Politika “srpskog sveta” neće biti poražena lelekanjem nego upornim radom. Kada to bude mjerilo sposobnosti, opasnost će isčiliti. Znam bar deset različitih vlasti koje su vladale Crnom Gorom. I uglavnom bi se svi “sjetili” nje onda kada izgube vlast, počev od kralja Nikole, pa preko komunista, do ovih nedavno . A ona traje i trajaće, jer je neuništiva
Istoričar, prof. dr Šerbo Rastoder kaže da je najveća sličnost između bivše i sadašnje vlasti u tome što bi jedni bez drugih izgubili smisao postojanja. Kaže da se međusobno “hrane” upravo u onom u čemu su slični, dok je ono što bi trebalo da ih razlikuje samo “retorika”.
“Nekima je “bliža” ova, drugima “ona”, ali suštinska pitanja ostaju iza nas”, kaže Rastoder u intervjuu za Portal Revije Fokus.
Rastoder kaže da na čelo URE nije slučajno postavljen Albanac, doktor nauka, jedan od najboljih studenata Univerziteta u Sarajevu. Time je, tvrdi, testiran građanski kapacitet te organizacije.
“Nepotkupljivi, mladi i hrabri bili su nova pojava na političkoj sceni Crne Gore i naravno da je bila moja obaveza, tim prije što je među njima i veliki broj mojih bivših studenata, ne da ih podržite, jer to u mladalačkoj narcisoidnosti njima nije trebalo, ali je trebalo nama koji smo čitav život potrošili sanjajući bolje, pravednije i bogatije društvo. Da li smo zadovoljni kako je do sada rađeno? U najvećem dijelu jesmo, a sa mnogo čime se ne slažemo. Ima nemali broj onih koji bi izlaz tome pronašli tako što bi ih napustili. Najmanje ima dva razloga zašto mislimo da to za sada nije pametno. Jedan je zato što javnost ne zna dovoljno šta je sve URA spriječila da ne postane obilježje aktuelne politike. Drugi, ne manji, razlog je u tome što bi ‘kapitulacija’ URE bila “sahrana “ istinske građanske Crne Gore. Ono što možda može biti naš previd što nijesmo na vrijeme shvatili da je negativno iskustvo ‘sindroma Pozitivne’ ove mlađe ljude natjeralo da mnogo više budu šikanirani nego što za tako nečim ima razloga. Riječju, sigurnija mi je Crna Gora koja zavisi od njih, nego da ih nema, i sve dok bude tako uživaće i našu podršku. Činjenica da nijesu po ‘ukusu’ ni dobrog dijela vlasti, niti čitave opozicije samo pokazuje da su na dobrom putu. Koliko će u tome izdržati nije na meni da sudim, ali da ima mnogo onih koji bi se mijenjali sa njima ne sumnjam uopšte”, kaže Rastoder.
Uskoro izlazi Vaša nova knjiga “Parole ili činjenice”, pa da taj naslov iskoristimo za prvo pitanje u ovom razgovoru. Danas se u Crnoj Gori na raznim protestima i drugim skupovima koriste i razne parole sa šovinističkim porukama i govorom mržnje. Molim Vas da navedete neke najkarakterističnije koje oslikavaju današnju realnost Crne Gore i kako ih tumačite?
