Kuda ide Fakultet islamskih nauka sa Rešidom Hafizovićem?

Muslimani na Balkanu, kako Bošnjaci tako i Albanci, imaju pravo da znaju KO JE KO na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu, jer je to najviša islamska odgojno-obrazovna ustanova u zadnjih pet-šest decenija, koja je počela sa radom u bivšoj Jugoslaviji. Islamski teološki fakultet u Sarajevu je osnovan odlukom Vrhovnog starješinstva Islamske zajednice u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji, na čelu sa tadašnjim reisu-l-ulemom Sulejmanom Kemurom da, kako je govorio Husen-ef. Đozo, “odgovori zahtjevima i potrebama savremenog doba”.

Komunistička vlast je jedva tolerisala srednju Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu (1537)  i Alauddin medresu u Prištini (1951).  No, i te jedine dvije medrese, koje su školovale islamski stručni kadar na srednjem nivou za potrebe više od šest miliona muslimana, bile su pod jakim pritiskom koji se odražavao na učenicima i roditeljima, od uskraćivanja prava na socijalno osiguranje do oduzimanja ostalih građanskih prava. Učenici u Gazi Husrev-begovoj medresi u Sarajevu i Alauddin medresi u Prištini bili su građani drugoga reda i zato su imali neku vrstu kompleksa u odnosu na svoje vršnjake. Svršenici tih medresa nisu imali pravo da nastave školovanje na bilo kojem od fakulteta u bivšoj  Jugoslaviji, osim na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu početkom sedamdesetih, kada se na taj Fakultet prvi upisao svršenik medrese Hilmo Neimarlija, kojeg potom slijede i drugi svršenici, poput Jusufa Žige, Ahmeda Mašića, Mustafe Spahića – Mujkija i dr.

Sa oskudnim islamskim znanjem zbog komunističke ideologije, koja nije dopuštala nikakav program u nastavi mimo njene partijske linije, posebno u medresi, svršenici ove vjerske škole koji su se upisivali na Fakultet političkih nauka u Sarajevu dobivali su diplomu fakultetskog obrazovanja sa jakim marksističkim nabojem s kojim su se hrvali i pokušavali da ga pretvore u korist svojih islamskih uvjerenja, ali su ostali nejaki da se odupru tom naletu, što je danas evidentno u njihovim razmišljanjima i javnim debatama gdje su im Marks, Lenjin, Hegel, Kant uzori na koje se oni pozivaju više nego na domaće i strane islamske uzore ili izvore. To je naročito primjetno kod Mustafe Spahića – Mujkija, kod kojeg gotovo da nema ni javnog nastupa ni pisanog teksta, a da ne spomene Marksa, Hegela, Kanta i dr.

Svršenici medrese koji su završavali Fakultet političkih nauka u Sarajevu nisu se odricali ni islama ni Islamske zajednice, osim nekolicine, ali se nisu ni javljali za imamsku službu, osim nekoliko izuzetaka. Oni su se na neki način smatrali višom klasom u odnosu na imame, odnosno hodže, koji su ostali na nivou medresantskog srednjeg obrazovanja, pa se smatralo da nisu upućeni u tu njihovu visoku svjetovnu nauku, koju su oni stekli na Fakultetu političkih nauka. Vremenom taj sloj medresantskih sociologa i filozofa dobiva status povlaštenih  u  Islamskoj zajednici u smislu visoko intelektualnih mudraca, kao neka vrsta “sarajevske lože” u Islamskoj zajednici, sa predrasudom da su imami, odnosno hodže, nedostojni njihovog društva, jer ne razumiju društvena kretanja po Marksu i nemaju uvida u svjetovnu filozofiju. Njihovo – hodžinsko je da se brinu o mrtvima, da budu redovni u džamiji, da, ako hoće, uče djecu i da puno ne pitaju šta rade ovi nedodirljivi visoko obrazovani kadrovi u Islamskoj zajednici  i, naravno, da budu zadovoljni što im džematlije skupe za platu putem članarine. Zekat i sadekatu-l-fitr hodže treba da skupljaju za potrebe Gazi Husrev-begove medrese, gdje predaju sociolozi, poput Mustafe Spahića – Mujkija, od akaida do historije islama.

