Dešavanja u Ženskoj rožajskoj medresi

5
9

Rožaje – U Medresi “Gazi Isa-beg” ženkso odjeljenje u Rožajama su odražne mnogobrojne aktovnosti. Među njima se izdvajaju izlet, obilježavanje Mevluda i učenje hatmi.

Izlet učenica Rožajske medrese

Dana 03. 03. 2010. godine, sve učenice ženske medrese iz Rožaja posjetile su  Internacionalni Univerzitet i Islamski fakultet u Novom Pazaru. Tu ih je dočekao direktor medrese, mr. Mustafa ef. Fetić, kao i rektor Univerziteta, dr. Mevlud Dudić, koji ih je upoznao sa istim i obratio im se kraćim predavanjem, a potom su obišle fakultet Islamskih studija, gdje ih je, također, dočekao dekan fakulteta, hfz. dr. prof. Almir ef. Pramenković i uputio im dobrodošlicu. Izlet je prošao izuzetno lijepo i djevojke su se vratile, u potpunosti zadovoljne.

12. rebiul evel obilježen prigodnim programom

Dana 24. 02. 2010. godine, održan je mevludski program, povodom rođenja Muhammeda, s.a.w.s., učenice medrese su pripremile lijep mevludski program, uz  učenje Kur’ana, ilahija kao i predavanja na temu: “Poslanik kao uzor”, koju je pripremila učenica IVc razreda Hidajeta Hadžić. Programu su prisustvovali direktor medrese mr. Mustafa ef. Fetić, njegov pomoćnik prof. Redžep ef. Murić, šef vaspitačke službe prof. Mirsad ef. Bećirović, kao i vaspitačica Azra Musović, a posebni naši musafiri su bile učenice OŠ “Mustafa Pećanin” i OŠ “25 Maj”, uz prisustvo pomoćnika direktora OŠ “M.P. prof. Murata Klimente”. Na kraju programa se, lijepim predavanjem, obratio direktor  mr. Mustafa ef. Fetić, a nakon toga je uslijedila večera sa musafirima.

Zajednička hatma

Dana 04.11.2009. godine, učenice medrese u Rožajama su proučle zajedniču hatmu za dušu rahmetli dr.Aćifa Skenderovića, jednog od poznatih alima i prvih profesora islamskih studija sa  naših prostora. Učenice su proučile hatmu, a nakon toga je pomoćik direktora medrese u Rožajama, prof. Redžep ef. Murić proučio hatme dovu i  obratio se učenicama sa prigodnim predavanjem. Zajedničkoj hatmi je bila prisutna i prof. Azra Musović. Molimo Allaha, dž.š., da ukabuli naš nijet i obraduje dušu rahmetli dr Aćifa ef. Skenderovića. Amin!

Izvor: Medresa.net


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

5 KOMENTARI

  1. Na rije… Vidi višeči: „Treba znati i to da je mjesec u kojem je Vjerovjesnik, a.s., rođen, a to je rebiu’l-evvel, i mjesec u kome je Vjerovjesnik, a.s., preselio na Ahiret, tako da radovanje u ovom mjesecu nije preče od tugovanja u njemu“, ovako se može odgovoriti: Vjerovjesnikovo, a.s., rođenje je najveća blagodat prema nama, a Vjerovjesnikovo, a.s., preselenje na Ahiret je naša najveća nevolja (musibet). A šerijat podstiče na izražavanje zahvale na blagodatima, a na strpljenje pri musibetima. Tako šerijat zapovijeda klanje akike pri rođenju djeteta izražavajući time zahvalu i veselje zbog novorođenčeta, dok to ne naređuje prilikom preselenja na Ahiret, čak zabranjuje i naricanje i pokazivanje očaja.

    Šerijatska općenita pravila upućuju na to da je lijepo u mjesecu rebi’u’l-evvelu pokazati veselje zbog Vjerovjesnikovog, a.s., rođenja, a ne pokazivati žalost zbog toga što je u tom mjesecu bilo i njegovo preselenje na Ahiret.

