Kada se pojavila priča o autonomiji Sandžaka mnogi relevantni poznavaoci političkih prilika u Sandžaku su rekli da je to nerealan zahtjev. Odmah poslije obnavljanja i objelodanjivanja te ideje javili su se protivnici u likovima sandžačkih poslanika i ministara.
Pokušali su dokazati kako ne postoji ništa zajedničko između Sandžaka i Kosova, kako u ideju o autonomiji Sandžaka ne vjeruju ni sami njeni protagonisti i kako je to priča gubitnika. Naravno, sve ove izjave su davane poslije pritiska puljke od strane šefova u Beogradu. No, kako je priča odmicala, vidjela se njena realnost, iako je i sama glama Beograda i beogradiziranih i đukaniziranih Bošnjaka govorila o stvarnosti te ideje. Onda se desilo nešto, što mnogi nisu očekivali.
Potpredsjednik Bošnjačke stranke Crne Gore Hazbija Kalač , otkrio je javnosti detalje sporazuma koje je ova stranka potpisala sa Milom Đukanovićem i Demokratskom partijom socijalista 2006. godine, uoči referenduma o samostalnosti ove države.
Tačka 4. ovog sporazuma glasi:
| “Primjena Evropske povelje o lokalnoj samoupravi u dijelu najvećih standarda kao uslov ravnomjernog ekonomskog razvoja Crne Gore. U tom kontekstu Sandžak vidimo kao multietničku, multikonfesionalnu regiju, sa transparentnom granicom, koja bi bila most spajanja, a ne zid razdvajanja Srbije i Crne Gore.” |
Ovo je prvi pisani dokument u novijoj historiji Sandžaka, gdje je zvanični funkcioner jedne od dvije države na čijoj teritoriji se prostire Sandžak, priznato postojanje Sandžaka, njegovu specifičnost i model riješavanja njegovog statusa. Istina, postojao je još jedan dokument koga je potpisala nekadašnja Demokratska opozicija Srbije, prije petooktobarske revolucije 2000. godine, gdje se na sličan način, u smislu regionalizacije, definiše riješavanje statusa Sandžaka.
I dok pojedini sandžački političari i zvanični Beograd i Podgorica, uz doboš, na sav glas kliču da je nerealna autonomija Sandžaka, dotle međunarodna zajednica može da se uvjeri u postojanje zvaničnih dokumenata, gdje se sadašnja vlast i u Crnoj Gori i Srbiji obavezala da će riješiti status Sandžaka, kroz formiranje autonomnog regiona.
Zahtjevi koji se danas mogu čuti od sandžačkih autonomaša usmjereni su u pravcu primjene evropskih standarda u rješavanju statusa Sandžaka. Čudi činjenica da to toliko smeta deklarativnim evropejcima i demokratama. Ako su to za šta se predstavljaju Evropi, neka objasne zbog čega su protiv primjene evropske prakse u slučaju Sandžaka?
Evropa je danas prostor regija. Mada ne postoji jedinstven model regionalizacije koji se u Evropi primjenjuje, Sandžaklije bi kao osnovu za razgovore mogli uzeti jedan od primjera historijskih prekograničnih regija. Primjer Tirola, prekogranične autonomije u Austriji i Italiji, recimo, ili primjere regija u Španiji, Baskije i Nevre ili portugalskih regiona Madera i Azori. Međutim, ovdje je čini se ključni problem, da Beograd i Podgorica shvate da je u njihovom državnom interesu da što prije krenu u proces riješavanja ovog pitanja. Autonomna prekogranična sandžačka regija je pored interesa Sandžaklija u najvišem interesu Srbije i Crne Gore. U tom slučaju Sandžak ne bi bio samo most saradnje između ove dvije historijski i kulturno bliske države, nego i primjer kako na turbulentnom balkanskom prostoru granice mogu da spajaju, ali i primjer da su Crna Gora, a pogotovo Srbija postale demokratske, evropski oprojedeljene zemlje.
Ako zahtjevi koji dolaze iz Sandžaka uporno budu nailazili na srpski i crnogorski zid, na kojem nema nikakvih vrata, svakako Sandžak treba kucati na evropska vrata. Njima je dobro jasna priča koja se danas u Sandžaku čuje.
Pored mnogih historijskih primjera i dokumenata, kao što su zaključci Berlinskog kongresa i partizanske autonomije Sandžaka, u sandžačku fasciklu mogu se dodati i poslijednji dokument potpisan od strane crnogorske vlasti, ali i onaj dokument potpisan od nekadašnjeg DOS-a, čiji čelnici danas obavljaju najznačajnije državne funkcije u Srbiji.
Autor: Almir Mehonić
Izvor: Saff.ba, Dijaspora.og