– Da, u pravu ste. Već su iz štampe izašle moje nove knjige pod naslovom “Parole ili činjenice? Za pravo, čast i slobodu Crne Gore”, u dva toma, na 1.216 strana. Naime, u susret 15. godišnjici obnove crnogorske nezavisnosti realizovana je zamisao da se taj jubilej obilježi prigodnim djelom. Urednici su izabrali moje objavljene radove iz prethodnih 30 godina stvaranja, a moji izdavači (“Vijesti” i “Almanah”) su se potrudili da sve to bude situirano u dva toma izabranih radova. U istorijskoj vertikali od posljednjih sto godina posmatran je proces od nestanka do obnove crnogorske države. Sve je to smješteno u četiri cjeline metaforično označene kao I Sahrana, II Odbrana, III Vapaji i IV Uskrsnuće. Vjerujem da će knjiga biti inovativna i provokativna jer problematizuje, po meni, suštinska pitanja crnogorske istorije i naučne strategije koja se primjenjuje u njenom izučavanju. Riječju, pokušaj da se afirmiše načelo da se Crna Gora ne “brani” mahanjem, nego radom i znanjem. U tom smislu mišljenje je lako osporiti i ignorisati, ali sa činjenicama to nije moguće. Ili, ako ima onih koji misle drugačije, javno se pozivaju da takvo mišljenje utemelje na činjenicama i ospore ili potvrde navedeno. Što se tiče drugog dijela vašeg pitanja, knjige se bave naizgled prostim, a veoma komplikovanim odgovorom na banalno pitanje: Čija je naša Crna Gora? To pitanje je dominatno i danas i ja smatram da je do odgovora moguće doći samo analizom činjenica bez zapaljive i patetične retorike.
A kako se kroz neke najbitnije činjenice prikazuje današnja Crna Gora?
– U nedavnom autorskom tekstu sam Crnu Goru, u susret petnaestogodišnjici obnove nezavisnosti, uporedio sa adolescentom koji je nepredviljiv, povodljiv, nepouzdan, emotivan i hiperaktivan, koji iz bunta podiže čas dva, čas tri prsta, nažalost, iste ruke.
Kakvo je Vaše mišljenje o aktuelnoj crnogorskoj vlasti?
– Više puta sam, odgovarajući na slična pitanja, ustvrdio da vlast nije “dobra” niti “loša” zato što mi se (ne)sviđa, nego zbog toga šta čini da nam svima bude bolje. Aktuelna vlast je suviše kratko na vlasti. Više je napadaju zbog onoga što misle da je, nego zbog onoga što čini. Dobro je da radi pod pritiskom “javnosti“ kako zaista ne bi realizovala “ono što misli”, a za mene je “loša” čim u tome počnu ličiti na one prije njih. Riječju, vlast ima veliki problem diskontinuiteta u politici vladanja i sticanja povjerenja da promjene garantuju boljitak. Čini mi se da se mnogo toga pretvorilo u licitiranje u kojem na svaku kritiku vlast odgovara “primjerom šta su oni prije nas radili”. Kao što me to nije zanimalo ni ranije, osim kada sam ukazivao na manjkavosti, ne zanima ni danas. Jednostavno, znam da idealna vlast ne postoji, ali odgovorna vlast zavisi samo od nas. U tom smislu ništa nijesam opraštao “bivšoj“ niti vidim jedan razlog da to radim “sadašnjoj”. Odbijam biti dio političkog hora koji diže “buku”, a potom ućuti. Primjer za to je Zakon o vjeroispovijesti itd.
Analitičari kažu da dvije trećine aktuelne crnogorske vlasti čine radikalno desne, antievropske i anticrnogorske snage, kojima direktno upravljaju Aleksandar Vučić i Beograd?
– Prvo vas moram upozoriti da sve zavisi od toga kojeg “analitičara” šta pitate? I Happy TV “ima svoje analitičare” koji ne misle tako. Dakle, za mene nije toliko važno “mišljenje” koliko su važne činjenice. Tačno je da, ako se površno posmatra, ne 2/3 nego 4/5 aktuelne vlasti je ono što navodite. Međutim, po meni je to manje od polovine parlamentarnog saziva. A to znači da je kontrola nad ovom vlašću veća nego nad bilo kojom vlašću do sada. To je čini nestabilnom, ali je ona tu? Suštinsko je pitanje zašto je to tako? Pa kada iz koalicije istjeraš “crvene” (SDP), normalno je da će doći “ crni i desni”. Kada svakog ko ne misli kao ti proglašavaš anti – logično se stvara privid da su “oni u većini”. Ali sam ubijeđen da nijesu. Crna Gora je samo izgubila kapacitet objedinjavanja, jer je ranijom “kupovinom” tako nešto obesmišljeno. Sindrom “Pozitivne” dovodi do plaćanja “grijeha” koji može mnogo koštati društvo, ali zamjerati nekome što sebi ne želi takvu sudbinu niti je realno, a još manje moguće. Beograd i Vučić rade ono što su uvijek radili i rade, ali kakva će biti Crna Gora ne zavisi od njih, nego od nas. Pa, Vučić je mnogo slabiji od Miloševića, ali je njegov režim prihvatljiviji za međunarodnu zajednicu. Da li smo unutar takve realnosti u stanju da održimo teško stečeno povjerenje je pitanje svih pitanja.