Reisu-l-ulema Sulejman Kemura, na kojeg je Husein-ef. Đozo imao jak utjecaj, suočen sa manjkom imamskog kadra, jer su se sedamdesetih godina rijetki javljali za imamsku službu tako da su mnogi džemati u Bosni i Hercegovini bili bez imama, suočen, ustanovio je osmomjesečni kurs za imame u Carevoj džamiji. Ali, to nije bilo rješenje za potrebe sve većeg broja visokoobrazovanih džematlija, koje imami i hatibi sa imamskim kursom i srednjom školom nisu mogli zadovoljiti. Zbog toga reis Kemura sa Đozom ulaže veliki napor da se Islamskoj zajednici povrati zgrada Kuršumlije medrese, odnosno Đulagin dvor na Baščaršiji za potrebe Medrese i budućeg Islamskog teološkog fakulteta. Nakon višegodišnjeg natezanja sa komunističkim vlastima, reis Kemura uspijeva povratiti Đulagin dvor, smjestiti Gazi Husrev-begovu medresu u njega i osigurati uvjete za otvaranje Islamskog teološkog fakulteta sa ciljem da se svršenici medrese više ne upisuju na Fakultet političkih nauka, ali i da ne odlaze u svijet radi univerzitetskog školovanja. Vjerovalo se da Islamski teološki  fakultet treba da bude pravi odgovor za duhovne i intelektualne potrebe muslimana – Bošnjaka i Albanaca, u bivšoj Jugoslaviji.

Islamski teološki fakultet u Sarajevu, sa velikim oduševljenjem i očekivanjem, počeo je sa radom 29. septembra 1977. godine u zgradi Đulaginog dvora, gdje je smještena i Gazi Husrev-begova medresa. Raspadom Jugoslavije i agresijom na Bosnu,  Islamska zajednica u  Bosni i Hercegovini se reorganizira i vraća svoju autonomnost. Obnoviteljski sabor bira za naibu-reisa dr. Mustafu Cerića i njegovog zamjenika hafiza Ismeta Spahića. Dr. Mustafa Cerić napušta mjesto redovnog profesora u Kuala Lumpuru (Malezija) i vraća se u okupirano Sarajevo u maju 1993. god. i zatiče Đulagin dvor okupiran od strane internih prognanika. Gazi Husrev-begova medresa biva po prvi puta u svojoj viševjekovnoj povijesti zatvorena. Islamski teološki fakultet također.

Prva stvar koju tadašnji naubu-reis dr. Mustafa Cerić čini bila je zahtjev da se Mekteb-i nuvab (Šerijatska sudačka škola), kojeg su komunisti nacionalizirali i pretvorili u muzej, vrati u posjed Islamskoj zajednici za potrebe Islamskog teološkog fakulteta. Tadašnje sarajevske vlasti na čelu sa Muhamedom Kupusovićem su bez pogovora odgovorile tom zahtjevu naibu-reisa dr. Cerića i vraćaju Mekteb-i nuvab Islamskoj zajednici. Naibu-reis dr. Cerić imenuje prof. dr. Omera Nakičevića za dekana i daje mu zadatak da se Islamski teološki fakultet iz Đulaginog dvora preseli u Mekteb-i nivab. Katar renovira Mekteb-i nuvab  na način da je to sada biser arhitekture grada Sarajeva. Tu je današnji Fakultet islamskih nauka sa postdiplomskim studijama od akademske 1994/95. godine. U  akademskoj 2002/03. godini izvršena je temeljita reforma cjelokupnog do diplomskog studija, uveden kreditni sistem i ustanovljene katedre.

Muslimani u Bosni i Hercegovini i šire imaju pravo da znaju šta se radi na Fakultetu islamskih nauku, ko su njeni predavači, asistenti, docenti, profesori i, naravno, studenti, i to iz najmanje tri razloga. Prvo: zato što se rad i održavanje Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu finansira isključivo iz sredstava zekata i sadekatu-l-fitra, koje imami prikupljaju u džamijama od džematjija za vrijeme mjeseca Ramazana. Drugo: zato što je Fakultet islamskih nauka još uvijek jedina visokoobrazovana institucija za školovanje imama i hatiba na najvišem nivou od Bachelor's Degree (Bakalorius) do doktorata. I treće: zato što je Fakultet islamskih nauka ustanovljen sa nijjetom (namjerom) da služi islamu i muslimanima i zato se ne može koristiti ni u kakve druge svrhe, posebno ne u one koje na bilo koji način mogu vrijeđati čast i ponos islama i muslimana.

