Da li neslobodni narodi imaju pravo na svoje jedinstvo

U svojoj pozdravnoj besjedi, povodom predavanja uvaženog profesora Ferida Muhića, na temu bošnjačkog jedinstva, održanog 25.03.2010. godine, uvaženi muftija Muamer-ef. Zukorlić je postavio sebi i svima nama krucijalno pitanje: „Da li neslobodni narodi imaju pravo na svoje jedinstvo“, tražeći od nas i pojedinačno i kolektivno da pokušamo naći odgovor na ovo pitanje.

Pokušat ću glasnim razmišljanjem da mojim skromnim znanjem doprinesem i iniciram druge da nalazimo i nađemo odgovor, jer se i u pitanju i odgovoru nalaze ključevi opstanka Bošnjaka na tromeđi i teritorijalnom raskršću multietničkog tla, na kojem se gradi sudbina opstanka šarenog ćilima i doma u kome treba Bošnjaci da žive u zajednici sa drugima.
Naravno da se odgovor mora potražiti prvo u Časnom Kur'anu, pa onda u hadisima. Ovo zbog toga što smo naučeni da „se ključevi od svih problema i tajni nalaze u Kur'anu“, a na nama je da pronađemo pravi ključ za otvaranje ove izazovne brave i tajne koja se krije u Muftijinom pitanju.

Uz Alahovu pomoć i molbu za oprost ako pogriješim, pokušat ću da uzmem ključ u čuvenom ajetu koji kaže: „Ljude i džine sam stvorio da Mi robuju.“ Naime, ovaj ajet tretira na izuzetan način vjekovno pitanje termina sloboda. Ako hoćemo da damo odgovor na pitanje šta su to neslobodni narodi, onda moramo znati šta znači pojam sloboda. Odgovor na ovo pitanje nisu znali da daju ne samo grčki filozofi (Sokrat, Platon, Aristotel i drugi) već i drugi velikani zapadne i istočne filozofske misli, a Kur'an časni nam je kao na tacni dao odgovor na to. Dakle, pod pojmom slobodan čovjek se podrazumijeva samo onaj koji robuje Allahu dž.š. i nikome drugom. Ako se samo na takav ispravan način shvati ovaj pojam, onda se lako shvata na koga pada teret nošenja ovog emaneta i ko može biti titular i nosilac prava svojine na ovom emanetu. Naravno da titular može biti i pojedinac i kolektivitet. A da bi kolektivitet bio nosilac ovog emaneta, svako od nas pojedinaca ima poseban zadatak da na ispravan način shvati pojam slobode. Pod njom se pravnim tumačenjem podrazumijeva da je pojedincu Allah dž.š. dao pravo na njenu posesivnost, pa kad nam je dao pravo na nju, onda nam je naravno i dao precizne obaveze od čijih pravilnih ispunjenja zavisi kvalitet upravo te slobode. Te obaveze su islamski i imanski šarti. Od pravilnog ili nepravilnog ispunjenja ovih obaveza zavisi i kvalitet pojedinačne i kolektivne slobode, koja se na državnom nivou reflektuje u propasti, stagnaciji ili procvatu muslimana u bilo kojoj društveno-političkoj zajednici, a naravno i na prostoru Sandžaka. Svako krivo shvatanje, ili čak i mala devijacija oličena u „udaljavanju od čvrstog Allahovog dž.š. užeta“ ima dalekosežne posljedice na jedinstvo Bošnjaka, o kome uvaženi Muftija razmišlja i brine. Ovo udaljavanje se uvijek svodi na pojedinačno kršenje obaveza, koje prerastu u kolektivno kršenje, što ima za posljedicu nejedinstvo o kome razmišlja Muftija. A u vezi sa ovim problemom, hadis Poslanika .s.a.v.s. kaže: „Kada vidiš da ljudi krše obaveze, da ne ispunjavaju obećanja i da olako drže do svojih emaneta i kada budu ovakvi (pritom je Poslanik s.a.v.s. izmiješao jagodice svojih prstiju) onda ne napuštaj svoju kuću (bez velike potrebe), uzdrži svoj jezik i pazi šta govoriš. Prihvati ono što je dobro i korisno, a odbaci ono što je ružno i štetno. Vodi računa o svojim ličnim poslovima, a kloni se opštih poslova i tuđih briga (ako smatraš da tvoje zauzimanje neće uroditi plodom).“