Ima li sličnosti između sadašnje i bivše vlasti?
– Nažalost, najveća je sličnost u tome što bi jedni bez drugih izgubili smisao postojanja. Želim da kažem da se međusobno “hrane” upravo u onom u čemu su slični, dok je ono što bi trebalo da ih razlikuje samo “retorika”. Nekima je “bliža” ova, drugima “ona”, ali suštinska pitanja ostaju iza nas.
Vašom novom knjigom obilježava se 15-godišnjica obnove nezavisnosti Crne Gore. Mnogi strahuju da će pod ovom vlašću Crna Gora izgubiti suverenitet i postati dio “srpskog sveta”. Šta mislite o tome?
– Šta to znači što “mnogi strahuju”? Realna opasnost ili? Ja ne strahujem. Radim ono što treba. “Crnu Goru ne branim mahanjem, nego radom i znanjem”. Mislim da nas ima više nego ikad za tako nešto. Crna Gora je najjača “kada je gaze” i najslabija “kada je lopovi paze”. Uozbiljimo stvari. Politika “srpskog sveta” neće biti poražena lelekanjem nego upornim radom. Kada to bude mjerilo sposobnosti, opasnost će isčiliti. Znam bar deset različitih vlasti koje su vladale Crnom Gorom. I uglavnom bi se svi “sjetili” nje onda kada izgube vlast, počev od kralja Nikole, pa preko komunista, do ovih nedavno . A ona traje i trajaće, jer je neuništiva.
Svjedoci smo da nikad Crna Gora nije bila toliko podijeljena i živjela pod svakojakim tenzijama. Može li biti i žarište novog rata na ovim prostorima?
– Samo onaj koji je zaboravio devedesete može tvrditi da je podijeljenost veća nego ikada. Ja, nasuprot tome, mislim da je došlo samo do promjene “strana”, pa su oni koji su bili “tamo” sada “ovamo”. Šta to znači? Samo to da su “podjele” intenzivnije, uobličene i osnažene. Kapacitet “odbrane” Crne Gore danas je veći nego ikada. Jedina je dilema koliko je to “iskreno”. Svaki sukob u Crnoj Gori bi bio takav da bi svi ostali ličili na Eldorado. Zato mislim da je sukob nerealan, ne zbog toga što za tako nešto nema potencijala u Crnoj Gori, nego zbog toga što bi vrlo brzo bio “izliven” na region. Ko tako nešto ne razumije, bojim se da zaboravlja logiku sukoba na ovom području.
Je li, po Vašem mišljenju, namjera aktuelne Vlade da izmijeni Odluku o kriterijumu za utvrđivanje uslova za sticanje crnogorskog državljanstva, što je privremeno obustavljeno, etnički inženjering?