    Ibn Redžeb el-Hanbeli u djelu ‘El-Letaif’ prekorava rafidije zbog toga što su Dan ašure uzeli za dan tugovanja, jer je u tom danu ubijen hazreti Husejn. Allah i Njegov poslanik, a.s., nisu naredili da se dani stradanja vjerovjesnikā uzimaju kao dani žalosti, pa kako bi se to onda moglo praktikovati u vezi nekoga ko je ispod stupnja vjerovjesništva?!

    Takođe se i imam Ebu Abdullah Ibnul-Hādž u svom djelu ‘El-Medhal ala ameli’l-mevlid’ vrlo precizno izrazio po pitanju obilježavanja mevluda. Suština njegovog govora je u tome da on smatra pohvaljenim izražavanje zahvalnosti na blagodatima, a odvratnim i ružnim sve ono što se ubraja u zabranjene i pokuđene stvari.

    Šejhu’l-islam, hafiz Ebul-Fadl Ibn Hadžer bio je upitan o obilježavanju mevluda, pa je ovako odgovorio: „Obilježavanje mevluda je novotarija, jer nije preneseno da su to praktikovali ispravni prethodnici (selef-i salih) iz prva tri stoljeće islama. Međutim, obilježavanje mevluda obuhvata mnoge lijepe stvari, ali i one suprotne njima. Za onoga ko se drži lijepih stvari, a izbjegava ružne, za njega je obilježavanje mevluda lijepa novotarija (bid’a hasne), a u suprotnom, nije.”

    Obilježavanje mevluda, po mom mišljenju, može se praktikovati na osnovu čvrstog temelja koji se nalazi u zbirkama Buharije i Muslima, a vezan je za slučaj kada je Vjerovjesnik, a.s., došao u Medinu i zatekao židove da poste Dan ašure. Onda ih je upitao zbog čega to čine, a oni su mu odgovorili da je to dan u kojem je Allah utopio faraona, a spasio Musāa, a.s., pa oni taj dan poste iz zahvalnosti prema Uzvišenom Allahu.

    Iz spomenutog slučaja može se izvući zaključak da je zahvaljivanje Allahu u određenom danu zbog određene blagodati koju je u tom danu poslao, ili zbog nevolje koju je u tom danu odagnao, dozvoljen čin. I da se taj dan svake godine može provoditi u zahvaljivanju Allahu, dž.š., kroz razne ibadete: namaz, post, sadaku, učenje Kur’ana, itd. A ima li veće blagodati od slanja Vjerovjesnika, a.s., vjerovjesnika milosti, u tom rebi’u’l-evvelskom danu?!

    Na osnovu spomenutog događaja, najbolje bi bilo tražiti upravo 12. rebi’ul-evvel, kako bi se propis podudario sa pričom o Musau, a.s., na Dan ašure. Neki obilježavaju mevlud u bilo kojem danu rebi’u’l-evvela, a neki i izvan tog mjeseca. To je ono što je vezano za samo utemeljenje obilježavanja mevluda.

    A što se tiče načina obilježavanja mevluda potrebno je ograničiti se na ono iz čega se razumije zahvaljivanje Allahu, dž.š. od onoga što smo naprijed spomenuli, kao što je učenje Kur’ana, postavljanje sofre, dijelenje sadake, recitovanje stihova u pohvalu Vjerovjesniku, a.s., kao i pobožnih stihova koji će pokrenuti srca na činjenje dobrih djela i postizanje ahiretske sreće.

