Piše: Dr. Bisera Suljić-Boškailo
Šta mi je kao ženi, univerzitetskoj profesorici i istaknutoj književnici, ženi koja se perom bori za svoj narod u Sandžaku i šire, koja je napisala mnogobrojne knjige, mnoštvo otvorenih pisama predsjedniku Vučiću o teškom životu Bošnjaka u Republici Srbiji, mnogobrojne kolumne i tekstove o položaju žene u Sandžaku i njenom neiskorištenom potencijalu drugo, donijelo do sada Bošnjačko nacionalno vijeće u Srbiji?
Ništa! Ništa! Jedno veliko ništa!
Pa sam se zato upitala šta je ustvari zadatak jednog nacionalnog vijeća, šta je to bitno kod njega da se o njemu, posebno u Sandžaku zadnjih godina, toliko priča i bori, a da ja ništa od toga kao kulturni radnik nemam? Kad kažem nemam, ne mislim na materijalnu korist, već podršku duhovnog dijela mene kao Bošnjakinje.
I krenula sam sa pitanjem šta je jedno nacionalno vijeće? Odgovor ili definicija je bila:
“Nacionalno vijeće je najviše zastupničko tijelo u ovom slučaju manjina u Republici Srbiji koje je izabrano radi ostvarivanja prava na manjinsku samoupravu. To je tijelo koje se bori za razvoj ljudskih potencijala – procjenjuje i vrednuje javne politike, kao što su politike obrazovanja, zapošljavanja, cjelokupnog profesionalnog usmjeravanja i regionalnog razvoja imajući u vidu njihov razvoj ljudskih potencijala i postizanja strateških ciljeva. Ono predstavlja nacionalnu manjinu u području upotrebe jezika, obrazovanja, informisanja i kulture, te sudjeluje u procesu odlučivanja o pitanjima iz tih područja kao i osnivanja ustanova iz tih područja”.
Nakon ovog odgovora upitala sam se šta se sve uradilo kod nas iz tih područja, za ovoliko godina koliko postoji BNV? Odgovor je bio – gotovo ništa. Možda malo u vrijeme Džudža i ostvarivanja prava na bosanski jezik, koji nažalost, nije zaživio u Sandžaku, pa i to možemo uzeti kao ništa ili samo propali pokušaj.
Pramenković: Oni koji nemaju kapaciteta da ujedine Bošnjake, nemaju ni legitimitet da vode Vijeće
Uporedila sa zatim, na primjer, Hrvatsko nacionalno vijeće u Republici Srbiji i Bošnjačko nacionalno vijeće. I saznala za par minuta, da je rad i doprinos narodu ta dva vijeća kao nebo i zemlja. Uđemo samo nakratko u internet i vidjećemo koliko radi i doprinosi svom narodu Hrvatsko nacionalno vijeće u Srbiji, a koliko naše jadno Bošnjačko nacionalno vijeće.
I zaista nije ni čudno što sam ja lično imala dojam, kada vidim naše predstavnike i njihovo prezentiranje, da su oni tu samo da se uslikaju kad dođe neka delegacija da ih obiđe i da eto malo putuju po Turskoj i Bosni, i to je to.
Zato sam za velike promjene. Zato sam za prof. dr. Misalu Pramenković, jer se nadam da će ona, i mašinerija koja stoji iza nje, uspjeti nešto uraditi na bolje, pa makar da dobijemo na državnoj televiziji Srbije sat vremena nedjeljno prostora kako bi se kultura i život iz Sandžaka prikazali Srbiji i tako približili većinskom narodu Srbije našu kulturu, te time doprinijeli pomirenju, a ne samo svađi i ratovanju.
I nadam se da naša Misala neće predstavljati samo svoju stranku ili pokrivene vijernice, nego će se boriti i za sve Bošnjake i Bošnjakinje, znači i za one koji su drugačiji i koji kao i ja doprinose širenju bošnjačke kulture u svijetu. Zato pozivam sve Bošnjakinje da izađu i biraju, jer ako ne izađu i ne biraju svoje predstavnike neće se stanje njihovog naroda promijeniti. A svaki glas je glas koji znači da si čovjek i da si odgovoran i pred Bogom i pred ljudima, a posebno pred porodicom za stanje svog naroda.
Izvor: Sandzacke.rs