– Na slična pitanja sam više puta javno iznosio svoje mišljenje i ne vidim niti jedan razlog da ga mijenjam. U konkretnom slučaju, nesrazmjeran broj ljudi u biračkim spisima u odnosu na ukupan broj stanovnika je posljedica činjenice da “dijaspora” nije popisana na posljednjem popisu, ali jeste u biračke spiskove. Otuda nelogična pojava da se broj birača stalno približava ukupnom broju stanovnika. Pošto znam da Bošnjaci i Albanci čine više od 90 odsto dijaspore Crne Gore, postoji realni strah da se radi o novom etničkom i statističkom inženjeringu. To je logično iskorišćeno za podizanje tenzija, jer nova vlast nema ni kapacitete, a čini se ni potrebu da sagleda ovaj problem. Koliko je to osjetljivo i važno pitanje najbolje pokazuje primjer Herceg Novog. Taj, nekada po mnogima najjugoslovenskiji grad u Crnoj Gori, je bivša vlast etničkim inženjeringom pretvorila u sredinu potpuno suprotnu u odnosu na ono što je bila. Razlozi tome su bili prozaični, ali dugoročno i posljedično daleko iznad potrebe da se dobiju “birači“, a ne žitelji. Čini mi se da je malo ko toga svjestan danas. Da nije tako, dijaspora bi postavljala pitanje zašto nas nema u statistici stanovništva umjesto zašto nas nema u biračkim spiskovima. Aktuelna vlast želi da uradi isto što i bivša. Da biračke spiskove uredi po svojim potrebama. Da bi i jedni i drugi “prikrili“ stvarne namjere sve to podvode pod pitanje koje niko nije problematizovao – “pitanje državljanstva”. Sve u sve u svemu, još jedno od pitanja koje treba rješavati dijalogom.
Kažete da dijaspora povodom Odluke o kriterijumima za utvrđivanje uslova za sticanje državljanstva postavlja pitanje – zašto nas nema u statistici stanovništva umjesto pitanja zašto nas nema u biračkim spiskovima. Hoćete li to pojasniti?
– Naravno, sa posebnim zadovoljstvom. Prvo, koliko znam, a to je i više puta potvrđeno, NIKO nije dovodio u pitanje način sticanja, niti preispitivanja stečenog državljanstva. Radilo se samo o pokušaju problematizovanja biračkih spiskova na osnovu kriterujuma prebivališta. Tačnije, o razmatranju modela ko ima biračko pravo i pokušaju da se to veže za prebivalište. A to znači, ako glasaš u SAD ili negdje drugo pitanje je moralnosti prava glasanja na dva mjesta. I gdje se javio problem? U realnoj činjenici da značajan broj iseljenika bude brisan iz biračkih spiskova. Čiji je to interes? Pa upravo onog dijela vlasti koji je smatrao da je to pravo (zlo)upotrebljavano. Nažalost, dijaspora je svojim reagovanjem pokazala da su takvi u pravu. Umjesto da traže veću prisutnost u političkom, ekonomskom i javnom životu domovine iz koje su otišli, oni su se pobunili što je prvi put na čelo Centra za dijasporu imenovan Bošnjak? Zašto? Pa upravo da pokažu da su protiv svakoga ko nije izbor bivše vlasti i da su za “biračko pravo” koje im to omogućava. Dozvolite da sam jedan od najvećih znalaca dijaspore Crne Gore. I da sam mnogo više nego drugi isticao njihovu nemjerljivu zaslugu u mnogo čemu. I da znam da su iseljenički klubovi do sada bili organizovani ne kao predstavnička tijela iseljenika, nego kao glasački rezervoar bivših vlasti. Naravno da svako ima pravo na izbor. Ali nemojte iza toga sakrivati patetični žal za suštinom. Da nije tako, što se ne pobuniše protiv politike koja ih ne popisuje na popisu stanovništva, te je na taj način broj Bošnjaka i Albanaca sa svakim popisom sve manji, nego protiv toga jesu li u biračkim spiskovima? Jednostavno sam protiv toga da se na dijasporu gleda samo kao glasače, nego za to da budu vezani za domovinu suštinom, a ne formom. Davno sam predlagao da bi više od 100.000 Bošnjaka i Albanaca, koji trenutno žive u Turskoj a porijeklom su iz Crne Gore, po potrebi, poštujući princip porijekla i rođenja, mogli aplicirati za crnogorsko državljanstvo. Srbija je dobrom dijelu takvih to dala. Time bi se otklonila mogućnost da se ono da “nekom drugom” i naruši struktura stanovništva. Pošto znam da u tzv. “dernecima” širom Turske postoji spremnost za takvim nečim, čudi me da niko nije do sada nešto uradio u tom smislu, nego su od toga podjednako bježali oni koji su se “kleli” u njih, koliko i oni koji ih ne “vide”. Ovako se samo potvrđuje da dijaspora služi kao “ikebana”politički instruirana, a ja bih želio da postane kreativan i konstruktivan faktor cjelokupnog crnogorskog društva.