    Nema štete od onoga što se pri obilježavanju mevluda pridodaje od zabave i veselja ukoliko se to radi na dozvoljen način, jer taj dan zaslužuje da se u njemu osjeća radosno i veselo. Međutim, ukoliko se to čini na način koji je zabranjen (haram) ili pokuđen (mekruh) onda se to mora spriječiti, kao što treba spriječiti i ono što se čini a suprotno je onome što je preče (hilafu’l-evla).“

    Utemeljenost obilježavanja mevluda, po mom mišljenju, može se vezati i za slučaj koji bilježi el-Bejheki od Enesa, r.a., da je Vjerovjesnik, a.s., nakon što je postao vjerovjesnikom, za sebe zaklao akiku. Iako se navodi da je to za njega već bio uradio njegov djed Abdu’l-Muttalib, kada mu je bilo sedam dana. Poznato je da se akika ne ponavlja dva puta, pa se iz Vjerovjesnikovog, a.s., postupka može razumjeti da se Vjerovjesnik, a.s., ovim činom htio zahvaliti Allahu, dž.š., na tome što ga je odredio da bude vjerovjesnik milosti svim svjetovima i zakonodavac svom ummetu. Slično ovome je i činjenica da je Vjerovjesnik, a.s., donosio salavat na samog sebe. Zbog svega navedenog lijepo (mustehab) je i nama da iskažemo zahvalnost za njegovo rođenje tako što ćemo se u džemat okupiti, postaviti sofru i činiti druga dobra djela, pokazujući time svoju sreću.

    Vidio sam da je i imam u kiraetima, hafiz Ibn Džezeri, u svome djelu ‘Urfu’t-tarif bi’l-mevlidi’š-šerif’ napisao: „Ebu Leheb je nakon njegove smrti bio viđen u snu, i tom prilikom je bio upitan: ‘Kako je tvoje stanje?’ Odgovorio je: ‘Ja sam u vatri, međutim, svake noći uoči ponedjeljka, olakša mi se, pa se između prstā napijem vode koliko je ovo – pokazujući na vršak prsta – a to je zbog toga što sam oslobodio robinju Suvejbu nakon što me je obradovala rođenjem Vjerovjesnika, a.s., i zbog toga što mu je pomogla pri dojenju.” Ako je Ebu Leheb kao nevjernik, radi koga je spuštena kur’anska sura koja ga ukorava, dobio nagradu u vatri jer se obradovao te noći kad je Vjerovjesnik, a.s., bio rođen, pa kakvo li je onda stanje muslimana, koji potvrđuje monoteizam (tevhid), koji je od ummeta Vjerovjesnikovog, a.s., kad se obraduje zbog njegovog, a.s., rođenja, pa učini dobrih djela onoliko koliko bude u stanju iz ljubavi prema Vjerovjesniku, a.s.?! Njegova nagrada od Plemenitog Allaha za to će biti da će ga Svojom dobrotom uvesti u džennetske ljepote.“

    Počašćeno vrijeme

    Ibnul-Hādž veli: „Ako neko upita o mudrosti da je Vjerovjesnik, a.s., rođen u ponedjeljak u rebi’u’l-evvelu, a ne u mjesecu ramazanu u kome je počelo objavljivanje Kur’ana i u kome je Lejletul-kadr, ni u svetim mjesecima (el-ešhuru’l-hurum), niti petnaeste noći Ša’bana (Lejletu’l-berat), niti u petak a niti uoči petka, treba mu odgovoriti sa četiri činjenice.

    Prvo: u hadisu je navedeno da je Uzvišeni Allah u ponedjeljak stvorio drveće i bilje. U tome postoji velika naznaka, pošto se stvaranjem žitarica, usjeva, voća i drugih plodova produžuje opstanak ljudskoga roda.

    Drugo: riječ rebī znači proljeće, što ukazuje na optimizam i pozitivnu nadu. A Ebu Abdurrahman es-Sakli veli da svaki čovjek ima udio od svog imena.

    Treće: Kao što je proljeće najumjerenije i najljepše godišnje doba, tako je i Vjerovjesnikov, a.s., šerijat najprihvatljiviji i najljepši zakon.

