Dok se srdžba spremala da zabode oštrice duboko u moje srce, zaustavila sam je… Zar u srce u kojem je uvijek vladala ljubav. Ljubav prema Sandžaku, prema Bošnjacima! Ne želim ni da pomislim da drugačije može biti. Obuzima me osjećaj gorke pustoši, mira koji nije moj i nekog dalekog smisla, važnijeg od svega što živi znaju. Tako usamljena, zaboravih na srdžbu… Narod koji je pretrpio teške, surove zime, koji se borio dušom i krvlju, narod čija je posebnost bila predmet mnogim zavidnicima…, zar da se tako lahko preda i odustane?!
Hrabri Bošnjaci koji živote nisu štedjeli za vjeru, za pravdu, danas spavaju…, utonuli su u duboki zimski san iz kojeg ih nešto mora probuditi, a šta će to biti, zna samo Uzvišeni Gospodar. Hrabri Bošnjaci su zatrpani u nekim jamama, ne vide svjetlost. Da li zbog toga što je stvarno nema ili zato što je prejaka, pa im zasljepljuje vid. Bošnjaci, šta se to sa vamo zbilo? Ovo doista kao da niste vi?! Sloga i mir o kojima su drugi snili bile su tajne vaše izdržljivosti, a danas jedan pored drugog ne možete stajati čak ni dok čekate red u supermarketu. Bošnjaci, probudite se i vratite mir i slogu Sandžaku, našem prelijepom i posebnom Sandžaku…
Vratite mu osmjeh jer ste ga vi, svojim nemarom, svojim gafletom otjerali, a vratit ćete ga tako što ćete ga vratiti prije svega svojim licima! Osmjehom i jakim stiskom ruke svog brata Bošnjaka! Jakim zagrljajem punim ljubavi i lijepih želja svom bratu Bošnjaku! Čim zažubore vaše tihe riječi pune ljubavi, nestaje pustoš u noći, uzburka se univerzum. Mnoge oči zablistaju.
Vratite svjetlost Sandžaku, jer ste vi svojim teškim djelima unijeli tminu, koja je zavladala već duže vrijeme, čak i našim umovima, pa smo zaboravili najbitnije… Zaboravili smo na jedno osjećanje koje je i samo uzrok našeg opstanka… Ljubav… Zar ste dozvolili da nestane ljubav iz vaših srca, pa ste postali kao roboti kod kojih ne postoji duh već samo forma?!
Zašto sve činite kao da morate, a ne zato što želite i volite? Jednom davno je rekao jedan murdac: „Ljudima ne nedostaje snage, već volje.” I vama, dragi Bošnjaci, ne manjka snaga, vi ste jedan posebno hrabar narod, ali fali vam volja…, fali vam ljubav prema poslu, prema bratu, prema sebi samima. Dokle ćete se gledati i zavidjeti jedni drugima na nečemu što sami ne želite!? Da, da želite uspjeh, bili biste ste uspješni. Ali ne, tama noći dostiže svoj vrhunac polako, uvlačeći se u srca ljudi…, uzimajući im svaku nadu. Ali ipak, među vama je iskrenih, znam, među vama je iskrenih koji znaju da je zora blizu! „Pobjeda je blizu”, riječi su koje odzvanjaju njihovim ušima. Pridružite im se, nemojte ih tjerati od sebe! Oni žele samo dobro Sandžaku! Oni vole Sandžak! Oni su djeca Sandžaka! Nemojte ih sputavati, oni su nam nada…
Dragi Bošnjaci, vratite ljubav i mir ovom gradu! Vratite, jer ćete biti odgovorni za vaše emanete, koje ste očigledno iznevjerili, a da ste samo svjesni kolika je to opasnost, oči biste se sebi vadili… Radite za ovaj grad u ime Gospodara Plemenitog, vratit će vam se, vidjet ćete. Radite za Sandžak kao što radite za sebe i više od toga! Bošnjaci, moji voljeni Bošnjaci…
Autor: Aida Rašljanin
Izvor: Glas-Islama.info
Selam alejkum,prije svega u ovom tekstu nema zahvale Allahu s.w.t.,zatim ni jednog ajeta i hadisa…ne vidim nikakvu korist u ovome,i da jedna mlada osoba procjenjuje osmjeh Sandzaka i pise o tome.Tekst upucuje da se radi za Sandzak,a zar nije rad za ahiret i pridrzavanje Allahovih propisa upravo i rad za Sandzak,toliko je dokaza o ljubavi u ime Allaha,ali na zalost u ovom tekstu nema ni jednog!!!
Hvala puno… Hvala na pozitivnim kritikama. Biće i ubuduće ovakvih i sličnih radova, jer ovom narodu nedostaje ta kompomenta umjetnosti, jer uglavnom se ljudi služe rijecima VISOKOG tona, ali malih vrijednosti… Riječ nije jaka onoliko koliko se glasno izgovori.
Izuzetno dobar tekst.Steta sto nejma Nihadine da se javi,da prokomentarise sa njegovom visokom inteligencijom ovo.Jok,on je tamo gde treba da se vice,urla,psuje sve po spisku ili pak spava dubokim snom dok vreme protice pored njega.
Bosnjaci u Sandzaku su izgubili OSMEH zbog politicari koje gledaju samo njihov interes i zato danas nasi dragi bosnjaci nemaju mira.
OSMEH JE U SVAKU BOSNJACKU KUCU I OSTACE, svaka bosnjacka kuca je dzamija a svi smo mi bosnjaci braca.
SANDZAK je u srcu i dok srce kuca, svetlo islama i osmeha bosnjaka nikad nece nam dusman uzeti.
Najzad jedan GLAS RAZUMA,BRAVO!
Konacno da se cuje zenski glas, ali cut ce se i ubuduce, ako Bog da… A osmjeh se mora povratiti nasem Sandžaku,jer je osmjeh simbol zadovoljstva, srece, radosti,a da li je naš SANDŽAK radostan kada vidi ko je protiv onih koji ga vole vise nego same sebe… A koliko god mislili da nije tako, iskrenog osmjeha nema, vise lici na grc, nego na osmjeh…
Sandzak nikada nije izgubio osmjeh, veca su sada oni Subjekti koji sire negativnu energiju ojacali uz pomoc Cafira, al na Kraj nam nista nemogu navikli smo na to, samo sto su sada drugacija vrjemena dosla sada je najjace oruzije Cafira Televizor u svakoj Kuci je i pare svaki dan mozak nasoj Djeci, “moc slike” je opasna
Konacno da se cuje i glas zenskog dijela naseg korpusa! Jako dobar tekst. Naravno, da nam je potrebno mnogo ljubavi prema svojim bliznjima, svojim prijateljima, prema svom narodu, svom gradu… I onda duplo vise volje da se ta ljubav izrazi kroz nas rad za dobrobit cijele nase zajednice. Nije samo politika nacin da se stvari mijenjaju na bolje. Da, ona nam treba, ali da se ne baca smece po gradu, da se ne pisu grasiti po nasim historijskim spomenicima, da se postuje zakon o saobracaju, da ucestvujemo u kulturnom zivotu nase zajednice itd. za to nam treba samo malo vise svijesti i postovanja prema svemu sto jesmo…