Bili ste član Političkog Savjeta i potpredsjednik Građanskog pokreta Ujedinjena reformska akcija. I na prošlogodišnjim parlamentarnim izborima podržali ste Gradjanski pokret URA. Zašto ste toliko podržavali ti stranku?
– Nije da sam bio, nego još uvijek, samo član Savjeta. Bio sam dio najužeg rukovodstva zajedno sa Žarkom Rakčevićem, Radem Bojovićem i Boženom Jelušić. Tu oko nas bili su i mnogi oni koje su preko “noći proglasili četnicima“ samo zato što nijesu htjeli da amnestiraju nepočinstva bivše vlasti. Kada je ova organizacija iz “pokreta” prelazila u “stranku”, nekoliko nas “starijih” se povuklo i prepustilo rukovođenje mlađim, energičnijim i željnim dokazivanja članovima URE, potpuno svjesni da smo prvi na ovim prostorima ustupili mjesta mlađim generacijama koje su nosile novu energiju. Objektivno, nama kao ljudima sa biografijom bavljenje politikom je bio “višak”, ali odgovornost za boljitak društva nije. Nije slučajno na čelo građanskog pokreta postavljen Albanac, doktor nauka, jedan od najboljih studenata Univerziteta u Sarajevu. Time je testiran građanski kapacitet ove organizacije. Nepotkupljivi, mladi i hrabri bili su nova pojava na političkoj sceni Crne Gore i naravno da je bila moja obaveza, tim prije što je među njima i veliki broj mojih bivših studenata, ne da ih podržite, jer to u mladalačkoj narcisoidnosti njima nije trebalo, ali je trebalo nama koji smo čitav život potrošili sanjajući bolje, pravednije i bogatije društvo. Dakle, dijete se rodilo i trebalo ga je ljuljati. Nikada se nijesmo postavili u ulogu “strogih roditelja” koji su tražili da ih neko bespogovorno sluša, nego smo postali otvoreni i demokratski forum spreman da čuje i ono što mu prija ili para uši. Moram priznati da nijesmo niti imamo pravo da sudimo o tome “da nijesmo možda pogriješili”, kako mnogi žele danas sugerisati, kao što imamo obavezu da kažemo da se radi o mladim, obrazovanim i časnim ljudima spremnim da podnesu nepodnošljiv pritisak onih koji misle da oni nemaju pravo na svoj stav. Da li smo zadovoljni kako je do sada rađeno? U najvećem dijelu jesmo, a sa mnogo čime se ne slažemo. Ima nemali broj onih koji bi izlaz tome pronašli tako što bi ih napustili. Najmanje ima dva razloga zašto mislimo da to za sada nije pametno. Jedan je zato što javnost ne zna dovoljno šta je sve URA spriječila da ne postane obilježje aktuelne politike. Drugi, ne manji, razlog je u tome što bi “kapitulacija” URE bila “sahrana “ istinske građanske Crne Gore. Ono što možda može biti naš previd što nijesmo na vrijeme shvatili da je negativno iskustvo “sindroma Pozitivne” ove mlađe ljude natjeralo da mnogo više budu šikanirani nego što za tako nečim ima razloga. Riječju, sigurnija mi je Crna Gora koja zavisi od njih, nego da ih nema, i sve dok bude tako uživaće i našu podršku. Činjenica da nijesu po “ukusu” ni dobrog dijela vlasti, niti čitave opozicije samo pokazuje da su na dobrom putu. Koliko će u tome izdržati nije na meni da sudim, ali da ima mnogo onih koji bi se mijenjali sa njima ne sumnjam uopšte. Tražiti od njih da “unište” sebe poput “Pozitivne” niko nema pravo.
