Deklaracija o Srebrenici, “iskrenost”, “međutim”, ”ali”

Dunjalučka definicija GENOCIDA, ili definicija kakvu poznaje pozitivno krivično zakonodavstvo Republike Srbije u članu 370. st.1. KZS, glasi: „Ko u  namjeri da potpuno ili djelimično uništi neku nacionalnu, etničku, rasnu ili vjersku grupu kao takvu, naredi da se vrše ubistva ili teške povrede tijela ili teško narušavanje fizičkog ili duševnog zdravlja članova grupe, ili da se grupa stavi u takve životne uslove koji dovode do potpunog ili djelimičnog istrebljenja grupe, ili da se primijene mjere kojima se sprečava rađanje između pripadnika grupe, ili da se vrši prinudno preseljenje djece u drugu grupu, ili ko u istoj namjeri izvrši neko od navedenih djela, kaznit će se zatvorom najmanje pet godina ili zatvorom od trideset do četrdeset godina.“

Naizgled glomazna definicija, ali jasna u nabrajanju takozvanih radnji koja svaka za sebe čini bitan element bića ovog krivičnog djela sa obaveznom genocidnom namjerom, koja mora biti kumulativna sa radnjom ili radnjama izvršenja.

Kur'anska definicija GENOCIDA je sasvim drugačija i jasnija, jer ona do Sudnjeg dana definiše taj pojam i izjednačava ga čak i sa jednim ubistvom u građansko-pravnom smislu, kada kaže: „Ko ubije makar i jednog čovjeka, isto kao da je ubio i čitavo čovječanstvo.“ A hadis kaže: „Prvo o čemu će se suditi na Sudnjem danu je ubistvo.“

Ko se imalo razumije u autentično tumačenje pravnihnormi, vidjet će ogromnu razliku u ovim definicijama. A svakako da je najvažnija razlika u sankcijama koje se primjenjuju na izvršioce. Jer, kod građanske definicije ovog gnusnog djela, ili čak i pojedinačnog ubistva, ako izvršilac ubije samo jednog čovjeka dobije kaznu zatvora u rasponu od 15 do 40 godina, a ako izvrši masovna ubistva dobije epitet NARODNOG HEROJA, privilegiju da mu na stadionima kliču ime, ističu transparente i daju naziv glavnim ulicama, čak i u Beogradu (Mladić i Karadžić).

Šta znači ovakva deklaracija

Šta je za žrtve GENOCIDA u Srebrenici značila Deklaracija koja je donijeta u Skupštini Republike Srbije 30. marta 2010. godine, a šta je značila onima koji su je donijeli? Teško je dati sebi za pravo da se govori u ime srebreničkih ili šahovićkih majki. Sebi dajem za pravo da nešto kažem o tome, jer mi legitimitet daje moje slučajno prisustvo na licu mjesta u GENOCIDU koji se dogodio Sjeverinu, kada sam u svojstvu pomoćnika ministra za ljudska i manjinska prava samoinicijativno, odmah sutradan, otišao u Sjeverin i od majki, male djece i staraca (koji nisu poklani rukom dželata Milana Lukića) doznao istinu o akterima i osjetio strah i ponos šrtava GENOCIDA. Za sjeverinske majke apsolutno ništa ne znači izvinjenje dželata ili naknadno EPIGONSKO kajanje, niti donošenje bilo kakvih rezolucija, deklaracija ili skupštinskih govora. Ovo se, naravno, odnosi i na srebreničke i svake druge majke. Gledajući u njihovo lice osjetio sam da im je Stvoritelj podario NUR, koji se prenio sa njihove poklane djece i da su svjesni da su im djeca postali ŠEHIDI, sa pravom da od Stvoritelja traže da ih u Džennetu sastave. Ovaj osjećaj kod majki sam na licu mjesta osjetio, jer sam se uvjerio u nevjerovatni SABUR kojim ih je Stvoritelj u tim najtežim momentima počastio. Dakle, gospodo narodni poslanici Skupštine Republike Srbije, ne ulazeći u vaše motive za donošenje takve Deklaracije, dajem sebi za pravo da kažem da niste ni trebali donositi bilo kakvu odluku. Jer za srebreničke majke ona nema nikakvu važnost, a mi Bošnjaci i muslimani uopšte, mogu vam reći, unaprijed smo znali kako će biti napisana i kako će koji od poslanika pričati i glasati. Naravno da smo znali da će vladajuća koalicija pokušati (i to neiskreno) da prizna da je izvršen GENOCID, a da će u međuvremenu taj termin izbaciti, ne pod pritiskom radikala ili DSS, već pod upozorenjem Ruske akademije nauka, koja im je skrenula pažnju na posljedice izglasavanja takve deklaracije, bojeći se ostvarivanja prava na naknadu štete porodicama žrtava GENOCIDA pred Međunarodnim sudom pravde.

