Asimilacija – ubica identiteta

0
12

Sveti Sava i 8. mart ne potpadaju pod naučene obrasce i osjećanja bošnjačke kulture, to su obrasci koji se na zor nameću djeci, a preko djece i cjelokupnom bošnjačkom stanovništvu.

„Mislim da je sada bošnjački nacionalni identitet u kategoriji biološkog i historijskog determinizma. A to znači da je nacionalni identitet Bošnjaka neupitan”, rekao je jednom prilikom reisulema dr. Mustafa-ef. Cerić.
Bošnjaci, autohtoni evropski narod sa kojim su se historijske prilike na Balkanu u dvadesetom vijeku surovo poigrale, i danas na početku dvadeset prvog vijeka moraju da dokazuju svoju posebnost i osobenost, moraju da se bore za svoj vjerski, kulturni i nacionalni identitet. Rasuti po cijelom svijetu, Bošnjaci su narod koji je brojniji u dijaspori nego u samoj matičnoj državi Bosni i Hercegovini. Dio Bošnjaka, raspadom bivše zajedničke države SFRJ, ostao je izvan granica matične države. Najviše ih je u Sandžaku, koji je opet podijeljen u dvije države, Srbiju i Crnu Goru. Dok su ove dvije, sada samostalne, države činile jednu državnu tvorevinu SRJ, devedesetih godina prošlog vijeka, položaj Bošnjaka u toj državi je bio težak i na granici biološkog opstanka. Razni pritisci, maltretiranja, hapšenja i prebijanja, demonstracija sile, vojne i policijske moći, tenkovi i topovi na brdima oko Novog Pazara, imali su za rezultat masovna iseljenja Bošnjaka, mahom u zemlje Zapadne Evrope. Nakon promjene vlasti 2000. godine i pada Miloševićevog represivnog režima, Bošnjaci, kao i svi drugi narodi u Republici Srbiji, pomislili su da dolaze bolji dani i da je vrijeme patnji i stradanja ostalo u prošlosti. Nove vlasti su se deklarisale za evropski put Srbije, a to je podrazumijevalo i poštovanje svih ljudskih i manjinskih prava. I onda dva pucnja koja su se čula 12. marta 2003. godine vraćaju Srbiju unazad. Odnos prema manjinama se ponovo mijenja na gore. Samo su sada metode suptilnije, a njihova primjena latentnija. Procesi, koji su uveliko u toku, mogli bi se podvesti pod jednu riječ – asimilacija.

Asimilacija je proces tokom kojeg jedna društvena grupa, u kontaktu s drugom grupom takve vrste, gubi svoje osobenosti i samosvojnost, nestaje u drugoj pojavi i utapa se u nju. Brojni su primjeri gdje se može uočiti sistematska primjena asimilacije, ali oni su najizraženiji u obrazovnom sistemu.
Prema zakonima ove države, nesrpski narodi koji žive u Srbiji imaju pravo da se obrazuju na maternjem jeziku, u slučaju Bošnjaka na bosanskom. Međutim, ova zakonska odredba ne poštuje se gotovo niti u jednoj školi. Istini za volju postoje škole gdje je bosanski jezik uveden kao izborni predmet, 1 ili 2 časa nedjeljno, ali geografiju, biologiju, a posebno historiju djeca Bošnjaka i dalje uče na srpskom jeziku. Tu je naravno i srpski jezik i književnost kao ključni predmet kroz koji se vrši indoktrinacija i otuđenje bošnjačke djece od njihovog identiteta.
U jednoj osnovnoj školi u Novom Pazaru, u učionici u kojoj od trideset petoro djece troje ili četvoro nisu Bošnjaci, na centralnom zidu iznad table stoji pano-crtež Svetog Save, a pored njega pano na kome se slavi i veliča 8. mart – Međunarodni dan žena. U bošnjačkoj kulturi i tradiciji niti Sveti Sava, niti 8. mart ne zauzimaju nikakvo mjesto, ali prema školskim planovima i programima koji za cilj imaju asimilaciju Bošnjaka, ova dva panoa su postavljena i tridesetoro djece ih gleda i iščitava svakodnevno i doživljava ih kao neizbježni dio svojih života i svoje kulture. Na ovaj način se vrši ispiranje i reprogramiranje ovih mladih mozgova.

