Bošnjače, sad imaš institucije!

Moj rođak Alija Šito bio je, u onome tamo ratu, Titov partizan. Svo vrijeme rata na ramenu mu je bio „šarac“, mitraljez težak četrn'es oka, kako je to rahmetli Alija znao kazati. Nakon rata čuo je Alija na kojekakvim zborovima, skupovima… kako se govori da sad više nejma vjere, nejma više ni hodža ni popova, ni… U jednoj prilici naišao je Alija pored manastira ispred kojeg je na livadi sjedio jedan od manastirskih popova a kojeg je Alija dobro poznavao.

– Ooooo popeeee, oooo popeeee, – počeo ga je Alija dozivati.

Kad se pop odazvao Alija ga je upitao:

– A kak'a će sad biti tvoja vunkcija…? – upitao je Alija pošto se tada toliko govorilo da više neće biti ni vjere ni popova, ni hodža…

– Ne brini, Alija, proći će i ovo, ne more niko moju vunkciju uzeti…- odgovorio je pop.

Prošlo je cijelih pedeset i više godina od ovog Alijinog pitanja upućenog pravoslavnom svješteniku. Nakon tih pedeset godina, 1991. god., „umro“ je sistem koji je popovima i hodžama htio da uzme „vunkciju“. Ali tada je oživjelo drugo zlo, zlo velikosrpstva. U jednoj posebnoj prilici te 1991. god. sjetio sam se riječi mojeg rođaka Alije Šita. Zamišljao sam tada kako ja pitam nekog od tadašnjih propagatora velikosrpstva:
– Je li tvoja „vunkcija“ to da pokrstiš moje dijete…?

Kao da sam čuo odgovor:

– Jes’, ali ne samo tvoje dijete, nego i svu vašu djecu i tebe, i sve Bošnjake redom.

Bunio sam se, k'o i svaki ponosni Bošnjak, pa sam mu, tako u mislima, rekao da ja i moje dijete imamo svoju vjeru, svoj nacionalni identitet…
Na to mi je on uzvraćao sa:

– Neka imate, ali ovo je srpska zemlja, ovo je zemlja Srbija. Znaš li da je nama od Save svetoga ostalo ono: čija zemlja onoga i vjera.
Tada sam mu, malo ljutito, uzvratio time da ovo nije samo srpska zemlja, da su ovdje rođeni svi moji pra-pra-pra-pra… djedovi, da smo i mi Bošnjaci ovdje starosjedioci, da…

Galama naroda koji se, u toj prilici, nalazio oko mene prekinula me je u ovom mom “mislećem dijalogu“ sa tim propagatorom velikosrpstva. Nalazio sam se tada ispred prijepoljskog Doma kulture i bunio se zašto djecu bošnjačku, u tamošnjoj muzičkoj školi, prisiljavaju da pjevaju crkvene pjesme, svetosavsku himnu… Bio je to prvi javni čin svetosavizacije, odnosno srbizacije, posrbljavanja Bošnjaka. Moj protest bio je i prvi javni protest, prvi javni otpor tom mračnjačkom naumu. Taj moj protest svojim potpisima podržalo je 4.232 Bošnjaka i Bošnjakinja, ali i nekoliko Srba. Ustvari, od više Srba mi je, onako šapatom, kad niko ne vidi, rečeno: „Profesore, u pravu ste, ali…”

Međutim, taj moj protest bio je protest pojedinca. Ni iza mene, ni iza onih 4.232 potpisa podrške nije stajala nikakva bošnjačka institucija. Faktički tada nije ni bilo bošnjačke institucije koja bi mogla stati iza tog protesta. Taj protest propratilo je nekoliko lokalnih, velikosrpskih novinarčića, koji su preko beogradske „Politike“ prosuli izmišljotine o… zna se čemu.

Danas, cijelih dvadeset godina kasnije, još uvjek traje ogroš, bitka bošnjačka protiv sopstvene srbizacije, posrbljavanja. Ponovo se evlad bošnjački, ne direktno, ne naredbom, nego perfidnom pričom o dobrovoljnosti, primorava da „usklikne s ljubavlju svetitelju Savi…“.
Ehhhh, ali sad više nejma potrebe da Bošnjo protestvuje sam. Sad moj Dobri Bošnjo ima instituciju iza sebe i to ne jednu nego nekol'ke. Sad su se oglasile bošnjačke institucije imenom: Bošnjačka kulturna zajednica (BKZ), Islamska Zajednica u Srbiji, Bošnjačko nacionalno vjeće. Taj se institucionalni avez daleko čuo. Taj institucionalni avaz dopr'o je i do gnijezda velikosrpstva, do Beograda kojem je jasno poručeno:

– ne smeta nam pravoslavlje kao vjera;
– ne smetaju nam pravoslavni sveci;
– ne smetaju nam pravoslavni praznici, pa među njima ni dan svetoga Save;
– ne tražimo zabranu bilo čega što se tiče pravoslavlja;
– ne tražimo zabranu crkvene slave Savindana.
– Tražimo jedino da se ništa od pravoslavlja pa ni Savindan ne nameće bošnjačkoj djeci i Bošnjacima kao narodu;

– tražimo jedino da se naše zajedičke škole i druge, zajedničke nam državne ustanove ne pokrštavaju.

Taj institucionalni avaz dopr'o je do uha haman svakog Bošnjaka i Bošnjakinje i poručio im:

– Bošnjače, razmisli o tome – zašto se u zemlji Srbiji samo djeci Bošnjaka i Roma nameće svetosavlje? Zašto crkvene slave Savindana, zamotane u oblandu „dana škole“, nema ni u jednoj školi na jugu Srbije gdje su albanska djeca, ni u jednoj vojvođanskoj školi gdje su mađarska djeca?

– Bošnjače, razmisli o tome šta to znači kad ni jedno bošnjačko dijete u Priboju ne može da dobije peticu dok ne uradi pismeni sastav na temu „Moje odrastanje u pravoslavlju“.

– Bošnjače, dvadeset godina si trpio ponižavanje svojeg nacionalnog, vjerskog, kulturnog i svakog drugog identiteta. Sad je tome došao kraj, jer sad imaš svoje institucije. Sad samo podupri, ojačaj, pomogni… institucije svoje. A i poduprijeti i ojačati i pomoći ćeš institucije svoje najbolje tako što ćeš biti u njima, što ćeš biti uz njih.

Ako, Dobri moj Bošnjo, ne vjeruješ ovim riječima, evo ti „film u živo“. Nemoj da ti zahmetli, teško bude da zaviriš u ovaj saltanet što ga internetom zovu i da pogledaš nešto od šta ćeš umnog hajra, umne koristi imati. Ovdje ćeš vidjeti tvoju bošnjačku instituciju koja je konačno progrovorila tvojim jezikom. Ovdje ćeš vidjeti i uvjeriti se da više nisi sam u tom ogrošu, u tom tvojem nastojanju da očuvaš svoj identitet, svoju dušu, svoje ime, svoj…

Sve to htjeli su ti, Dobri moj Bošnjo, uzeti mameći tebe i tvoje dijete na „školsku priredbu“. Kako ta priredba izgleda vidi se, jednim dijelom i na donjim fotosima na kojoj se vidi kako đaci, pod maskom „dana škole“ pokrštavaju školu u koju ide i tvoje dijete.

Tako im slave i Svetog Save

Autor: Ferid Šantić

Izvor: Bosnjaci.net