‘Proces Sandžak’, film o protjerivanju Bošnjaka iz Sandžaka

9

U sjenci rata u Bosni i Hercegovini zabilježeni su mnogi slučajevi zločina nad Bošnjacima u Sandžaku, uključujući policijsku torturu nad više od 15.000 ljudi. Tokom 1993. i 1994. godine u Srbiji i Crnoj Gori uporedo je vođen montirani sudski/politički proces protiv članova SDA Sandžaka koji su optuženi da su pripremali “oružanu pobunu u cilju uspostavljanja države Sandžak”, a potom osuđeni na nekoliko godina zatvora.

Priča koja je u periodu kada se događala bila medijski zapostavljena, a nakon toga zaboravljena, u fokusu je novog dokumentarnog filma Proces Sandžak srbijanskog reditelja Aleksandra Reljića, koji je prikazan na Trećem AJB DOC Film Festivalu.

“Ova tema me zaintrigirala davno, a intenzivnije sam počeo njom da se bavim prije nekih osam godina kada sam napravio specijalnu dokumentarnu emisiju o događajima u Sandžaku koja se zvala Zarobljeni u devedesetim. No, želio sam da se vratim, da priča ne ostane samo na toj emisiji, da napravim film. Ideja o montiranom sudskom/političkom procesu došla je nešto kasnije, jer mi se čini da je ona bila najzapostavljenija. S druge strane, veliki je izazov baviti se sudskim procesom, koji je pritom montiran, pa to još negdje i dokazati, sve vrijeme prolazeći kroz viktimizaciju tih ljudi”, kaže Reljić u razgovoru za Al Jazeeru.


Prvobitno je 2018. godine napravio kraću verziju ovog filma, da bi krajem prošle godine nastavio snimanje.

“Mogu da kažem da je film nastao iz neke četiri faze snimanja. Počeo sam u martu 2018., a produkcijski je sve završeno krajem februara ove godine. Volio bih da sam imao još malo vremena za snimanje, ali sam shvatio da sam ipak uspio zaokružti priču i da to može ići u eter”, priča nam.

Protjerivanje Bošnjaka iz Sandžaka

Montirani sudski/politički proces u Sandžaku bio je dobro smišljen, priča Reljić, ističući da je cilj bio “Bošnjacima Sandžaka utjerati strah u kosti” i na taj način ih otjerati s tog prostora:

“Čini se da su veoma dobro analizirali situaciju i da je svaki optuženi, svaki uhapšeni bio priča za sebe. Ono što je neka zajednička karakteristika za sve njih je to što su to bili ljudi koji su uvaženi u čaršiji, bili su to profesori i ugledni građani. Dakle, ako njih slome – ako slome jednog profesora, jednog uglednog sportistu ili naprimjer jednog Ibrahima Čikića koji je slijep, ali je omiljen i među Bošnjacima i među Srbima – stvoriće strah kod stanovništva i postići to da ljudi same od sebe odlaze iz Sandžaka.”

Dodaje kako slučaj Ibrahima Čikića, slijepog čovjeka koji je osuđen zbog navodnog pripremanja snajperskih napada, prikazuje svu apsurdnost i bizarnost tog procesa.

“S druge strane, to pokazuje riješenost da se ‘utjera strah u kosti’ svima ostalima. Nisu se policijske torture završile na njima, one su bile raširene po cijelom Sandžaku i kroz njih je prošlo više od 15.000 ljudi. U Sadžaku se u tom periodu odvijao jedan šverc oružja, veoma interesantan u smislu da država prodaje puške narodu, a onda dolazi da ih razoružava, a onoga ko nema oružje brutalno premlaćuje. To je prosto bilo nenormalno, cijeli Sandžak je bio pun oružja, a razoružavane su samo bošnjačke kuće. Strašne stvari su se događale, posebno na tromeđi Srbije, Crne Gore i BiH, tu je zaista bilo i otvorenih zločina protiv čovječnosti i otvorenog protjerivanja stanovništva. Cilj je bio da se se naprosto taj dio u svakom smislu stavi pod kontrolu”, kaže.

‘Slijepi sjanperista’

Nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, Vlada Crne Gore abolirala je političke zatvorenike, dok je u Srbiji taj process nastavljen narednih 20 godina, sve dok nije nastupila zastara.

“Puštanje političkih zatvorenika iz zatvora bio je dio Dejtonskog sporazuma. To što je u Srbiji taj process nastavljen, to što Srbiji nije odgovaralo da prosto odbaci sve te presude i da ih pusti, to je ista stvar kao u Crnoj Gori koja je abolirala osuđene, ali nikada nije dokazano da oni nisu bili krivi. Dakle, stepen viktimizacije tih žrtava procesa u Srbiji i procesa u Crnoj Gori je isti. Ishod je na kraju isti – u Srbiji je process zastario pa nismo nikad rekli da oni nisu krivi, a u Crnoj Gori su abolirani i nikad nismo rekli da nisu krivi. Dakle, isto se osjećaju, a odšteta koju su dobili je mizerna u obje zemlje.”

Dodaje kako je Ibrahim Čikić, “slijepi snajperista”, 2008. godine izdao knjigu Gdje sunce ne grije u kojoj detaljno opisuje sve torture koje je preživio, a zbog čega su ga zatvorski čuvari, ljekar i upravnik zatvora tužili za klevetu i povredu duševne boli.

