Gusinje – „Jedan mlad momak redovno je putovao prema Gusinju. Uvijek je bio prisiljen da mijenja dva autobusa kako bi stigao do svog dragog i lijepog Gusinja, zato mu je bilo potrebno mnogo sati u jednom pravcu.
Opisat ću vam kako sam stekao sopstveni auto zvani “Cadillac Cabriolet”, mnogi su znali da sam žarko želio automobil kojeg niko nije imao.Kao ovaj na slici.
U masti sam redovno doživljavao vožnju automobilom .U stvari zamišljao sam kako sjedim za volan i vozim se po Hrasnici, Sokolivic koloniji (malo Gusinje), alejom ka vrelu Bosne (nije ni nalik na Gusinjske izvore jer izvori Gusinja su lijepši i draži od svih izvora na svijetu koje sam vidio) i polahko krećem za moje Gusinje preko Baščaršije .Evo sada sam na ulazu u Gusinje .
Punih 16425 dana sam se neprekidno vracao svom mentalnom neostvarenom filmu, osjećao uzbuđenje za volanom od mahagonije ,pamtim dobre stare prijatelje Plavljane i Gusinjane koji su rasuli po ovom dunjaluku, Ah` ima oni koji su poginuli kada je bila agresija na Bosnu, za neke se još ne zna, koji bijahu mučki ubijeni i bačeni u nekima bosanskim jamama ili umrli “Rahmet im duši”,ulice kojima prolazim i kako me dočekuju u Gusinje moji dobrih dragi poštenih, Gusinjani, koji čekaju da im se ostavari san kao i meni, samo oni sanjaju o putu, tu je razlika.
Prije nekoliko sati sam se pojavio na ulazu u najlepšu čarsiju na svijetu . Svojim Cadillac Cabriolet ”zelene boje” kojeg su svi sa zadovoljstvom gledali i divili se mladom nafakliji koji je želi da nastavi put ka Podgorici preko Vrmosa jer tamo imam jednu nezaboravnu ljubav koja me još čeka?
Moj gotovo zaboravljen rođak u Australiji nedavno je preselio, rahmet mu duši i ostavio mi svu imovinu ,uključujući i taj “Cadillac Cabriolet”.
Sad kad htjedoh da upitam za autoput preko Vrmosa za Podgoricu, probudi me sat budilnik uspomena od rah. oca, koji je dobio od svog rah. oca koji je iz Višnjeva, jer trebam za par sati putovati u grad u kojem sam rođen preko mog dragog mjesta Plava (zahvaljujući mojoj majci koja je iz ovog lijepog mjesta nosim dvije titule obe meni drage”beglerkin i hadžiničin sin” i lijepog Čakora i uživati u žubor bistre rijeke Prizrenske Bistrice i divit se kamenom mostu – nije kao u Mostaru, koji spaja dvije obale grada koji su ostavili moji dragi osvajači Osmanlije, i zatim put grada u kojim idem ne da vidim prag moje srušene kuće u kojoj sam se rodio, već da posjetim mezare svoji najmilijih.Rahmet im duša!
Nisam znao da sam tolko nesrećan mir mojoj napaćenoj duši, znam da meni treba hamajlija da ne bih maštao o nezaboravljenoj i zapis protiv uroka za put kojeg ne bih čekao još 16425 dana.
Hvala! Nezaboravljenoj ljubavi (u nadi) da me još čeka.“ – Zufer Bektešević
Izvor: SandzakPRESS.net