Od mnogih sadašnjih profesora na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu, koji zaslužuju da se izvrši ozbiljna analiza njihovog rada ili nerada, počev od toga da je nekima trebalo gotovo dvije decenije da doktoriraju, pa do jaranskog primanja asistenata i tome slično, prof. Rešid Hafizović, koji trenutno djeluje kao redovni profesor na Katedri za akaid i uporedne religije i koji je istodobno  angažiran na Filozofskom fakultetu u Sarajevu i Naučno-istraživačkom institutu “Ibn Sina” u Sarajevu, sam se, prije svih ostalih, nametnuo za ovu analizu. Naime, razlog što smo izdvojili prof. Rešida Hafizovića za analizu kao pravo muslimana da znaju KO JE KO na Fakultetu islamskih nauka nisu njegove napisane ili prevedene knjige kojih, hvala Bogu, ima, već njegove neobične izjave, njegov, za kućni odgoj Bošnjaka, neukusni i prizemni jezik, koji šokira senzibilne muslimane, jednom riječju – njegova neprimjerena retorika ispod akademske razine u javnom diskursu privukla je našu pažnju, ne zato što je to njegov izum, već zato što to prof. Rešid Hafizović govori sa pozicije profesora na Fakultetu islamskih nauka, koji se finansira iz muslimanskog zekata i sadakatu-l-fitra, koji je jedino što muslimani imaju kao visoko-naučnu instituciju i koji ima za cilj da čuva čast i ugled islama i svakog muslimana.

Počnimo redom: prof. Rešid Hafizović je rođen 1956. god u Potočarima, kod Srebrenice, gdje je završio osnovnu školu. Potom je završio Gazi Husrev-begovu medresu i Fakultet islamskih nauka u Sarajevu 1981. god. (B.A). Nakon toga, uz podršku rahmetli dr. Ahmeda Smajlovića i nevoljnu suglasnost tadašnjeg reisu-l-uleme rahmetli Naima Hadžiabdića, Rešid Hafizović i Adnan Silajdžić su se upisali na postdiplomske studije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. To je bio presedan o kojem niko u Islamskoj zajednici tada nije razmišljao, niti je vodio računa o mogućim  devijacijskim posljedicama za islamsku dogmatiku na Fakultetu islamskih nauka. Zanimljivo je da u biografiji (CV) Rešida Hafizovića, objavljenoj na internetu na engleskom jeziku, nema podatka da su Rešid Hafizović i Adnan Silajdžić magistrirali na Katoličkom bogoslovskom fakultetu. Međutim, taj podatak je registriran u Kronici Katoličkog bogoslovnog fakulteta akademske 1988/89. godine na sljedeći način: – Na svečanoj akademiji promaknut je za dekana teoloških znanosti Mile Babić, franjevac “Bosne Srebrene” iz Sarajeva. On je izradio disertaciju na temu “Himan Fill 2,6-11 u kristologiji Teodoreta Cirskoga”. Kandidata je kolaudirao dr. I. Golub. Na stupanj magistra teoloških znanosti promaknuti su Rešid Hafizović i Adnan Silajdžić, islamski teolozi. Prvi je izradio magistarski rad na temu “Čin stvaranja u djelu Stjepana Bakčića”, a drugi “Naravno i nadnaravno u apologetici Đure Gračanina”. Moderator njihovih radova bio je dr. Bonaventura Duda.

Ne zna se zašto  Hafizović i Silajdžić kriju taj podatak, ali zna se da je fra Bonaventura Duda bio poznati hrvatski teolog, bibličar i franjevac. Snažno je promicao duh Drugog vatikanskog koncila. Budući da je porijeklom s otoka Krka, iz mjesta Krasa, te rodom iz Rijeke 1924. godine, fra Bonaventura je imao širok pogled i nije imao uobičajene predrasude prema Bosni i muslimanima Bošnjacima, tako da su Hafizović i Silijdžić mogli dosta naučiti od njega o kristologiji, kršćanskoj dogmi i kršćanskoj praksi na hrvatski, odnosno franjevački način. Zanimljivo je da su Hafizović i Silajdžić magistrirali zajedno sa franjevcem “Bosne Srebrene” Milom Babićem iz Sarajeva. Slučajnost ili ne, ali franjevačka “Bosna Srebrena” asocira na Srebrenicu odakle je Hafizović. Naravno da tu nema nikakve veze, ali u glavi Mustafe Spahića-Mukija, poznatog kao mutenābiza (onaj koji nadjeva ljudima ružna i pogrdna imena) stvorila se veza i zato je on dugo vremena sa podsmjehom nazivao Hafizovića i Silijdžića “franjevcima” u namjeri da ih ponizi i omalovaži njihov studij u Zagrebu.

