Sjenica – U maloj radionici od 12 kvadrata, ali dovoljno velikoj da u nju stanu nevjerovatna kreativnost i posvećenost, već dvije godine radi najmlađi obućar u Sjenici i Sandžaku.
Po dolasku u ovaj gradić, poznat po bogatoj historiji, prirodi o kojoj svjetski novinari pišu samo hvale i jedinstvenoj gastronomiji, dovoljno je da pitate prolaznike gdje je radnja „Kod Nuka“ i oni će vas sa osmjehom uputiti u svijet cipela Seida Tandira (30), poznatijeg pod nadimkom Sejo.
Tim istim poslom bavili su se i njegov otac Nusret, deda Selim i pradeda Jusuf, a najmlađi Seid je draži i čar popravke i izrade cipela otkrio nedavno. Mada je kao dječak rado provodio vrijeme sa ocem u radnji pomažući mu koliko je mogao, tek u 28. godini postao obućar. Igrom sudbine, to se desilo neposredno pred očevu smrt, koji mu je prenio sve svoje znanje i iskustvo.
Danas ovu radnju posećuju mušterije svih generacija, a Sejo je ponosan što cipele i čizme, njegovih ruku djela, nose Sjeničani i Pazarci, ali i ljubitelji kožne obuće iz inostranstva.
Tokom posjete novinara sajta “Priče sa dušom” Sejo je završavao par cipela za jednog gospodina iz Beča, a jedan drugi čovjek koji nosi broj 48 poručio ih je ovdje, jer u prodavnicama, u toj veličini i sa takvim kvalitetom ne može da nađe ono što želi.
“U mojoj porodici svi su se bavili ovim zanatom, a ja sam ga zavolio tek poslije jedne televizijske emisije. Gledao sam kako jedan obućar iz Londona ručno pravi obuću samo po porudžbini i isključivo za poznate ličnosti, pa me je to inspirisalo da napravim nešto slično ovdje u Sjenici. Čak je i mašina iz emisije bila marke Singer, baš onakva kakvu je koristio moj pokojni otac. Obućar je tada rekao da samo ona može da uradi savršen štep “, prisjeća se Seid.
Otac mu je sve objasnio – kako se uzima mjera, kako se kroji koža, kako se prave šabloni.
“Gledao sam u njega kao što sam prije toga gledao u televizor sa kojeg je išla emisija. Šivenje mi je išlo teško u početku, ali uz više iskustva i rada sve je došlo na svoje mjesto”, kaže on.
U njegovoj radionici sve je autentično kao u vrijeme kada je tu radio Seidov otac. Alat, sto, tezga, stolice, radio-kasetofon, pa i kreka (peć na piljevinu i ugalj) čuvaju duh nekadašnjeg vremena.
Na pitanje novinara da li je istina da žene posebno vole da dođu u ovu radnju i donesu cipele, ne samo zbog kvalitetnog rada, već zato što je obućar mlad, lijep i zgodan momak, Seid skromno odgovara:
“Ljudi vole da vide kada je neko mlad u starom zanatu. Trudim se da svi budu zadovoljni. Kad nekome ručno izradim cipele, cijena mi nije na prvom mjestu, već utisak i zadovoljstvo koje vidim na licu kada ih obuje. Tada mi je srce puno!”
Pošto zatvori radnju, odlazi kući kod žene i djece, a zatim u Rukometni klub Sjenica gdje radi kao trener. Do 2013. godine bio je profesionalni rukometaš i igrao za RK Bosna, RK Sjenica i RK Peć, a onda je zbog povrede napustio karijeru i postao trener.
U braku je sa Irinom, Ruskinjom koja se zbog ljubavi iz rodnog Rjazanja sa 800.000 stanovnika preselila u malu Sjenicu. Imaju dvoje djece.
Izvor: Priče sa dušom
Evo neka svako od nas sjeničaka, kada dođemo u Sjenicu, narući i kupi po jedne cipele, našem Tandiru dosta. Nadam se da će ovo preći i u malu fabriku obuće. Pozdrav iz Sarajeva.