Kultura se odnosi na cjelokupno društveno naslijeđe neke grupe ljudi, to jest na naučene obrasce mišljenja, osjećanja i djelovanja neke grupe, zajednice ili društva. Sveti Sava i 8. mart ne potpadaju pod naučene obrasce i osjećanja bošnjačke kulture, to su obrasci koji se na zor nameću djeci, a preko djece i cjelokupnom bošnjačkom stanovništvu. Ova pojava, i njoj slične, predstavljaju kulturološku asimilaciju i ovime se želi postići utapanje Bošnjaka, manjinskih i drugih marginalizovanih grupa u preovlađujući kulturni model. Ova vrsta asimilacionizma stvara mogućnosti i pretpostavke da članovi raznolikih etničkih grupa postanu što je moguće sličniji dominantnom identitetu zemlje u kojoj žive. Sociolozi bi ovaj sindrom nazvali etnocentrizam, sindrom u čijem je središtu precjenjivanje i idealizovanje pripadnika sopstvene nacije i, istovremeno, potcjenjivanje pripadnika drugih naroda ili nacionalnih manjina.
Ovo je samo jedan od primjera, kojih je na stotine, ali je uzet kao ilustracija onoga šta se zapravo u Srbiji dešava sa nesrpskim stanovništvom. Umjesto da puste Bošnjake, i druge narode, da govore sami o sebi, da sebe predstave onakvim kakvi zaista jesu, da iskažu svoja osjećanja i različitosti, vlasti svojim činjenjem ili nečinjenjem pospješuju utapanje manjinske u većinsku kulturu. Non-stop neko govori onima koji su različiti: „Ne, vi niste to, vi ste nešto drugo“, bez obzira što je kulturološka različitost bogatstvo svake zemlje. I nedavno ukidanje dotacija „Glasu islama“ od strane Ministarstva vjera Republike Srbije predstavlja svojevrstan pritisak i udar na one koji su diskriminaciju, asimilaciju i kršenje ljudskih prava prepoznali i o tome javno progovorili. Objašnjenje pomoćnika ministra vjera g-dina Dragana Novakovića da su sredstva „Glasu islama“ ukinuta kada je procijenjeno da je ovo glasilo izašlo iz vjerskih okvira, iako je list registrovan kao glasilo za vjeru, društvo i kulturu, predstavlja još jedan dokaz direktnog miješanja i sugerisanja kako treba i u kojim okvirima razmišljati. Ukoliko niste po volji moćnika i ukoliko razgolićujete njihove planove i projekte, ukinut će vam sve ono što mogu da vam ukinu.

Ovakvo ponašanje vlasti i nametanje većinske kulture kod manjinskih grupa izaziva otpor. I Bošnjaci iskazuju svoj otpor prema asimilaciji, ali su uvijek spremni za dijalog i saradnju na partnerskom nivou sa većinskim narodom da bi se od Srbije napravilo bolje mjesto za život. I novi Zakon o nacionalnim savjetima nacionalnih manjina, ukoliko se bude dosljedno primjenjivao, trebao bi da doprinese očuvanju nacionalnog identiteta i uspostavljanju bolje saradnje između naroda. Bošnjački narod koji je doživio i preživio preko deset genocida i dalje je spreman da sa narodima u okruženju izgrađuje komšijske, prijateljske i partnerske odnose. I ponovo da se vratimo na Reisuleminu izjavu sa početka teksta: „Mislim da je sada bošnjački nacionalni identitet u kategoriji biološkog i historijskog determinizma. A to znači da je nacionalni identitet Bošnjaka neupitan.“

Piše: Nermin Gicić


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.