Prof. Hafizović je doktorirao na Filozofskom fakultetu Sarajevskog univerziteta 1993. godine na  temu “Filozofsko-teološko učenje o Logosu u djelu Muhyiddin Ibn ‘Arabija”.

Još kao studenti Hafizović i Silajdžić nisu skrivali svoja oduševljenja o intelektualnoj, duhovnoj i moralnoj nadmoći svog mentora, kao ni divljenje Katoličkoj bogosloviji, posebno franjevcima. Zbog toga su tadašnji Teološki fakultet u Sarajevu, kao i Islamska zajednica u cjelini za njih bili mizerni i ispod njihove intelektualne nadmoći. Na ponudu da govore sa minbera ili ćursa u Begovoj džamiji, oni su odgovorili da oni “ne mogu kvariti svoj akademski jezik džamijskim vazom”. Njihov zagrebački, odnosno hrvatski govorni naglasak odavao je utisak učenosti, gospodstva i elegancije, koji je u početku iritirao kako profesore tako i studente, ali su se vremenom navikli na tu vrstu kroatizacije u Islamskoj zajednici. S iskustvom seoskih dječaka iz Bosne pod impresijom zagrebačke metropole, a željni da im se to u sarajevskoj “provinciji” prizna i poštuje u “primitivnoj” Islamskoj zajednici u Sarajevu, koja u komunističkom vremenu nije mogla imati svoj jasan i prepoznatljiv identitet kao što je to imala Katolička crkva u Hrvata, ova dvojica studenata iz naše mahale, Hafizović i Silajdžić, tih osamdesetih godina su širili svoje frustracije i komplekse među svojim kolegama na tadašnjem Islamskom teološkom fakultetu, kao i među studentima. Uvijek su nekako bili nervozni i nezadovoljni. To su često iskazivali u međusobnim svađama, što je bilo neuobičajeno za njihove kolege na Fakultetu, ali se njima nije smjelo ništa reći, niti im se suprotstaviti. Oni su slovili kao zagrebački studenti sa visoko intelektualnim kapacitetom koji nadmašuje sarajevsku čaršiju i zato su sebe doživljavali iznad svih.

No, Hafizović i Silajdžić su se zamjerili sarajevskoj grupi okupljenoj oko Senahida Bristrića kada su podržali  Saliha Čolakovića na predratnim izborima u Islamskoj zajednici za predsjednika Starješinstva Islamske zajednice u Bosni Hercegovini. Tada se Islamska zajednica podijelila sa teškim posljedicama. Agresija na Bosnu i Hercegovinu je zatekla Islamsku zajednicu tako podijeljenu. Odmah na početku agresije Salih Čolaković je izašao iz Bosne i Hercegovine, a njegov sljedbenik hafiz Halil Mehtić je u Zenici osnovao neku vrstu kriznog štaba Mešihata Islamske zajednice. Reisu-l-ulema Jakub Selimoski, neka mu je rahmet duši, sjedio je u Sarajevu bez mogućnosti da vrši dužnost i ovlasti reisu-l-uleme. U maju 1993. godine, nakon poziva da se vrati iz Malezije sa pozicije redovnog profesora na Institutu za islamsku misao i civilizaciju pri Međunarodnom islamskom univerzitetu, došao je dr. Mustafa Cerić u Sarajevo i preuzeo tako razbijenu i u stanju ratnog beznađa Islamsku zajednicu u Bosni i Hercegovini. Sa iskustvom Čikaga, Zagreba, Kuala Lumpura i širokih međunarodnih kontakata i ličnih veza sa važnim i uglednim ljudima te velikim povjerenjem koje je imao kod predsjednika Alije Izetbegovića, dr. Cerić u svojstvu naibu-reisa je uspio približiti, ujediniti i aktivirati Islamsku zajednicu prema jednom cilju, a to je odbrana od agresije na Bosnu i Hercegovinu. O tome će pisati objektivni historičari, ali ono što je ovdje važno kada govorimo na tomu “Ko je Rešid Hafizović”, jeste činjenica da je naibu-reis dr. Cerić zatekao Rešida Hafizovića na Fakultetu islamskih nauka i da je više puta sa njim razgovarao i, koliko je mogao, pomagao mu. Naravno, nije bilo moguće udovoljiti svim Hafizovićevim željama, niti je bilo moguće zadovoljiti sve njegove potrebe, ali zasigurno prof. Hafizović, kao ni bilo koji drugi profesor na Fakultetu, nisu ostali uskraćeni ni jednog od svojih prava prema mogućnostima Islamske zajednice. Nikada nisu ostali bez plate i nikada im niko nije ugrozio akademsku slobodu, čak i onda kada su neki od njih prelazili granicu i radili suprotno od nijjeta (namjere) Fakulteta islamskih nauka. Naprotiv, u odnosu na sve druge zaposlene u Islamskoj zajednici profesori na Fakultetu islamskih nauka bili su privilegirani na razne načine. Oni koji nisu nikada zahvalni, bez obzira koliko im se dobra učini, spadaju u kategoriju “nezahvalnika” po čuvenoj arapskoj poslovici: “Čuvaj se zla od onog kojem su učinio dobro.”