    Četvrto: Mudri Allah je htio da Vjerovjesnikom, a.s., počasti vrijeme u kojem je rođen, a da je rođen u nekom od odabranih vremena koja smo naprijed spomenuli, neko bi mogao pogrešno misliti da je tim vremenom počastio Vjerovjesnika, a.s.

    Ovim i završavam. Neka je potpuna hvala i zahvala Uzvišenom

    0

    0
  2. U drugom slu… Vidi višečaju okupljanje obuhvata i griješenje, pa se nekome udjeljuje a drugoga, usljed gledanja takve nepravde, zaboli srce. A učenjaci su rekli: „Uzimanje imetka sa stidom je kao i njegovo uzimanje sabljom.“ Pogotovo ako se uz to još doda i sviranje zabranjenih instrumenata i puni stomaci, potom djevojke, i sve to čineći tako da se miješaju muškarci i mladići sa ženama zavodnicama, bilo da se one nalaze pomiješane s muškarcima ili da ih one gledaju sa nekog višeg mjesta. Zatim se tu javlja i ples koji dovodi do utonuća u zabavi i do zaborava na Sudnji dan. Isto je i ako bi se žene same sastale pa uz pjesme aplaudirajući i svirajući podigle svoje glasove, ili da poodignu glasove pri učenju Kur’ana ili zikira koji šerijatom nije dozvoljen, zanemarivajući Njegove riječi: „Gospodar tvoj je, zaista, u zasjedi“. Nema nikoga a da neće reći da je ovakvo okupljanje haram. Niko od onih koji drže do ljudskosti ovako nešto ne smatra pohvaljenim. To je dozvoljeno samo kod onih čija su srca mrtva i koji grijehe smatraju sitnicama. Oni ovakva okupljanja čak smatraju ibadetom, a ne pokuđenim i zabranjenim radnjama. Na ovo samo možemo reći: Svi smo mi Allahovi i Njemu se vraćamo. Islam je počeo sa pojedincima (garibima) i sa pojedincima će i završiti.

    Lijepo veli šejh el-Kušejri kada kaže, a u čemu se sa njim potpuno slažemo:

    Loše postade dobrim a dobro zlim

    u ovim našim teškim danima.

    Ljudi od znanja poniženi postadoše

    a neznalci pohvaljeni i paše.

    Al’ tačno je da oni skrenuše sa istine,

    što rade, običaj prethodnika to nije.

    Pa rekoh čestitim, ljudima takvaluka i vjere,

    kad se poveća ova opasnost i šteta:

    Ostajte ustrajni, došlo je vaše vrijeme,

    vrijeme prave samoće i gurbeta.

    Divno je rekao i imam Ebu Amr ibn El-‘Ala: „Ljudi će biti u dobru sve dok ne budu sobom opčinjeni.“

    Na kraju, treba znati i to da je mjesec u kojem je Vjerovjesnik, a.s., rođen, a to je rebi’u’l-evvel, i mjesec u kome je Vjerovjesnik, a.s., preselio na Ahiret, tako da radovanje u ovom mjesecu nije preče od tugovanja u njemu. To je ono što smo kazati imali, a od Allaha molimo da nam to i ukabuli.“

    Ovo je sve što je naveo el-Fakihani u svom spomenutom traktatu, a ja velim: Što se tiče njegovih riječi: „Nije mi poznato da za obilježavanje mevluda ima ikakvo utemeljenje u Kur’anu ili Sunnetu“, na te riječi, odgovara se: Nepoznavanje nečega ne podrazumijeva i njegovo ne postojanje. Hafiz Ibn Hadžer je za obilježavanje mevluda našao utemeljenje u sunnetu, a i ja sam našao još i drugo utemeljenje koje ću kasnije spomenuti.

