Zatvoreni palestinski vođa Mervan Barguti je u nedjelju pozvao međunarodnu zajednicu da se bori protiv uzroka nasilja između Palestinaca i Izraelaca, hvaleći ‘novu palestinsku generaciju’ zbog otpora izraelskoj okupaciji.
U članku za Guardian, koji je napisao iz svoje ćelije u izraelskom Hadarim zatvoru, njegovoj prvoj međunarodnoj publikaciji od 2002. godine, Barguti je apelovao na svijet da se okrene korijenu nasilja- uskraćivanju slobode Palestincima.
Pedesetšestogodišnji Barguti, kojeg većina Palestinaca vidi kao novog predsjednika Palestine, je bio važna figura tokom prve i druge intifade. Uhapšen je 2002. godine usred druge intifade i osuđen je dvije godine kasnije za ubistvo po pet tačaka.
Odbijajući da priznaju izraelski sud, njegovi advokati tvrde da je bio samo politički vođa. On uživa široko poštovanje među svim palestinskim frakcijama i uprkos tome što se nalazi u izraelskom zatvoru, često se spominje kao potencijalni kandidat koji će naslijediti Mahmuda Abbasa kao predsjednik Palestinske samouprave.
“Postojeća eskalacija sukoba nije počela ubistvom dvoje izraelskih naseljenika, počela je znatno ranije i traje već godinama. Svakodnevno Palestince ubijaju, ranjavaju, hapse. Svakog dana kolonijalizam napreduje, opsada našeg naroda u Gazzi se nastavlja, ugnjetavanje i dalje postoji. Kao što danas mnogi žele da budemo skrhani potencijalnim posljedicama nove spirale nasilja, ja ću apelovati, kao što sam to i učinio 2002., da se pozabavite uzrocima nasilja- uskraćivanjem slobode Palestincima.
Pojedini su sugerisali da razlozi, zbog čega mirovni dogovor nije mogao biti postignut, počivaju na nespremnosti predsjednika Jasser Arafata ili nesposobnosti predsjednika Mahmuda Abbasa, ali obojica od njih su bila spremna i sposobna da potpišu mirovni sporazum. Stvarni problem je bio u tome što je Izrael izabrao okupaciju umjesto mira i koristio je pregovore kao dimnu zavjesu kako bi njegov kolonijalni projekat napredovao. Svaka vlada širom svijeta zna ovu jednostavnu činjenicu, a opet se mnogi od njh pretvaraju da se povratkom na propale recepte može postići sloboda i mir. Ludilo je raditi istu stvar iznova i iznova i očekivati različite rezultate.
Ne mogu postojati pregovori bez jasne predanosti Izraela da se u potpunosti povuče sa palestinske teritorije koju je okupirao 1967. godine, uključujući Istočni Jerusalem, potpunog okončanja kolonijalne politike, priznavanja neotuđivih prava palestinskog naroda, uključujući i njihovo pravo na samoodređenje i povratak, kao i oslobađanje svih palestinskih zatvorenika. Ne možemo koegzistirati sa okupacijom i ne nećemo joj se predati.
Na nas se apelovalo da budemo strpljivi, i bilo smo, davali smo šansu za šansom kako bismo postigli mirovni sporazum. Možda je korisno podsjetiti svijet da oduzimanje naših imanja, izgon i premještanje, i ugnjetavanje sada već traju gotovo 70 godina. Mi smo jedina stavka koja stoji na dnevnom redu UN-a od njegovog osnivanja. Rečeno nam je da ćemo pribjegavanjem mirovnom putu i diplomatskim kanalima steći podršku međunarodne zajednice da okonča okupaciju. A ipak, 1999. godine na kraju prijelaznog perioda, ta zajednica još jednom nije uspjela da poduzme bilo kakve značajne korake, niti da postavi međunarodni okvir za provedbu međunarodnog prava i rezolucija UN, niti da donese mjere kojima bi se osigurala odgovornost uključujući bojkot, neinvestiranje i sankcije, koje igraju ključnu ulogu u oslobađanju svijeta aparthejdskog režima.
Dakle, u nedostatku međunarodne akcije koja bi okončala izraelsku okupaciju i imunitet, ili čak pružila zaštitu, šta da tražimo da urade? Da stojimo i čekamo da sljedeća palestinska porodica bude spaljena, da sljedeće palestinsko dijete bude ubijeno ili uhapšeno, da se izgradi sljedeće naselje? Cijeli svijet zna da je Jerusalem plamen koji može inspirisati mir ili potaći rat. Zbog čega onda svijet mirno gleda dok Izraelci nesmanjenom žestinom napadaju palestinski narod u gradu, kao i muslimanska i kršćanska sveta mjesta, naročito Haram eš-Šerif? Izraelske akcije i zločini ne samo da uništavaju rješenje o podijeli na dvije države u granicama iz 1967. godine i krše međunarodni zakon, oni također prijete da pretvore rješivi politički sukob u neprestani vjerski rat koji će potkopati stabilnost regije koja već doživljava neviđene nemire.
Nijedan narod na svijetu ne bi prihvatio koegzistenciju sa ugnjetavanjem. Po prirodi, ljudi žude za slobodom, bore se za slobodu, žrtvuju se za slobodu, a sloboda palestinskog naroda se već predugo odlaže. Tokom prve intifade, izraelska vlada je pokrenula politiku ‘slomite njihove kosti kako biste slomili njihovu volju’, ali generacijama palestinski narod pokazuje da je njihova volja neslomljiva i da nema potrebe da se testira.
Ova nova palestinska generacija nije čekala razgovore o pomirenju koji bi utjelovili nacionalno jedinstvo koje političke stranke nisu uspjele postići, već se uzdigla iznad političkih podjela i geografske podijeljenosti. Oni nisu čekali instrukcije da podupru njihovo pravo, i njihovu dužnost, otpora ovoj okupaciji. Oni to rade nenaoružani dok su suočeni sa jednom od najvećih vojnih sila na svijetu. Pa ipak, mi ostajemo i dalje ubijeđeni da će sloboda i dostojanstvo pobijediti i da ćemo trijumfovati. Zastava koju smo podigli s ponosom u UN-u jednog dana će se zavijoriti iznad zidina starog grada Jerusalema signalizirajući našu neovisnost.
Prije 40 godina sam se pridružio borbi za palestinsku neovisnost, a prvi put sam zatvoren kada sam imao 15 godina. To me nije spriječilo da se zauzimam za mir u skladu sa međunarodnim zakonom i UN rezolucijama. Ali Izrael, okupatorska vlast, sistematski uništava ovu perspektivu iz godine u godinu. Ja sam proveo 20 godina svog života u izraelskim zatvorima, uključujući i posljednjih 13 godoina, i sve ove godine su me čak još više ubijedile da je ovo nepromjenljiva istina- posljednji dan okupacije će biti prvi dan mira. Oni koji traže potonje moraju djelovati, i djelujte sada, da biste ubrzali prvo.
Pogledajte vijest na izvornom sajtu:
Mervan Barguti -Posljednji dan okupacije će biti prvi dan mira