Nedavno ste izjavili da je URA poput klonova Rahmana Morine i Sejda Bajramovića. Podsjetimo, Morina i Bajramović su bili kosovski političari koji su poslužili Slobodanu Miloševiću da učvrsti svoju vlast na Kosovu i da ukine autonomiju pokrajine Kosovo. Šta Vam to znači da je URA puna njihovih klonova?
– Nešto takvo sam izjavio samo u interpretaciji nekih portala koji svoj “kvazipatriotizam“ testiraju omalovažavanjem najmanje moćne članice vladajuće koalicije. Rekao sam da, nažalost, u URI ima i takvih kojima ne smeta da liče na klonove poput Rahmana Morine (ja ovdje dodajem i Sejda Bajramovića). Pritom sam mislio na spremnost pojedinaca da “peglaju ili peru svaki gaf aktuelne vlasti”, a ne na to da su oni oličenje ličnosti koje spominjete, koje su, da vas podsjetim, bili i prijatelji sadašnje opozicije u liku DPS-a, pa bi tako nešto moglo biti shvaćeno kao kompliment. Naprotiv, želio sam da se kritički odredim prema nekim pojavama koje mi nijesu bliske, niti se radujem što ne nailaze na veći otklon od strane svih pripadnika URE.
Poslanica SDP Draginja Vuksanović Stanković kaže da je URA, kao nominalno građanska struktura, presudno omogućila utemeljivanje političke realnosti koju prati opšta klerikalizacija javne scene i da je samo pontonski most preko kojeg treba da se realizuje projekat rušenja građanske i evropske Crne Gore?
– Krupne riječi i srećom znam da nijesu njene. Patetično postfestum lelekanje nad društvom u kojem nakon 18 godina vaše vlasti može sve “srušiti“ skupina od četiri poslanika u parlamentu od njih 81? Umjesto da se pita ko joj i kako pocijepa stranku koja je bila ponos građanske Crne Gore, Draginja optužuje nekog za “pontonski most” koji očigledno nije bio privlačan nekima koliko je bio drugoj, nažalost, većoj polovini njene bivše stranke. Sada je između njih razlika samo u jednom slovu (SDP – SD), a URA je izabrala da se od njih razlikuje više od toga. Ako o građanskoj, evropskoj Crnoj Gori bude bilo šta zavisilo od URE, budite uvjereni da je ona sigurna. Oni kojima ona smeta zato što neće da liči na njih, bojim se da imaju veliki problem. Zato savjetujem – pružite ruku saradnje svih građanskim, proevropskim i demokratskim snagama i nema ljutnje što ste pokazali šta (ne)umijete.
Kako se možemo spasiti od klerikalizacije, pa može se reći i od fašizacije Crne Gore da bi ona bila moderna, evropska, građanska, demokratska i evroatlantska država?
– Mislim da je to proces i da nema recepta.To je izbor društva koje ima konsenzus o tome da je svaka vlast “bivša”, da gradi društvo “jednakih šansi za sve”, da patriotizam dokazuje radom, a ne patetikom, da nauči šta je prioritet u globalnoj politici, a šta vrijednost u lokalnoj.
I današnji istoričari manipulišu istorijskim činjenicama o događajima u Crnoj Gori. Možete li navesti nekoliko najdrastičnijih primjera?
– Da bi znali šta se manipuliše morate znati šta je “istorijska činjenica”. To nije svaka priča o prošlosti, nego samo ona koja je provjerljiva. Kako nastaje istorijska činjenica ? Samo iskustveno, konstrukcijom živih ljudi. Npr, milioni ljudi su prešli Rubikon (mali potok u blizini Rima). Ali je samo jedan (jedini) prelazak istorijska činjenica. U kontekstu Crne Gore bi to izgledalo ovako: Crna Gora je istorijska činjenica, a pitanje čija je “naša” Crna Gora je prostor za manipulacije činjenicama. Toga je bilo i biće, i nije u tome problem. Problem nastaje onda kada počneš činjenice dijeliti na “moje“ i “tvoje” i kada one nemaju status “naše”.