    Na njegove riječi: „Nego je obilježavanje mevluda novotarija koju su izmislile lijenčine, neradnici i oni koji vole da pune svoje stomake“, odgovor je: Već je prije rečeno da je obilježavanje mevluda uveo učeni i pravedni vladar, koji je time imao namjeru približavanja Allahu, dž.š. Na tim obilježavanjima su prisustvovali učenjaci i dobri robovi, koji na takva obilježavanja nisu gledali s negodovanjem. Takvom načinu obilježavanja mevluda je bio zadovoljan i hafiz Ibn Dihje koji je i napisao zbirku mevluda. Ovo su sve bili pobožni učenjaci koji su obilježavanjem mevluda bili zadovoljni, koji su to pohvalili i ni jednom riječju nisu negodovali.

    „A niti je mendub (preporučena, poželjna radnja). Jer, mendub je ono čije izvršenje šerijat preporučuje, ali ne ukorava onoga ko ga izostavlja.“ Na ovaj stav odgovara se: Traženje izvršenja kod menduba nekada je tekstom a nekada analogijom (kijasom). Po ovom pitanju, iako nema teksta, ipak, postoji analogija, i to na osnovu dva temelja koja ćemo kasnije spomenuti.

    Njegove riječi: „Obilježavanje mevluda ne može biti ni mubah (dozvoljeno), jer uvođenje novotarija u vjeri nije dozvoljeno, u čemu se slažu svi muslimani“, su riječi koje se nemogu prihvatiti, jer se novotarija ne vezuje samo za haram ili mekruh, pošto evidentno postoje i novotarije koje su mubah, mendub ili vadžib. En-Nevevi u djelu ‘Tehzibu’l-Esmai ve’l-Lugat’ veli: „Novotarija u šerijatu je uvođenje nečega što nije bilo u doba Vjerovjesnika, a.s., a dijeli se na lijepu (hasene) i ružnu (kabiha).“ Imam Izzuddin b. Abdu’s-Selam u svom djelu ‘El-Kavaid’ veli: „Novotarija se dijeli na onu koja je obavezujuća (vadžib), zabranjena (haram), pohvaljena (mendub), pokuđena (mekruh) i dozvoljena (mubah). Koja je od ovih novotarija u pitanju saznaje se tako što se novotarija izloži pred šerijatska pravila. Ako novotarija ulazi pod pravila vadžiba, onda je ona obavezujuća (vadžib), ako ulazi pod pravila harama onda je ona zabranjena (haram), ako ulazi pod pravila menduba, onda je ona pohvaljena (mendub), ako ulazi pod pravila mekruha, onda je ona pokuđena (mekruh) i ako ulazi pod pravila mubaha, onda je ona dozvoljena (mubah).“ Potom je za svaku vrstu novotarije naveo primjere, a za pohvaljenu (mendub) novotariju naveo je primjere gradnje kasarni, medresa i svih dobrotvornih ustanova koja nisu postojala u doba Vjerovjesnika, a.s.

    U djelu ‘Menākibu’š-Šāfiī’, el-Bejheki, svojim lancem prenosilaca, bilježi da je Imami Šafija rekao: „Dvije su vrste novotarija (bid’ata). Jedna je ona koja je oprečna Kur’anu, sunnetu, eseru i idžmāu, i to je novotarija koja vodi u zabludu. Druga je ona koja vodi dobru, koja nije oprečna spomenutim izvorima. Takva novotarija ne može biti pokuđena. Na primjer, Omer, r.a., je za teraviju u noćima ramazana rekao: „Divna li je ovo novotarija“, što podrazumijeva da je ta novotarija uvedena u praksu nakon što nije postojala…“

    Iz svega navedenoga jasno se vidi da el-Fakihanijev stav nije tačan kada kaže: „Obilježavanje mevluda ne može biti ni mubah (dozvoljeno), jer uvođenje novotarija u vjeri nije dozvoljeno, u čemu se slažu svi muslimani“, jer tačno je to da je obilježavanje mevluda novotarija, ali je to novotarija koja nije oprečna ni Kur’anu, ni sunnetu, ni eseru, niti idžmau, pa je obilježavanje mevluda „novotarija koja ne može biti pokuđena“, kako se izrazio Imami Šafija. Obilježavanje mevluda spada pod dobročinstvo (ihsan) koje, doduše, nije bilo poznato u doba ashaba, jer je djeljenje hrane, pri tome ne čineći grijehe, bez sumnje dobročinstvo i to je „pohvaljena novotarija“ (el-bid’atul-mendūbe), kako se izrazio Ibn Abdu’s-Selam.

