Bošnjaci u Sandžaku nisu neprijatelji Srbije

Čedomir Čeda Jovanović, lider Liberalno-demokratske partije Srbije, čovjek je čiji javni istupi nikoga ne ostavljaju ravnodušnim. Čedu ili vole ili mrze. Sredine nema.

Zbog beskompromisnih Jovanovićevih stavova, pogotovo o događajima iz devedesetih godina, nazivanja stvari pravim imenima, srpskim nacionalistima i radikalima diže se kosa na glavi. Istovremeno, njegova borba protiv Miloševićevog režima i zalaganje za evropski put Srbije izaziva velike simpatije u regiji. Jovanovića mnogi doživljavaju evropskim licem Srbije.

Jovanović je bio jedan od najbližih saradnika ubijenog premijera Srbije Zorana Đinđića. Ima zasluge u hapšenju balkanskog kasapina Slobodana Miloševića i njegovom izručenju Haškom tribunalu. Miloševića je i doslovno ispratio u zatvor.

U posljednje vrijeme Jovanović i njegov LDP angažirali su se na smirivanju tenzija i pokušaju uspostavljanja dijaloga u Sandžaku.

U ekskluzivnom razgovoru za “Avaz”, na koji je pristao uprkos prebukiranim terminima i brojnim zahtjevima drugih medija, Jovanović govori o odnosima u Sandžaku, politici zvaničnog Beograda prema ovom dijelu teritorije, ulozi bošnjačkih političara, ali i općem stanju u Srbiji danas.

Sandžak, uz Kosovo, polako postaje jedan od najvećih problema Srbije. Šta su uzroci tome i ko je prema Vašem mišljenju najodgovorniji za takvo stanje?

– Nije to najveći problem Srbije, ali jeste, sasvim izvjesno, refleksija unutrašnjih problema koje kao zemlja imamo. Osnovni izazovi Srbije su u ekonomskoj sferi, ali je katastrofalna ekonomska situacija, koja je u Sandžaku još gora nego u ostatku zemlje, rezultat velikih lutanja u zvaničnoj politici vlasti. Sandžakom vlada bijeda, i to je najveći problem.

LDP neprestano govori da Evropu moramo da stvorimo u Srbiji, a to podrazumijeva i onu vrstu demokratizacije koja bi nam omogućila da podgrijavanje strahova iz devedesetih ne bude instrument kojim se odlaže ili kompromituje moguće rješenje za nesporazume koji u Sandžaku i oko njega postoje. Činjenica je da Bošnjaci nisu u sukobu sa Srbima, nego da je riječ o nesporazumu u okviru iste nacionalne i vjerske zajednice. To, međutim, nikako ne znači da država treba da arbitrira u tom sukobu, a da se Vlada, kao politički organ, opredjeljuje za jednu stranu, vodeći isključivo računa o potrebama svoje koalicije u kojoj su i partija Rasima Ljajića i Sulejmana Ugljanina.

Da li za stanje u Sandžaku veću odgovornost snosi zvanična politika Beograda ili unutarbošnjačke podjele; ili bi se moglo reći da su i unutarbošnjake podjele posljedica politike iz Beograda? Stekao se utisak da Vi podržavate muftiju Zukorlića?

– Bošnjaci u Sandžaku nisu neprijatelji Srbije. Mi smo zemlja sa tragičnim iskustvima i ne smijemo dozvoliti da se kroz dizanje neprijateljstva prema jednoj manjini traži kompenzacija za poraz loše nacionalne politike. Ono što mora biti osnov za stabilizaciju situacije u Sandžaku jeste dijalog sa Muamerom Zukorlićem. On jeste vjerski zvaničnik koji je ušao u politiku, ali to nije uradio sada, nego prije 20 godina. To vrlo dobro zna vladajuća većina u državi. Strašno nas unazađuje taj običaj da se brzo zaboravi ono što je bilo juče, sve zloupotrebe religije i politike, a bilo ih je mnogo u ove dvije decenije.

Svi znaju da su vjerske vođe u politici već 20 godina. Svako ko kaže da se Zukorlić jučer uključio je politički licemjer. Ugljanin je dobijao izbore tražeći Zukorlićevu podršku, poslije toga je to činio Ljajić, predstavljajući se kao alternativa, kao političar koji će pomoći Bošnjacima da riješe svoje probleme. U međuvremenu su ušli u istu vladu i koaliciju, zaboravili Sandžak, a prema vjerskom lideru koji predstavlja 95 odsto Bošnjaka pokušali da se ponašaju onako kako su navikli u svojim svakodnevnim političkim prevarama. Tako je problem eskalirao, a to je iskoristio Vojislav Koštunica koji je 2007. godine podijelio i pocijepao do tada postojeću jedinstvenu Islamsku zajednicu. Tada je Zukorlić iz džamije, gdje mu je mjesto, istjeran na ulicu na kojoj sada pokušava da riješi problem koji ima.