Prof. Hafizoviću je više puta nuđen angažman u okviru programa Rijaseta Islamske zajednice za vrijeme mandata reisu-l-uleme Cerića, ali prof. Hafizović je to sve odbijao. Razumljivo, imao je bolji profit za ponudu od  Naučno-istraživačkog instituta “Ibn Sina” u Sarajevu. I neka je, ali to nije razlog da se kamenom baca na Islamsku zajednicu, posebno na instituciju reisu-l-uleme, i to nije razlog da se šire laži poput ove: – Oni (vehabije iz Saudijske Arabije) su došli po našu djecu, došli su da uzmu krvavi danak, da nam uzmu srce i dušu kao plaću za mrvice koje su nam donosili sumnjivi humanitarci sa posljednjim, nečasnim nakanama. Oni su među nama. Šireći praksu tzv. incestnih brakova po našim selima, kasabama, varošima i gradovima, oni su već dobrano načeli naše tradicionalno društveno tkivo. Oni su već u našem medijskom prostoru, u našim upravnim i akademskim religijskim institucijama: u našim džamijama, našim medresama, našim akademijama, posvuda.” (“Oni dolaze po našu djecu”, Oslobođenje, 25.11.2006.). Ovdje treba spomenuti da je Rešid Hafizović u vrijeme ratnih dana u Bosni prihvatio plaćeni hadž od kralja Fahda, ali nakon što je obavio hadž u intervjuu u  “Danima”  pitao je: “Odakle kralju pare?” Je li to licemjerje dostojno profesora akaida na Fakultetu islamskih nauku u Sarajevu?

Ovakve Hafizovićeve  izjave su cijelu Islamsku zajednicu dovele u vrlo tešku situaciju i kada je resiu-l-ulema dr. Cerić reagirao da makar malo ublaži štetu, prof. Hafizović je otvorio brutalnu paljbu patološke mržnje prema Reisu-l-ulemi, nečuvenu u povijesti Islamske zajednice. Reisu-l-ulema dr. Cerić je to sve prešutio, ali od tada se moglo primijetiti da su islamofobični mediji, poput “Oslobođenja” i “Dana”, počeli praviti od Rešida Hafizovića svoju “svetu kravu”, koja je nedodirljiva, koja može da radi i govori šta hoće i koliko hoće, ne samo u javnom prostoru kojeg su ti mediji “osvetili” i “posvetili” samo sebi i svojoj “svetoj kravi”, već i na Fakultetu islamskih nauka prof. Hafizović više nikoga nije bendao: ni dekana, ni Nastavničko vijeće, ni Rijaset, ni Reisu-l-ulemu. Prof. Hafizović se, zaista,  počeo ponašati kao “sveta indijska krava” koja hoda kud hoće i radi šta joj je volja bez da joj iko smije išta reći. Prof. Hafizović se ne odaziva na pozive. On je postao samo svoj, sam sa sobom i svojim “zelotima”, od kojih mu je najodanija Vildana Selimbegović, koja smatra da Rešida Hafizovića treba staviti na listu za turističku ponudu, kao domaći raritet. Ta Vildanina zaljubljenost u svoju “svetu kravu” prima i prihvata sve što izađe iz usta Rešida Hafizovića, pa makar to bila i ova izjava:  – Genocidni pohod srpske vojske i srpskih paravojnih jedinica na Bosnu, Bosance i, posebice, Bošnjake osmišljen je, ko zna koliko puta, u duhu velikosrpske politike i ideje o Velikoj Srbiji sa isključivo srpskim etnosom u njoj. To je dobro znana stvar. No, ta politika nije glavni razlog onom ubilačkom nagonu i genocidnom impulsu srpskih zlotvora. Temeljni i iskonski razlog počiva u ubilačkom genu njihovih zlotvora, čiju svijest je teško razumjeti u 21. stoljeću, genu koji u posljednjih stotinu i pedeset godina već po deseti put vitla kamom nad bošnjačkom glavom i proizvodi svijest koja uporno prvorazredne zlotvore u visokom populacijskom procentu srpskog naroda časti kao viteze i nacionalne heroje. (Rešid Hafizović, profesor na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu).