    Njegove riječi: „U drugom slučaju okupljanje obuhvata i griješenje…“, su sasvim tačne, međutim, zabrana takvog okupljanja je zbog zabranjenih stvari koje su pridodate mevludu, a ne zbog samog okupljanja radi iskazivanja veselja obilježavanjem mevluda. Jer, kada bi se takve zabranjene stvari pridodale na primjer džumi-namazu, i tada bi one bile odvratne i ružne. Ali to nikako ne može značiti da to važi i za samo okupljanje radi džume-namaza, kako što je sasvim jasno.

    Neke od ružnih situacija smo vidjeli i u noćima ramazana pri okupljanju ljudi radi teravih-namaza. Pa je li moguće proglasiti haramom okupljanje ljudi radi obavljanja teravije zbog toga što se usljed toga okupljanja ponekad pridodaju loše stvari?! Ne, nego mi kažemo: Okupljanje radi obavljanja teravije se temelji na sunnetu i namjeri približavanja Allahu, dž.š., a sve što se od ružnih stvari pridoda, te pridodate stvari su ružne. Stoga kažemo: Okupljanje ljudi radi obilježavanje mevluda se temelji na mendūbu i namjeri približavanja Allahu, dž.š., a sve negativne stvari koje se tome pridodaju, zabranjene su i pokuđene.

    0

    0
  3. Fetvu o mevludu je lijepo pojasnio HAFIZ Sujuti
    Potpuna hvala pripada samo Allahu! Neka je salavat i selam na Njegovog Miljenika, a.s., ehl-i bejt, ashabe i sve odabrane robove, a potom: Kakav je šeriatski propis u vezi sa za … Vidi višeobilježavanjem mevluda (rođenja Muhammeda a.s.)? Da li je to obilježavanje pohvaljeno ili pokuđeno? I da li će onaj koji to bude praktikovao, biti nagrađen ili ne?

    Moj odgovor na postavljeno pitanje glasi: Osnova obilježavanja mevluda, a koja se sastoji u okupljanju muslimana, učenju Kur’ana, recitovanju veličanstvenih događaja u vezi sa Vjerovjesnikovim, a.s., dolaskom na ovaj svijet i postavljanju sofre, ne pridodavajući spomenutom ništa što je pokuđeno, jeste jedan od lijepih običaja za koji će onaj ko ga bude praktikovao biti nagrađen, jer se takvim obilježavanjem mevluda iskazuje poštovanje prema Vjerovjesniku, a.s., i pokazuje radost i sreća zbog njegovog, a.s., rođenja.

    Obilježavanje mevluda prvi je u praksu uveo vladar Irbila (Irak), el-Muzaffer Kevkeberi bin Zejnuddin Ali ibn Bektekin, jedan od slavnih vladara i darežljivih velikana, koji je iza sebe ostavio mnoge lijepe tragove (hajrāte). Između ostalih je i velika džamija Muzaferija u podnožju brda Kasjon.