“Sud u Bijelom Polju je odbacio prijave zatvorskih čuvara, ali je presudio u korist upravnika i ljekara. Dakle, njegova priča je u Crnoj Gori potpuni tabu i zbog određenih okolnosti je ‘gurnuta pod tepih’. Te žrtve su odbacili i njihovi sunarodnici, jer su u političkom smislu postali dio Đukanovićevog establišmenta koji je također bio direktno odgovaran za sve što se događalo. Dakle, imamo situacije da se taj proces namješta i godinama poslije, kada Čikić iznosi detalje u javnost. Tek je u februaru 2018. godine Ustavni sud Crne Gore odbacio tu besmislenu presudu Suda u Bijelom Polju. Suštinski, nema neke velike razlike u smislu ‘guranja te priče pod tepih’ u Srbiji i Crnoj Gori.”

Na kraju razgovora ističe kako je veoma važno na ovakav, dokumentarističko-faktografski način se suočavati sa zlim duhovima prošlosti.

“Važno je, jer se te priče u dokumentarnom film na neki način zaokruže i jednostavno dobiju neku dublju sliku konteksta u kojem su se dešavale. Nije uvijek lako prikazati društvena kretanja u određenom vremenu, ali to jeste cilj dokumentarnog filma, to jeste jedno važno oruđe u pojašnjavanju nekih procesa, nekih priča u širem smislu. O ovom procesu se izvještavalo u nekim kratkim stupcima, u donjem lijevom uglu novina ili se onako bombastično, agitpropovski širila neka vrsta propaganda. Ništa između nije postojalo, nikakva poveznica niti druga priča koja bi istražila te događaje, tako da je za takvo nešto dokumentarni film sigurno najbolji medij”, zaključuje Reljić.

Izvor: Al Jazeera


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVITI ODGOVOR

9 KOMENTARI

  1. Etnicko ciscenje ne samo Sandzaka vec i cijele srbije nije nikad ni prestaljalo..Ovaj film prikazuje samo ono sto su cetnici JAVNO RADILI U RATU za veliku srbiju samo za srbe.O tome sta cetnici rade danas se cuti..pogledajte ne samo Sandzak vec i Presevsku dolinu na pr..Beograd cini sve da ljudi budu bez posla i hljeba i da se moraju iseljavati.Omladini u Novom Pazaru i Presevu se umjesto buducnosti nude lazi posrbljevanje falsifikovana historija jad bijeda i DROGA..Jer tamo dje se droga daje omladini nema nataliteta…tj potomstva..Za dustribuciju droge zauzeni su Bosnjaci odani cetnicima i tzv posteni Albanci..Zato da Bosnjaci i Albanci optuzuju sami sebe i a ne cetnike koji sve ovo kuhaju

    6

    2
  2. Naše pravoslavne komšije su zapele da nas otjeraju sa naših vjekovnih ognjišta i ovaj film pokazuje samo jedan dio sprovođenja tog plana. Što se nas Bošnjaka tiče, nikakav problem, većina nas se po inostranstvu odlično snašla, i hvala Bogu živimo bolje i kvalitetnije nego u Sandžaku. A naše komšije su umjesto nas dobili bijelu kugu i izumiranje a u konačnici dobiće Kineze za sunarodnike koji će njima uzeti slobodu, sva prava i živote.

    17

    7
    • Ma nije valjda, pa kako onda raste broj vas broj u Pazaru, Tutinu, Sjrbici – a rastao je i 1993 u doba torture. Probaj u Americi ili Nemačkoj, rušiš državu, štrkaš duge cevi, govoriš ovo što rade vaši lideri – pobili bi ti celu familiju ili bacili u lance u gvantanamo.

      3

      7
      • Sele se i Srbi u inostranstvo, još i više i još iz bogatijih i jačih krajeva nešto što je vrletni Sandžak. Al vi ste kuk javu sani sebi ugradili u dnk kod

        2

        2
      • Prijatelju sa grmije,
        Kako ste se vi srbi naselili preko Save, kako ste naselili republiku srpsku, kako otimate po crnoj gori, bolje vam je smirite se nego da ostajete na beogradski pasaluk..

        0

        1
    • Pravoslavne komsije nemaju veze sa ovim, svako ko je pravoslavac ne bi udario na svoj narod druge vere, meni su blizi svi muslimani nego ijedan rus, ukrajinac, grk… Smatram da ce ovde doci do normalnog zivota tek kad narod shvati da smo najblizi jedni drugima i da nam niko nije preci od nas samih, svakom treba biti preci covek iz komsiluka i sa ovih prostora nego ijedan arapin, turcin, rus, amerikanac, grk. Sa strancima nema srece, razmislite malo ljudi, zavadjanje odgovara samo njima, mi se svadjamo, oni kupe kajmak. Pogledajte ciji su rudnici na kosovu, srbi i albanci tamo mogu biti samo robovi. Neka snime i film o tome kako sad raja odlazi. Ne dozvolite da nas zavadjaju opet!!! Za kavgu je potrebno dvoje!

      10

      1
  3. Nije novost to da šumadijsko beogradski kadrovi nikada nisu oklijevali da budu izvor problema po cijelom svijetu. Remetilački je to faktor koji nastoji svoje psihopatsko šovinističke klerikalne pripizdarije pakovati, napakivati i usmjeravati protiv svega i svakoga.

    2

    3

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.