Sarajevo – Zaronivši se u privatnu arhivu i dokumentaciju koju je godinama skupljao, Nihad Halilbegović našao se u vrtlogu zbivanja u kojima je, u funkciji sekretara Sekretarijata za Narodnu odbranu Grada Sarajeva, sekretara Sekretarijata za Narodnu odbranu Općine Centar te komandanta Prvog štaba Patriotske lige u RBiH, i sam učestvovao. Istražujući period od samo 37 dana, cijeli mart i šest dana aprila 1992. godine, koji su bili sudbonosni dani za Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu, Halilbegović je došao do šokantnih podataka te ih objavio u knjizi čija najveća vrijednost nije u dubini analize i interpretacije događaja, nego prije svega u neumoljivosti faktografije.
U noći između 3. i 4. aprila odjekivali su Sarajevom rafali. SDS je tako najavljivao krvavi Bajram. Branioci koji su imali dojavu o neredima i oružanim napadima bili su na položajima. “Za prvi dan Ramazanskog bajrama, u vrijeme obavljanja bajram-namaza, džamije su čuvali Patriotska liga Bosne, policija i drugi, tako da nije bilo incidenata. I dalje se čuje pucnjava u gradu, a najčešće dolazi iz rubnih dijelova grada. Iz gradskog centra veze me upoznaju s dešavanjima u gradu. Nepoznate osobe s čarapama na glavama pucaju u vozila i otimaju ih, ima ranjenih i ubijenih. Prema naknadnoj evidenciji, 4. aprila 1992. godine ubijeno je pet građana Sarajeva”, piše Halilbegović. Navodi da su prvog dana Ramazanskog bajrama u Sarajevu ubijeni Amil Bajramović, Jasmin Bajramović, Emka Bajramović, Mujo Hanić i Milorad Pupić. Agresor ne samo da nije poštovao činjenicu da je taj dan, ustvari, najveći muslimanski praznik nego je upravo zbog toga i napao 4. aprila, a simbolika napada na Bajram vidljiva je i u prezimenima troje ubijenih Bajramovića.
Narušeno jedinstvo policije
Tog su dana specijalci srpske nacionalnosti s Milenkom Karišikom na čelu odbili naređenje da idu za Bosanski Brod, što je narušilo već poljuljano jedinstvo policije. Sazvan je sastanak specijalne jedinice, o kojem je komandant Dragan Vikić izvijestio o neizvršavanju postavljenih zadataka, eksplicitno navodeći ime Milenka Karišika. “Pod vođstvom Milenka Karišika i Miodraga Repije, 34 specijalca srpske nacionalnosti lojalna SDS-u napustila su bazu u Krteljima s opremom, oružjem i vozilima. Dotadašnji logističar zadužen za vojni park, Lubura Risto iz Vojkovića, onesposobio je nekoliko kamiona i transportera tako što im je ispustio ulje iz motora i mjenjača, a uništene su i udarne igle na mitraljezima”, bilježi Halilbegović. Vikić je pozvao Kemala Ademovića, dežurnog starješinu u odredu policije, i naredio mu da spriječi krađu naoružanja i opreme od strane jedinica srpske nacionalnosti koji su došli u krug jedinice još dok je trajao razgovor. Zahtijevali su trećinu transportera, motornih vozila i naoružanja.
“Uz pomoć dežurnog u specijalnoj jedinici Ivice Šutala i specijalaca raspoređenih na obezbjeđenju baze, Ademović je spriječio otuđenje vozila i opreme i dozvolio je da pripadnici srpske nacionalnosti po svojoj volji, ko je htio, napuste bazu s ličnim naoružanjem i opremom koju su lično imali. Nekolicina pripadnika srpske nacionalnosti ostala je i dalje u specijalnoj jedinici”, piše Halilbegović. Oko 18 sati nazvao je Ademovića pomoćnik ministra za policiju Jusuf Pušina i izdao naređenje da se baza evakuira do 19 sati jer će, prema njegovim saznanjima, biti uništena. Naredio je da se ljudstvo smjesti u Dom policije.