    Hafiz Ibn Kesir u svom djelu ‘Et-Tarih’ o njemu veli: „Obilježavao je mevlud-i šerif u rebi’u’l-evvelu na izuzetan način. Bio je oštrouman, hrabar, neustrašiv, inteligentan i pravedan, neka mu se Allah smiluje i Svoju mu počast ukaže. Hafiz Ebul-Hattab ibn Dihje napisao mu je jedan svezak o Vjerovjesnikovom, a.s., rođenju pod naslovom ‘Et-Tenvir fi mevlidi’l-beširi’n-nezir’, pa ga je ovaj zbog toga nagradio sa 1.000 zlatnika. Dugo je trajala el-Muzafferova vladavina, a smrt ga je zadesila dok je držao opkoljenim krstaše u gradu Akki, 630. god. Bio je lijepog morala i dobre duše.“

    Unuk Ibnul-Dževzija, u djelu ‘Mir’ātu-z-Zemān’, kaže: „Neki ljudi koji su prisustvovali el-Muzafferovim soframa prilikom obilježavanja mevluda, nabrojali su da se na tim soframa nalazilo po 5.000 pečenih ovaca, 10.000 pečenih pilića, 100.000 zdjela kajmaka i 30.000 tanjira halve. Na tim mevludima prisustvovali su poznati učenjaci koje je darežljivi vladar nesebično darivao. Svake godine za obilježavanje mevluda utrošio bi 300.000 zlatnika. Održavao je i musafirhanu, u koju je primao goste sa svih strana, a za koju je godišnje odvajao 100.000 zlatnika. Također je svake godine od krstaša otkupljivao, u vrijednosti 200.000 zlatnika, zarobljene muslimane. Za dva harema (Mekku i Medinu) te vodovod u Hidžazu, godišnje bi izdvajao 300.000 zlatnika. I sve to, van tajnih izdvajanja. Njegova žena, Rabija-hatun, kći Ejjubova, a sestra velikog islamskog osvajača Salahudina, pričala je da je njegova košulja bila od grubog pamuka, koja nije vrijedila ni 5 srebrenjaka. Ona ga je zbog toga prekoravala, a on bi joj odgovarao: „Bolje je nositi košulju od 5 srebrenjaka, a ostalo podijeliti, nego nositi skupocjenu odjeću ne dijeleći siromasima i nevoljnicima.“

    Ibn Hallikan, u biografiji o hafizu Ebul-Hattabu ibn Dihjetu (piscu mevluda), veli: „Bio je od vrsnih učenjaka i istaknutih ličnosti. Došao je iz Magriba, potom je jedno vrijeme boravio u Šamu, a 604. god. nastanio se u Irbilu. Tu je zatekao čuvenog vladara el-Muzaffera koji je pridavao veliku pažnju obilježavanju mevluda, pa mu sroči zbirku mevluda koju nazva ‘Et-Tenvir fi mevlidi’l-beširi’n-nezir’, i koju je pred njim lično izrecitovao. Vladar el-Muzaffer ga zbog toga nagradi sa 1.000 zlatnika. Sam hafiz Ibn Dihje je rekao: „Pročitao sam mevlud pred sultanom el-Muzafferom 625. god., na šest sijela (medžlisa).“

    Šejh Tadžuddin Omer ibn Ali el-Lahmi es-Sekenderi, poznat kao el-Fākihani, jedan od potonjih malikijskih učenjaka, zagovara da je obilježavanje mevluda pokuđena novotarija. O tome je napisao traktat pod naslovom ‘El-Mevrid fi’l-kelami ala ameli’l-mevlid’. Ovdje ću spomenuti traktat doslovno navesti, zasebno komentarišući svaki njegov stav.

    El-Fakihani, da mu se Allah smiluje, napisao je sljedeće:

    „Hvala Allahu Koji nas je uputio na slijeđenje prvaka svih poslanika, a.s., Koji nas je podržao u očuvanju vjerskih vrijednosti i Koji nam je olakšao slijeđenje ispravnih prethodnika, pa nam se srca ispuniše svijetlom šerijatskog znanja i jasnom istinom, očistivši nam nutrinu od svega negativnoga i uvođenje novotarija u vjeri. Zahvaljujem Mu na blagodati jekinskog svijetla i na tome što nam je omogućio da se držimo Najčvršćeg užeta – Kur’ana. Svjedočim da nema Boga osim Allaha, Jedinog, Koji nema ortaka i svjedočim da je Muhammed, a.s., Njegov rob i Njegov poslanik, prvak svih prvih i potonjih, neka je Allahov salavat na njega, njegovu porodicu, njegove ashabe, njegove čiste žene – majke vjernika, sve do Sudnjega dana! A potom:

