Piše: Dr. Misala Pramenković
Život koji je dat čovjeku predstavlja nedugovani dar od strane Stvoritelja Uzvišenog i svako od nas bira način na koji će živjeti. Milost Božija ogleda se u tome što su nam date smjernice,uputstva i putokazi koje ukoliko ispravno razumijemo,shvatimo i primijenimo nećemo zalutati i biti prepušteni vlastitim nesigurnostima,slabostima i animalnim nagonima.
Međutim,i pored tolike milosti i upute ljudi griješe,srljaju,pozivaju na zlo,čineći grijehe ,zapravo, veličaju samo zlo i slijepo mu se pokoravaju. I dok ljudski rod sa jedne strane napreduje u pogledu naučnih i tehničko-tehnoloških dostignuća, sa druge strane ljudski život konstantno gubi na vrijednosti jer se svakodnevno zemljino tlo zalijeva nevinom krvlju muškaraca,žena,djece… Ove činjenice nije, nažalost, pošteđen ni Sandžak,malo mjesto bogato prelijepom prirodom,kulturno-historijskim spomenicima,poznato po gostoprimljivim i humanim ljudima,mjesto susreta i spajanja različtosti,ali i brojnih kontradiktornosti.
Politička,kulturna,ekonomska i obrazovna tranzicija ostavlja dubok i bolan trag na ovom malom parčetu Zemlje.
Paradoks je da u Sandžaku u kome se vazda znalo za obraz,čast i dostojanstvo pojedine strukture,grupe i pojedinci pokušavaju umjesto ovih vrijednosti predstaviti kriminal,nemoral i etičku retardiranost kao vrijednosti i pri tom nastojati ušutjeti sve one koji se sa tim kodovima ne slažu.Pravo je svakog ljudskog bića na mišljenje i stav, po bilo kom pitanju što podrazumijeva i pravo na politički stav,ali se to kod nas smatra smrtnim grijehom radi koga možete biti oteti,zlostavljani i maltretirani a da to opet niti nadležni organi i institucije,niti pojedinci ne osude adekvatno,ne procesuiraju već vam kažu onako slobodnom procjenom “da nije mnogo strašno”,”moglo je i gore biti”.
Paradoks je da se kod nas nasrće automobilom na ženu,hanumu,gospođu,odbornicu u Skupštini općine samo zato što ima svoj stav,mišljenje i pripada drugoj političkoj partiji i pri tom ne želi da klima glavom na štetu svog naroda a zarad ličnih interesa i apetita koji sa protokom vremena postaju nezasitiji i nezadovoljniji.
Paradoks je da mi koji koji toliko cijenimo i poštujemo braću i sestre koji žive u dijaspori a srcem,dušom i svim onim što posjeduju su uz svoj narod,dišu za svoj Sandžak,sanjaju i maštaju o povratku njemu, pripremimo im krvave,kukavičke i podmukle “dobrodošlice” i to pred porodicom,djecom mladom i nevinom samo zato što drugačije misle,napišu i vjeruju da njihovom narodu može i mora biti bolje.
Paradoks je i to da se umjesto osude mučke likvidacije ona pokušava opravdati kojekakvim insinuacijama,izvrnutim činjenicama,naručenim naslovima i tekstovima pa čak i nijemom šutnjom a da,opet, adekvatne reakcije od strane nadležnih organa nema. Namjera svih ovih struktura je jasna,legalizirati kriminal i zlo a ugusiti slobodu,dostojanstvo i odvažnost!!!
Braćo i sestre,naš mirisni šehid brat Edin Hamidovic je svoju časnu borbu i misiju borca za slobodu uspješno i dostojanstveno okončao,na nama je da svoj život dalje usmjeravamo kroz djelovanje i nastojanje da promoviramo dobro,pravdu i život dostojan Božijeg namjesnika na Zemlji. Oni koji na bilo koji način podržavaju tlačitelje,ubice i kriminalce neka zašute nad vlastitom sramotom i nemoći da žive dostojanstveno.U našem narodu je poznata izreka “Hrabrog,viđenog i dobrog čovjeka -junaka nikada nije ubio neko ravan njemu već neka hrdja i izdajica roda svog”.