U čemu Srbija politički griješi prema Sandžaku?

– Mora da se promijeni naša država, njen odnos prema ljudima. Ona je brutalna i prema Srbima i prema Bošnjacima, i prema pravoslavcima i prema muslimanima, jer vrlo često ne vodi računa o interesima ljudi. Prvo kao pojedinaca, a onda i kao pripadnika većinske ili manjinske nacionalne, vjerske ili političke grupacije. Dopustila je sebi kršenje Zakona o nacionalnim savjetima koji je sama donijela kako bi održala odnose koje život negira, a ona ih diktira zbog svojih unutrašnjih slabosti,  favorizujući jednu od tih strana u podjeli.

Redoslijed poteza koji treba da povuče država je insistiranje na poštovanju izborne volje Bošnjaka, koji su učestvovali na izborima za Nacionalni savjet, na brzom konstituisanju tog tijela, odnosno prihvatanju konstituisanja koje je u neregularnim uslovima održano. To znači da se mora otvoriti dijalog između institucija Bošnjaka i države. Za takvu politiku bi Vlada imala punu podršku LDP-a. Svako ko se plaši za opstanak Vlade zbog njene spremnosti da učestvuje u rješavanju sandžačkog problema treba da zna da može da računa na podršku LDP-a.

Šta je razlog da se zvanični Beograd tako uporno protivi izbornoj volji Bošnjaka u Sandžaku i ne želi priznati rezultate izbora za Bošnjačko nacionalno vijeće?

– Neću promijeniti svoje mišljenje da pendrek i kordon nisu rješenje. Problemi u Sandžaku su postali državno pitanje. Državni organi su podnijeli tri prijave zbog nepriznavanja pobjede Bošnjačke kulturne zajednice i diskriminacije i zato sam učinio sve da država ispravi greške koje je načinila. Bošnjaci su naši građani i niko nema pravo da ih politički zloupotrebljava tražeći za sebe apsolutno pravo da ih predstavlja. Zbog toga sam razgovarao i sa Zukorlićem i sa Jusufspahićem, uključio se u napore OSCE-a koji se angažovao u traženju izlaza iz problema koji još postoji.

I dalje vjerujem da i u Islamskoj zajednici Srbije postoje ljudi koji razumiju da je besmisleno ignorisati izbornu volju većine Bošnjaka, izbacivati vjeroučitelje iz škola i graditi obdaništa ako će pored svakog radnika stajati dvojica žandarma. To nije slika normalnog Sandžaka, pogotovo nije dobra budućnost za djecu koja bi trebalo da rastu u tom budućem obdaništu.

Zilkić optužio Vas je za miješanje u unutarbošnjačke probleme i da podstičete podjele. Kakav je Vaš komentar na ove optužbe?

– Srbiji nisu danas potrebne ni državne ni opozicione muftije koje bi govorile kada političari ne smiju. Ni Zilkiću ne treba da sebe i svoju zajednicu ponižava tako što u javnosti govori ono što ne smiju da kažu Ljajić ili Ugljanin, koji su godinama koristili Bošnjake, tražeći podršku za svoje politike. Diskriminacija je krivično djelo i ne treba mi dozvola da bih o tome govorio. Činimo sve da se to bezakonje ispravi i da počnemo da rješavamo probleme. Žao mi je zbog tog nesporazuma.

Treba li Sandžak imati neku vrstu autonomije, ako ne političku, barem kulturnu?

– Srbija treba da bude građanska država, a individualna i kolektivna prava u njoj na evropskom nivou, uz vođenje računa o svim našim specifičnostima. Mi smo podržali zakon o nacionalnim savjetima i vjerujemo da bi konačno formiranje Nacionalnog savjeta Bošnjaka i njegov efikasan rad u velikoj mjeri relaksirali situaciju. Veliki dio nadležnosti tog savjeta je upravo u kulturnoj sferi i oblasti očuvanja nacionalnog identiteta, jezika, obrazovanja. To je veliki posao, zajednički za Nacionalni savjet, sve institucije, manjinske, većinske, građanske stranke. To je poruka koju šalje LDP. U tom poslu od Sandžaka treba napraviti sretan i perspektivan prostor, koji je važan dio projekta modernizacije i promjena u Srbiji u kojoj različitost konačno treba da postane šansa, a ne prepreka ili nečija muka. To, naravno, ne važi samo za Sandžak i Srbiju, naša politika je takva u odnosu na cijeli region.