Da je nekim slučajem to rekao neko drugi, Vildana Selimbegović bi digla na noge sve svoje jarane, a Islamska zajednica, posebno reis Cerić, bila bi proglašena srpskim mrziteljem. Ali, pošto je to izašlo iz usta njezine “svete krave”, Vildana je žrtvovala svog konsterniranog kolegu i ideološkog istomišljenika Ziju Dizdarevića, jer i balega “svete krave” ima da se poštuje, odnosno, ima da se žrtvuje kolega Zija Dizdarević da bi se sačuvao Rešid Hafizović kako bi i dalje mogao biti upotrebljiv da pljuje, blati i širi mržnju prema Islamskoj zajednici i reisu-l-ulemi dr. Ceriću, jer dovoljno je da Vildanina “sveta krava” nešto kaže i to je tako, jer njoj (“svetoj kravi”) nisu potrebni ni dokazi ni argumenti. Sa tom premisom se prof. Hafizović ispovijeda svojoj vjernoj zeloti Vildani Selimbegović u “Oslobođenju”, pa kaže: – Dovoljno je samo reći da je (Mustafa Cerić) učinio sve, zarad bolesne sujete i neviđene posesivnosti njegove osobe, da Bošnjake i njihovu cjelokupnu baštinu svede na privatnu prćiju i sa razine državotvornog naroda svede ih na vjersku skupinu. Nemjerljiva je njegova uloga u dijeljenju i zavađanju Bošnjaka.

Dakle, dovoljno je da Vildanina “sveta krava” nešto kaže i da to bude neupitna istina, jer riječ prof. Rešida Hafizovića je poput riječi Halladža ili Muhjuddina Arebija, koji nemaju vremena, a ni potrebe, da dokazuju, već oni samo ima da kažu: “Ja sam On, a On je Ja”, pa ko razumije, razumije. A onaj koji ne razumije neka pročita pravila o “svetoj kravi”, pa mu možda i bude nešto jasno.

No, vrhunac Hafizovićeve umišljenosti poput Halladža mogla se vidjeti i čuti 27. noći Ramazana (Lejletu-l-Kadr), 2011. god. poslije iftara na Face TV sa Senadom Hadžifejzovićem, koji je, očekujući od profesora sa Fakulteta islamskih nauka da pohvali posjetu reisa Cerića džematu Bosanskog Novog, gdje je glavni imam Elvir Vakufac hrabro ustao protiv islamofobije koju su širili srpski političari i mediji pod izgovorom opasnosti od vehabija, bio ne malo iznanađen kada je prof. Hafizović, onako hladno, pun patološke mržnje i pakosti, kazao: “On (misleći na reisa Cerića) svojom posjetom tamo širi fitneluk, a zna se da je fitneluk gori od ubistva.”

Na sreću, malo je ljudi to čulo, jer su muslimani na 27. noć Ramazana posvećeni ibadetu, pa ne gledaju televiziju, ali oni koju su to čuli ostali su šokirani i pitali se zar je moguće da to može neko i pomisliti, a kamoli kazati za Reisu-l-ulemu da obilaskom džemata u Bosanskom Novom širi fitneluk i da je to gore od ubistva. Oni koji znaju kontekst kur'anskog ajeta u kojem se kaže da su fitneluk ili izdaja gori od ubojstva, znaju da je te večeri na 27. noć Ramazana, koja je bolja od hiljadu mjeseci, Rešid Hafizović izdao fetvu poput talibana za ubojstvo reisa Cerića zato što je otišao u Bosanski Novi da bude sa imamom Elvirom Vakufcem i tamošnjim džematlijama, odnosno ženama koje su te večeri došle iz Bužima da daju podršku svojoj braći i sestrama. Taj čin reisa Cerića Hafizović je okarakterisao kao “fitneluk” koji je gori od ubojstva, a to znači da je zbog toga ubojstvo dopušteno.