Mislim da smo se svi složili da su nastupila vremena smutnje, koja su za pravog vjernika „normalna vremena“ jer nam ih je i nagovijestio naš Poslanik s.a.v.s., pa ako ih shvatimo kao normalna i ako smo i shvatili da se rješenja za takva vremena nalaze u Časnom Kuranu, onda je zaista u pravu cijenjeni profesor Ferid Muhić kada nam je na predavanju na ovu temu kazao da je rješenje u oprostu i nadi. U oprostu, što moramo potražiti 40 puta (ili 99 puta) prije svega razloge neslaganja kod sebe, a ne kod drugog, a u nadi da će nam Allah dž.š. u krajnjoj instanci uvijek pokazati svjetlo u tunelu nesloge i razjedinjenosti. Ovo je svojevrsno tumačenje i mudrosti „čovjek je čovjeku ogledalo“, jer mi često svoje slabosti i opravdanja za to nalazimo u traženju mahana kod drugog.

Interesantno je Muftijino pitanje oko neslobode i prava na jedinstvo, sa aspekta kome je pitanje upućeno. Da li samo nama Bošnjacima ili nekome ko treba da nam pravno reguliše i omogući ostvarenje ovih naših prava. Ako je pitanje upućeno samo nama kao pojedincima (koji ispunjavamo ili neispunjavamo pravilno islamske i imanske šarte) ili Bošnjacima kao kolektivitetu, onda sam moj skromni odgovor ponudio u prethodnom razmišljanju. A, ako je pitanje upućeno na adresu onih (aktuelnoj vlasti ili bošnjačkim političarima, koje mi nismo birali) ili onima koji kroje međunarodne konvencije o navodnoj zaštiti ljudskih i manjinskih prava, onda smo na terenu „gaženja Alijine r.a. duboke vode“ i na terenu Sizifovog posla i Don Kihotove vetrenjače. Ovo zbog toga što su nam takvi i zakuhali ovakvu čorbu smutnje i izmakli se iz našeg lonca, a oni nisu od onih koji će nam kao objektivni posmatrači (lišeni prženja u vrelom grotlu naše smutnje) ponuditi i rješenje problema naše nesloge.

Gdje je onda rješenje

Mislim da je profesor Ferid Muhić ponudio pravo rešenje, a ono se upravo ogleda u našem pojedinačnom doprinosu (pa makar u onom od najslabijih imanskih obaveza, da „sklonimo kamen sa puta“) u očuvanju naših institucija, oličenih u Univerzitetu i Bošnjačkoj kulturnoj zajednici. Naravno da se viši nivo pomoći ogleda u borbi na Allahom dž.š. putu, ulaganjem našeg imetka, pa makar se on ogledao u ulaganju jednog dinara, a kamoli i svojih života.

