Vrijeme i prostor cipela

0

Piše: Akademik Fatmir Bači

POBODOM OTVARANJE “ARAP DŽAMIJE”, POŠTO SAV OVAJ DOGAĐAJ SE DESIO ISPRED “ARAP DŽAMIJE” POSLIJE PODNE NAMAZA, PRIJE 9 GODINA.

Vrijeme i prostor cipela

Cipele moje stare,
Već ostale bez mojih koraka,
Kao umorni taoci
Mojih davnih
I bliskih godišnjih doba,
Same i skupa samuju.

I gluho i nijemo samuju,
Onako sasvim ostavljene,
Prepune sijedih sirotinjskih ogrebotina,
Sa imenima i bez imena,
Mojih stepenica na svojoj koži,
Tu gdje uspon i pad,
Zaborav i sjećanje,
Kruto se među sobom mješaju,
Po skromno tkanim koracima prošlim,
Tkanim sitno,
Sa osmjehom koji opako boli,
I očajnim bolom,
Koji se slatko zna nasmješiti.

Cipele moje stare,
Ostale bez mojih koraka,
Čekaju u duboko nijemom zaboravu,
Na skrivenom jednom,
Napuštenom ćošku,
I ostaju tako,
Nedostižne i za najjači odjek,
Dok druže se lijeno
I poslušno sabure,
Zajedno sa,
Davno rascijepanim kricima,
Umuklo izvajani iznad kože.

Ništa i nešto…
Nešto a ništa…
Otežano odmaraju
Cipele moje stare,
Odmaraju…
Ne sa teretom “iznad”,
Kako obično dolaze poteškoće,
Nego sasvim ispod,
U sasvim surovoj šutnji,
Do samog bola ranjenim
I otanjenim đonovima.

Cipele stare,
Sada već bez mojih koraka,
Jedino vidljivo,
A potpuno odvezano ropstvo,
Dok vezane su nekad
Hodile po slobodi,
Široko i daleko.

A sad su tu…
Kao zaboravljene pjesme,
Za koje ne postoji ničija pažnja,
Niko ih više ne pjeva,
Čak ni tad,
Kada sezonska mijena,
Tjera dosadu
Da razbudi vlastita sjećanja.

Još samo da dodam,
Da čekaju moje stare cipele,
Čekaju…
Ne znajući uopće,
Uzaludnost čekanja starih cipela,
A istine radi,
Te šta da čekaju
One i nemaju,
Niti moje prošle,
Davne ili bliske korake,
Niti buduće korake nekog drugog.

Stare, stare, stare…
A moje nove cipele,
Što treba da mi olakšaju korak,
A teške će da budu,
Kad koraku vrijeme dođe,
Čekaju me tačno tu,
Ispred male džamije,
Gdje tihi jedan dječiji glas,
“Es Selamu Alejkum!” mi nazva,
Da bih put otvorio njemu,
I dječijim kolicima,
U kojima je brata ili sestru vozio.

I tako…
Sa jednim blagim pozdravom,
Najblažim,
Prosu čisto svjetlo,
Na moje trajne znakove,
Na moje buduće korake,
Pa čak i na onaj dan,
Kada me drugi budu nosili,
Kada budem,
Na tuđim cipelama i koracima,
U ćefinu povijen,
A bez ijednog para mojih cipela.

Molim te Gospodaru svjetova,
Daj mi na Sudnjem danu,
Da moji koraci,
Prohodani u mojim starim cipelama,
Ne budu ovako,
Bezvrijedni i beskorisni,
Kao što su,
Bezvrijedne i beskorisne,
Moje stare cipele.


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVITI ODGOVOR

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.