga, na primjer, samo u SAD-u živi preko 300 000 naših ljudi a 50 000 u Kanadi.
On je naveo da se naša dijaspora, uglavnom, može podijeliti u četiri kategorije: Prva kategorija je stara dijaspora koja je zemlju napustila 1945., druga je tzv. politička dijaspora koja je zemlju napustila između 1945. i 1960., nakon čega je do kraja 80-tih godina uslijedila ekonomska i na kraju od 1992., ratom uzrokovana dijaspora. Prema riječima Ishak ef. Aleševića 78 % naših ljudi u dijaspori čini ova posljednja grupacija, dakle ljudi koji su od 1992. godine prognani sa svojih ognjišta. Međutim, iseljavanje našeg naroda još uvjek ne prestaje. Tako je prema njegovim saznanjima Bosnu i Hercegovinu od 1996.godine napustilo preko 250.000 mladih ljudi i ta tendencija je u porastu, što je jako zabrinjavajuće – zaključio je Ishak ef.
Midhat Hajrović, generalni sekretar Zajednice sandžačke dijaspore, se u svom obraćanju bavio razlikom između termina dijaspora i nacionalna manjina. Dijaspori ne pripada nikakav teritorij, ona je jedna etnička manjina koja živi na tuđem teritoriju a kao cilj pred sobom ima svoju domovinu. U tom smislu smo mi u Sandžaku nacionalna manjina jer živimo na svom teritoriju. Nismo dijaspora. Međutim, povijest koja je razdvojila Sandžak od Bosne napravila je od ovog područja jedan specifikum i mi smo danas emocionalno jako vezani za Bosnu.
S obzirom da je obišao svijet od Australije do Amerike i često imao priliku da se susretne sa našim ljudima u dijaspori, dr. Nedim Makarević je iznosio neka svoja iskustva i zapažanja. Primjetio je da su problemi sa kojima se ljudi u dijaspori susreću uglavnom svugdje isti, te da od strane države nije primjetna bilo kakva konkretna strategija kojom bi se ta naša rasutost po butum svijetu makar donekle obuhvatila, akamo li da se taj potencijal mudro iskoristi. Prema njegovim riječima, 20 % bruto nacionalnog dohotka naše države je novac koji dođe iz dijaspore. Stoga se država BiH mora više i konkretnije okrenuti prema dijaspori.
Na pitanje moderatora zašto BiH nema neko tijelo koje bi se bavilo dijasporom, odgovorio je prof. Alibašić: “Država se bavi sama sobom. Zato se od nje trenutno ne može očekivati značajna pomoć. Za početak bi bilo dobro da postoji, ako već ne ministarstvo a ono makar neka komisija za dijasporu, da se napravi zakon o dijaspori itd.”
U nastavku se razgovaralo i o većim temama kao što su značaj i uloga dijaspore u političkom životu Njemačke kao i o njenim mogućnostima bolje saradnje sa domovinom, Bosnom i Hercegovinom. U diskusiji koja je uslijedila izneseni su i konkretni prijedlozi. Posebno su u tom pogledu išla izlaganja gosp. Hajrovića i prof. Alibašića. Oni su na konkretnim primjerima pokazali kako se može uspješno sarađivati.
Iako su bili pozvati okruglom stolu nisu prisustvovali generalni konzul BiH u Stuttgartu Hariz Halilović, zbog poslovnih obaveza i konzul u Frankfurtu Rasema Mehadžić, zbog bolesti. Predloženo je da se zaključci sa ove sesije u pisanoj formi dostave njima i da skupa pokušamo iznaći put zajedničkog djelovanja.
Za kraj interesantna je činjenica da, na primjer, jedna Crna Gora, koja nema ni blizu svih stanovnika ukupno koliko ih Bosna ima samo rasijanih po svijetu, ima Centar za dijasporu. Hoće li milion i tristo hiljada naših ljudi u dijaspori i dalje biti prepušteno samim sebi, ostaje da se vidi.
Zenahir Mraković