Nisam za varijantu da se stalno ogledamo na rješenja koja nam nude naši slavni preci iz zlatnog doba h. Omerove države ili Andaluzijske Španije, po principu „istorije kao učiteljice života“, jer su „islam iznijeli pojedinci i na pojedincima će se i završiti“. Istorija je učiteljica života uglavnom onima koji su zbog nje već mrtvi. Mali predznaci Sudnjeg dana su aktuelni već sada za naših života i oni su potvrda ovoga o čemu razmišljam. Sada su nam bitni pojedinci, a oni se prepoznaju po „nuru“ na licu i Allahovom dž.š. daru da na vrijeme i na mjestu pronađu ključ iz Časnog Kur'ana i Hadisa za rješenje odnosnog problema, pa i ovog problema oko bošnjačkog jedinstva.
Dakle, odgovor na ovo važno pitanje moramo potražiti u nama samima, jer nam ga drugi, sve i da hoće, ne mogu ponuditi. A i da hoće, bit će tendenciozno, opet i svagda sa ciljem da nas razjedine. To znači da apriori moramo otkloniti uzroke koji su doveli do našeg osjećanja da nismo slobodni, a prava sloboda će nam dati pravo i jedinstvo, tj. Allah dž.š. će nam tek tada pomoći da budemo jedinstveni. Znači, prvo moramo postati slobodni ljudi, a sloboda se postiže, kako je to Muftija pojasnio, obrazovanjem. U novije vrijeme, pretpostavke za obrazovanje smo ostvarili otvaranjem Univerziteta, ali nam za dogradnju potpunog čovjeka (insan i kamila) fali naravno i druga esencijalna komponenta, a to je adekvatna baza, tj. posao i izvori finansiranja. Obje premise su bitne i dopunjavajuće i o objema je Muftija govorio u prikladnim terminima i na prikladnim mjestima, a ja bih posebno naglasio hutbu koju je održao u Njemačkoj, kada je našim zemljacima u dijaspori ukazivao na važnost njihovog povratka u rodnu grudu i revitalizaciji prirodnih resursa, koje nam je Allah dž.š. podario na Pešteri. Ovo ništa drugo  nije do svojevrsna primjena u praksi hadisa: „Zaista je imetak pomagač u vjeri“, a da „siromaštvo vodi u nevjerstvo“. Kod imetka, naravno, moramo biti oprezni i shvatiti da nam je Časni Kuran dao ključ za edebe imetka, gdje nam je dozvoljeno, po našem hanefijskom meshebu, da stičemo bogatstvo neograničeno i da halal zarada mora biti vodilja takvom imetku. A pojam siromaštva ne smije biti shvaćen u bukvalnom materijalističkom smislu, jer kod njega vodilja mora biti zadovoljstvo sa onim što nam je Allah dž.š. odredio još i prije našeg rođenja. U jednoj poznatoj hikaji je rečeno da je neki bogataš ponudio jednom skrušenom vjerniku i, po njegovim mjerilima, siromahu punu kesu zlatnika, a siromah ga je upitao da li on ima kući još zlatnika i da li on želi da ima još bogatstva. Bogataš mu je odgovorio da ima i da želi da ima još više. Tada mu je „siromah“ odgovorio da je protivno Šerijatu da on kao bogat primi zlatnike od siromaha, jer je on bio zadovoljan onim što ima, pa je odbio da primi kesu sa zlatnicima…

Ako na ovaj način shvatimo pojam slobode i pojam halal zarade ispunili smo pretpostavke primjene u praksi hadisa da “moramo svezati kamilu” i tek tada će nam Allah dž.š. omogućiti da imamo pravo na svakojako jedinstvo. A ako budemo slijedili upute političara, koji nemaju od naroda ovakav mandat, svakojaka razjedinjenost nam ne gine. A aktuelna praksa nam je pokazala da “naše” beogradski udomljene političare treba slijediti tako što ćemo upravo postupati suprotno od onoga što nam oni nude. A nude nam maglu umjesto vune, nude nam da pravimo mostove preko livade, prevrću kaldrmu u vrijeme kiša i meću makadam, traže od nas kao poreskih obveznika da im zamijenimo Jugiće Audijima i da im plaćamo putne troškove za odlazak kod Buša na doručak, gdje će dobiti šargarepu u kojoj će biti nalog kako “Sionske Goje”(podrugljiv naziv za sve nas kao njihove ovce) treba držati na štapu.

I na kraju, ponudio sam moj skromni odgovor na Muftijino pitanje upućeno svima nama, a time i izazvao drugu braću da se oglase po ovom krucijalnom pitanju koje je od životne važnosti, a naravno i zamolio cijenjenog muftiju Muamer-ef. Zukorlića da u prikladnoj besjedi ponudi odgovor, jer se to od njega očekuje u završnoj riječi.
Molim Allaha dž.š. da mi oprosti ako sam načinio kakvu grešku u ovom razmišljanju na aktuelnu zadatu temu, a nagradi za iskreni nijet.

Autor: Mahmud Memić

Izvor: Glas-Islama.info