Licemjeri

Znali smo da će ekstremni nacionalistički blok, predvođen radikalima, DSS, SNS i bratijom oko njih, zapjenušati u odbrani koljača Mladića i da će nas „braniti“ poslanici Čedine partije, ali je bilo interesantno za nas Bošnjake kako će istupati samozvani bošnjački poslanici, tj. da li će čitati unaprijed servirani im tekst, ili će smeti iskreno da prenesu mišljenje baze iz koje crpe legitimitet. Takođe smo znali da će u uvodnoj riječi, navodno, nalaziti mahane predložene Deklaracije, a da će na kraju obavezno upotrebljavati riječi MEĐUTIM i ALI. A jedan od zaista pismenih poslanika iz redova G17, sa oratorskim sposobnostima, u vezi upotrebe ovih prefiksa mudro kaza da imaju značenje priznanja da je sve prethodno rečeno laž, neistina i neiskreno izkazano mišljenje, ili tuđe mišljenje. A mi vjernici za takve kažemo da su LICEMJERI, koji zarad očuvanja svoje fotelje i ličnih privilegija koja ona nosi nisu u stanju da rukom udare o sto i kažu da je glavni muftija Muamer-ef. Zukorlić, kao legitimni vjerski tumač bošnjačkog naroda, upozorio donosioce Deklaracije ako ijedno slovo bude izbačeno iz pojma GENOCID da ga Bošnjaci neće prihvatiti.

Takođe je veoma važno ko se od vladajućeg koalicionog bloka obraća tom Deklaracijom i kome je ona upućena. Ako je upućena od strane Demokratske stranke, kao najjače strane u tom bloku, a znamo da je ona upućena evro-atlanskom bloku, onda je ona pleonazam, jer je Evropski parlament već usvojio termin GENOCID. A ako je ona upućena srebreničkim majkama, one su već osviješćene da u njoj nema ni početnog slova od iskrenosti. Ako bi Deklaracija bila upućena od strane SRS, DSS i SNS, koji kažu da predstavljaju većinsku Srbiju, te ako je srebrenički GENOCID relativizovan izjednačavanjem dželata sa žrtvama, Bošnjaci će je prihvatiti kao „iskrenu“. Ako je upućena od strane onog koalicionog partnera koji sebe naziva legitimnim predstavnikom Bošnjaka, i ako je upućena srebreničkim majkama i Bošnjacima s jedne strane i evro-atlanskom bloku s druge strane, sudbina takvog pisma će unaprijed biti poznata. Kod evro-atlanskog bloka će završiti u korpi za otpatke, jer će njih prevashodno zanimati šta bošnjački narod misli preko svog glasnogovornika personifikovanog u Muftiji, a za bošnjački narod će ona biti tretirana kao krajnje licemjeran akt, tendencioznog tipa, sa namjerom da se i dalje razjedinjavamo.

I na kraju, Deklaracija, ovakva kakva je, samo je potvrda vjekovne istine da se u Srbiji živi po principu „toplo-hladno“, i to samo za Bošnjake. Rijetki su trenuci kada tu toplotu na kratko osjetimo, kada se oglase pojedinci poput Čede Jovanovića ili Žarka Koraća, a vrlo česti, kada glasnogovornici većinske Srbije citiraju svog idola Njegoša, koji u „Gorskom vijencu“ u odjeljku o Istrazi poturica kaže: „Šta će đavo u krštenoj zemlji, što gajimo zmiju u njedrima…, vjere će nam u krvi zaplivati.“ Ova istina je svojevrsna potvrda kaljuge u kojoj živi epigonska Srbija, na koje nas je upozorio profesor dr. Ferid Muhić. I dokle god očevima i ocima u Srbiji ideja vodilja i lajt motiv bude epigonski obračun sa svojim Turicima i konvertitima i na takvoj osnovi vaspitavanoj djeci da na stadionima i u halama sportova kliču: “Nož, žica, Srebrenica”, i kada i sam novi Patrijarh Irinej na krilima takve osnove bude vrijeđao muslimane, pa tražio izvinjenje, suživot u multietničkoj Srbiji će biti pod znakom pitanja.

Dakle, braćo i komšije Srbi, mi Bošnjaci vam poručujemo, ubuduće za svako pitanje i problem, pa i ovaj srebrenički, ako hoćete da čujete glas naroda, molimo vas da se za mišljenje ne obraćate onima koje nam vi u Beogradu ustoličite, a za vjerska pitanja da ne pitate srbijanskog muftiju, već Muftiju koga odaberu vjernici u Novom Pazaru, kao centru Sandžaka.

Autor: Mahmut Memić

Izvor: Glas-Islama.info