    Od strane jedne grupe pobožnih ljudi ponavlja se pitanje vezano za okupljanje onih koji u mjesecu rebi’u’l-evvelu obilježavaju mevlud. Da li to obilježavanje ima utemeljenja u šerijatu ili je to novotarija koja se uvukla u vjeru? Na ovo pitanje tražili su decidan odgovor uz argumentaciju. Pa, tražeći od Allaha uputu, velim:

    Nije mi poznato da za obilježavanje mevluda ima ikakvo utemeljenje u Kur’anu ili Sunnetu. Ta praksa nije prenesena ni od jednog učenjaka koji se smatra uzorom u ovom ummetu, niti od nekoga ko se striktno pridržavao tradicije. Obilježavanje mevluda je novotarija koju su izmislile lijenčine, neradnici i oni koji vole puniti svoje stomake.

    Dokaz da je obilježavanje mevluda novotarija je u činjenici da postoji samo pet fikhskih pravila, tj.: vadžib, mendub, mubah, mekruh i haram. Obilježavanje mevluda zasigurno nije vadžib (naredba), a niti je mendub (preporučena, poželjna radnja). Jer, mendub je ono čije izvršenje šeriat preporučuje, ali ne ukorava onoga ko ga izostavlja. A obilježavanje mevluda šarijat nije dozvolio, niti su to praktikovali ashabi, ni pobožni tabiīni, koliko ja znam. Ovo je moj odgovor, pred Allahom, vezan za obilježavanje mevluda, ako sam za to upitan.

    Obilježavanje mevluda ne može biti ni mubah (dozvoljeno), jer novotarisanje u vjeri nije dozvoljeno, u čemu se slažu svi muslimani. Stoga, nije ostalo ništa osim da obilježavanje mevluda može biti ili mekruh (pokuđeno) ili haram (strogo zabranjeno). U tom smislu, objašnjenje ćemo ponuditi u slijedeća dva slučaja.

    U prvom slučaju pretpostavimo da to čini čovjek iz svog imetka, za svoju porodicu i prijatelje, ne sjedajući pri tome za sofru i ne čineći nikakve grijehe. Ovakva situacija je pokuđena novotarija, jer to niko od prijašnjih pokornih robova, koji su učenjaci i fekihi islama, svjetiljke vremena i ukrasi mjesta, nije radio.

    0

    0
  4. Izlet,hatme za umrle,mevljudi.Zar to nisu bidati i zar to nisu zabranjene stvari.1. Proslavljanje mevluda spada u izmišljene novotarije u vjeri o kojima Allah nije objavio nikakvoga dokaza. Vjerovjesnik, sallallahu alejhi we sellem, ga nije propisao ni govorom ni djelom, ni potvrdom, a on je naš uzor i naš vođa.2. Ispravne i upućene halife, a sa njima i ashabi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, nisu proslavljali mevlud niti pozivali na njegovu proslavu.3. Proslavljanje mevluda je običaj onih koji su zastranili i zalutali. Fatimije – šije su prve uvele proslavljanje mevluda i Abidijjuni u četvrtom hidžretskom stoljeću. Pripisivali su se Fatimi, radijAllahu anha, nepravedno i lažno, i iz potvore, a u suštini su Židovi. Rečeno je da su bili medžusije, a također je rečeno da su bili ateisti.

    (Tenbihu uli ebsari, El šejh Salih Seid es-Suhejmi, 232; El ibdai fi medar el ibtidai, El šejh Ali Muhfaz, 251).

    0

    0

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.