Reisu-l-ulema Cerić nije na to reagovao, niti je Hafizović imao bilo kakvih posljedica zbog toga, ali jeste ostala mrlja za sva vremena na obrazu Rešida Hafizovića. Važno je da su muslimani u Bosanskom Novom nakon posjete reisa Cerića osjetili olakšanje. I važno je da muslimani znaju da to što Hafizović priča u “Oslobođenju”, a u zadnje vrijeme i u “Avazu”, nema nikakve vrijednosti, kao što ni njegova dogma nema utjecaja na osviještene muslimane Bošnjake, koji znaju šta im je vjera i ko su im pravi i istinski uzori, od Muhammeda a.s., preko Ebu Hanife, Imami Maturidija, Hasana Kafija Prušćaka, Mehmeda Handžića, Kasima Dobrače, Huseina Đoze, Ahmeda Smajlovića, Muharema Omerdića i ostalih vrijednih i odanih imama i hatiba koji slijede pravi put ehl-i sunneta i džema'ata. 

Naravno, muslimanima, imamima, hatibima, muallimima, mujezinima,  našim čestitim dedovima i nenama, koji od svog zalogaja odvajaju za potrebe Fakulteta islamskih nauka, gdje treba da se odgajaju i obrazuju budući misionari i učitelji islama, nikada neće biti jasno da profesor na Fakultetu islamskih nauka može biti u službi onih koji gaze čast i ugled islama i bilo kojeg muslimana, a posebno Reisu-l-uleme, kojem su ugledni muslimani dali Menšuru da obnaša tu dužnost. Pa valjda ima još učenih i pametnih ljudi u našoj Bosni koji možda nisu toliko načitani kao prof. Hafizović, ali su toliko pametni da znaju ko im je dost, a ko dušmanin. Prof. Hafizović ako ima i truna imana i zehru poštenja treba da se izvini reisu Ceriću i zatraži halala, jer kao što reče kalesijski glavni imam Enver Alić predstavljajući reisu-l-ulemu Cerića na otvaranju džamije u Kalesiji: “Za našeg reisu-l-ulemu Mustafu Cerića možemo sa sigurnošću reći da je UJEDINITELJ, jer je uspio ujediniti Islamsku zajednicu nakon što je bila razjedinjena i obezglavljena.”

Posebno brine tolerantan odnos reisu-l-uleme mr. Husein-ef. Kavazovića prema destruktivnoj pojavi na FIN-u u Sarajevu koju predstavlja Rešid Hafizović. Možda prvu godinu reisovanja možemo posmatrati kao medenu godinu ili opservacije. Ne znam koliko će dugo ova godina trajati kod reisa Kavazovića, ali se bojim da bi njena dužina mogla suočiti Bošnjake sa, po prvi puta, akaidskim i mezhebskim podjelama. U ruralnom društvu nije moguće potpuno izbjeći različitosti i na ovim poljima. Međutim, dopustiti da doktor kršćanske teologije poučava naše buduće imame islamskom vjerovanju, a da je pritom sebe proklamovao za misionara šiitskog učenja ravna je sa mirnim posmatranjem ljekara koji pacijentima ubrizgava smrtonosni otrov.

Zato Reisu-l-ulema, u skladu sa emanetom Menšure i ovlastima Ustava Islamske zajednice, mora poduzeti sve što je u njegovoj moći radi zaštite jedinstva, dina i ummeta i ukloniti trovača sa izvora koji napaja našu ulemansku mladost.

Dragi Rešide Hafizoviću, neka ti je na umu ova narodna izreka: “Baška ilum, baška pamet.” Ti imaš dosta iluma, ali ti očito treba mnogo više pameti. Pa zato molimo Allaha da te nakon iluma opameti. Amin!

Sead Šaćirović

Glavni i odgovorni urednika Glasa islama

Član sabora IZ-e u BiH

Istraživački tim Glasa islama