Postoje li naučni razlozi za tzv. istorijsku distancu ili istoričari treba da se bave i savremenim istorijskim događajima?
– Ako je pitanje motivisano nedavnim objavljivanjem “Moderne istorije Crne Gore od 1988- 2017 “ u tri toma na 1.776 strana, čiji sam autor uz kolegu Novaka Adžića, onda vam je odgovor poznat jer je napisan u predgovoru. Tamo stoji da pitanje “istorijske distance” nije toliko pitanje proteklog vremena nego pitanje dostupnosti istorijskim izvorima. Ako je njihova dostupnost takva da možete da sačinite uvjerljivu i provjerljivu ekspoziciju, onda je pitanje “distance” samo izgovor za intelektualni kukavičluk. Uostalom, i vi to najbolje potvrđujete svojim knjigama, a posebno ovom novom o velikom Stanislavu Ćanu Koprivici. Dakle, da vam je neko rekao sačekajte bar sto godina, pitanje je na osnovu čega bi tada mogli napraviti priču o njemu. Zato smo mi napravili Modernu istoriju da bi “savremenici “ vidjeli sebe u ogledalu. Nevjerovatno, ali istinito, još se niko nije pojavio da kaže da mu se ne sviđa njegova slika. Logično. Jer slika je pravljena na osnovu sačuvanih tragova, a ne potrebom pravljenja poželjnog lika.
Zašto mnogi istoričari pristaju na zloupotrebu istorije i istorijski revizionizam?
– Ne pada mi na pamet da branim esnaf istoričara, jer sam o njima napisao brojne stručne tekstove. Ali znam da su i oni ljudi i da, ukoliko vrše zloupotrebu, onda se ona uglavnom vrši na štetu onih “kojih više nema”. Zato je njihova zloupotreba mnogo manja ili veća od one koju vrše ljudi na svojim savremenicima poput ljekara, novinara, advokata ili političara. Zato ja nikada ne branim personalitet naučnika, jer je on subjektivan, nego nauku. Zato uvijek naglašavam da, za razliku od brojnih kolega u zemlji i inostranstvu, ja nešto drugačije posmatram fenomen tzv “revizije istorije”. Dakle, ako neko misli da je istorijski revisionizam “promjena istorije”, to za mene jednostavno ne postoji. Jer, ”ono što je bilo“ ne može se mijenjati, već se samo “mijenja” naše mišljenje o onome “što je bilo”. Svako mišljenje o istoriji nije istorija. Istorijsko mišljenje je samo ono koje je usaglašeno sa mjerljivim, provjerljivim, logičnim i sistematičnim mišljenjem i kao takvo je podložno stalnim provjerama. Drugo je javni diskurs unutar kojeg je uspostavljeno mišljenje da svako ima “pravo” na “svoju” istoriju. To je slično pojavi u kojoj idete kod nadriljekara da vas liječi i uspostavi dijagnozu. Ne vjerujete mu, ali mislite ne može da škodi. Dakle, kao što nadriljekar može da iznese svoje mišljenje o uzrocima i posljedicama vaše bolesti samo na osnovu posmatranja, naučnik to nikada neće uraditi bez prethodno urađenih nalaza, koji dobijaju status provjerljivih činjenica. Isto tako u istorijskoj nauci postoje nadriljekari čiji sudovi su utemeljeni (samo) na mišljenju o činjenicama i njihovoj analizi. “Promjena mišljenja” o činjenicama je logična samo ako počiva na novim i do tada nepoznatim dokazima. Svaka druga promjena je ideološka konstrukcija “onoga što je bilo”, ali je to kratkog daha. Biti svjestan toga znači imati na umu da svaka generacija ima potrebu da “kontroliše prošlost” kako bi sebe učinila njenim logičnim sljedbenikom. Ukoliko je takva potreba veća i vidljivija, to ne znači da se mijenja “prošlost” koliko znači da društvo sopstveni identitet nije do kraja utemeljilo na svijesti o sebi, nego i dalje traga za istim.
Izvor: fokuspress.com