Može li se Sandžak dovesti u kontekst RS ili Kosova? Je li moguća razmjena teritorija ili je ta priča završena na Balkanu?

– Ta priča mora biti apsolutno zatvorena na Balkanu. Zbog toga je jedina alternativa vođenje takve politike u svakom od društava u regionu koja će što prije dovesti do ulaska svih nas u Evropsku uniju i NATO, jer bi to najprije umanjilo značaj granica, popravilo naše međusobne odnose, a istovremeno bismo imali bezbjednosno-politički kišobran kroz NATO strukturu koja bi garantovala bezbjednost i onemogućio bilo kakve tenzije.

Jedan ste od rijetkih, ako ne i jedini, političar u Srbiji koji već odavno javno govori da je nezavisnost Kosova završena priča. Kako ocjenjujete politiku Srbije prema Kosovu? Da li je posljednja “sapunica” s rezolucijom UN-a, ustvari, neka vrsta izlazne strategije koja vodi ka zvaničnom priznanju nezavisnosti Kosova?

– LDP je snažno podržao odluku predsjednika Tadića da u posljednjem trenutku ode u Brisel i napravi dogovor o podnošenju zajedničke rezolucije sa Evropskom unijom pred Generalnom skupštinom UN-a. Pokazali smo jasnu političku spremnost da pomognemo onom Tadiću koji se u Briselu dogovorio o drugačijoj kosovskoj politici, Tadiću koji je omogućio ratifikaciju SSP-a, predsjedniku koji je uhapsio Karadžića. To mora da znači i promjenu dosadašnje “kosovske politike”, jer je ona Srbiju znatno usporila u evropskim integracijama, a s druge strane značajno narušila i naše odnose u regionu. Zbog toga se oštro suprotstavljamo svakom pokušaju da se poslije takvog poteza ponovo povučemo u bunkere dosadašnje pogrešne politike koja je vođena i čiji je inspirator bio bivši premijer Vojislav Koštunica.

Kako biste, u najkraćem, ocijenili današnju Srbiju? Je li ideja 5. oktobra do kraja provedena u djelo?

– Sa stanovišta samog 5. oktobra, on je bio uspješan – Milošević je smijenjen. Problem je u tome što nova politika, koja bi pokrenula prave, a ne personalne promjene, u najvažnijim pitanjima nije formulisana. Srbiji je potreban politički zaokret kako bismo mogli da završimo važne poslove u svim oblastima društva, kako bi se ubrzalo pridruživanje Evropskoj uniji i NATO-u, kao i rješavanje kosovskog problema. Ne smijemo nikada više da ličimo na zemlju koja nema kredibilitet, koja je preuzela Miloševićeve manire kroz koje je toliko degradirao Srbiju među partnerima u regionu i svijetu da smo vrlo brzo došli u situaciju da nam niko ne vjeruje.

Zbog toga nova politika u Srbiji mora biti takva da ne dopusti bilo kakve interpretacije tog dogovora u Briselu koje bi ponovo značile da se ostavlja prostor za bilo kakav novi nesporazum sa Briselom i Vašingtonom. Mi smo u prošlosti, kroz ponašanje mnogih neodgovornih političara, potpisivali mnoge dokumente koje smo kasnije odbacivali. Nadam se da neće biti potrebno toliko dogovora sa Briselom ili Amerikom, valjda je dovoljan samo jedan, koji će biti dokaz naše sposobnosti da se mijenjamo. Ne po diktatu svijeta, nego onako kako nam to nalažu potrebe normalnog života u Srbiji.

Kako komentirate rezultate posljednjih izbora u BiH?

– Ne spadam u one političare koji bi da pretjerano komentarišu pitanje izbora u drugoj zemlji. U čudnom izbornom sistemu Bosne i Hercegovine građani su glasali na način za koji vjerujem da će pomoći da se ubrzaju oni procesi koji će donijeti ono što je važno Bosni, kao i svakoj zemlji u regionu. Nije presudno da li su to novi ili stari ljudi na najvažnijim pozicijama. Odnosi među političkim elitama su do sada bili praktično zamrznuti i možda je ovo novi format koji će pomoći da se to promijeni.

I jedni i drugi imaju veliku obavezu da stvore sistem koji će ljudima olakšati život na najefikasniji mogući način. Vodeći računa o komplikovanim odnosima među narodima i entitetima, ali i nesporno volju građana koji, bez obzira za koga su glasali, i žele i zaslužuju ono što je najbolji izlaz za BiH – brz put prema EU i NATO-u, kroz koji bi se relativizovali i unutrašnji problemi koji u samom društvu postoje.

Izvor: DnevniAvaz.ba, IslamskaZajednica.org