“S ljudstvom koje se odazvalo i pristiglo u bazu dežurni starješina Ademović organizirao je evakuaciju na način da svi raspoloživi vozači teretnih vozila i transportera uzmu po jedno vozilo koje su onda natovarili naoružanjem, opremom i municijom, i nakon toga se preko aerodromske piste kolona uputila u Dom policije. (…) Kolona je u kasnim večernjim satima stigla na odredište u Dom policije, gdje je izvršen istovar opreme i naoružanja. Nakon toga, Ademović se uputio kod pomoćnika ministra Pušine, gdje je zatekao i komandanta Vikića i od njih zatražio odobrenje da se vrati u bazu Krtelj po još jedan kontingent naoružanja i opreme. U kasnim noćnim satima uspješno je izvršena evakuacija i preostalih vozila iz Krtelja koja su mogla biti pokrenuta”, piše Halilbegović.
Odbrana zgrade RTV doma
Nakon raskola u specijalnoj jedinici MUP-a RBiH, pojavio se zahtjev o odvoženju transportera ispred zgrade RTV doma na Pale. Komandir Policijske stanice Novi Grad Malik Krivić naredio je da se policajci suprotstave takvom pokušaju, bez obzira od koga on došao, i to po cijenu upotrebe vatrenog oružja. “Tada smo, mora se napomenuti, već imali razrađene planove i podijeljene zadatke policajcima za sve slučajeve: napada, ulaska agresora u zgradu, potrebe izmještanja… Znalo se ko će i kako uništiti određene sisteme u slučaju zauzimanja zgrade od agresora, a znalo se i ko će preuzeti dvoja reportažna kola koja su bila spremna da u tom slučaju preuzmu funkciju RTV na izmještenoj lokaciji”, navodi Halilbegović Krivićevu izjavu, ističući da su snage specijalne jedinice djelovale s pripadnicima policije Novog Grada.
“I dok tu večer Sarajlije mirno spavaju ne znajući šta se dešava, bosanski policajci, uz pomoć PL-a i drugih, uspijevaju odbraniti napadnute policijske stanice u općinama Centar i Novo Sarajevo i dislocirati policijsku stanicu s Ilidže u Butmir, te očuvati i ojačati specijalnu policiju MUP-a BiH. Dobivena je sudbonosna bitka za Sarajevo. Noć 4./5. aprila 1992. godine bila je Noć D za Sarajevo i BiH. Vraćanjem, odnosno oslobađanjem oduzete Policijske stanice u Novom Sarajevu, onemogućena je podjela Sarajeva koja je predviđena pravcem Policijska škola na Vracama – Policijska stanica Novo Sarajevo – Titova kasarna – Pofalići. Tu večer niko od nas nije spavao”, ističe Halilbegović
Sutradan, 5. aprila, velika kolona građana krenula je od Dobrinje prema centru grada. Zahvaljujući Televiziji Sarajevo, piše Halilbegović, svijet je obišla slika nenaoružanog naroda koji protestira i traži mir, pa i smjenu Vlade, a po njemu pucaju srpski snajperisti. U jednoj od kolona koje su išle ka centru grada bio je i Zlatko Hurtić, koji će kasnije imati ključnu ulogu u prenošenju informacija iz drugih gradova. “Dobro se sjećam da su ljudi, maltene, u papučama izlazili prema nama i pridruživali se koloni. I onda mi krenemo prema Parlamentu. Tu se okupilo više od 5.000 ljudi. Čujemo mi da su kolone građana krenule s Dobrinje. Odlučili smo da ih sačekamo, pa ćemo skupa ući u Parlament. Iz minute u minutu povećava se broj prisutnih. Neko povika: ‘Evo dolaze s Dobrinje!’ Narod zapljeska i zaurlika. Plato ispred Skupštine popunjava se narodom. Neko iz mase ljudi povikao je da su na Vrbanja mostu barikade. Ibro kaže da idemo i mi tamo sve u naivi. I tako, silna masa krene prema Vrbanja mostu. Kad smo došli do pola mosta, zapucalo je. Tu sam vidio s lijeve strane krv, leži osoba, mislim da je to bila Suada Dilberović”, prisjetio se Hurtić.
Počela je agresija na Sarajevo. U vrijeme održavanja Mitinga mira, 5. aprila 1992. godine, prema evidenciji do koje je došao Halilbegović, ubijeno je 130 građana Sarajevo. Najviše je ubijeno u općini Centar, ukupno 115, gdje je svenarodni parlament pozivao na mir.
Priredio: Hamza Ridžal
/faktor.ba/
Pogledajte vijest na izvornom sajtu:
25 godina od krvavog sarajevskog Bajrama: 4. aprila 1992. godine ubijeno je pet građana Sarajeva
