Piše: Dr. Harun Crnovršanin
Kuća familije Bošnjović spada u red tipičnih gradskih bošnjačkih kuća. Ona je još uvijek u dobrom stanju, funkcionalna je i prosto je zadivljujuće sa kojom ljubavlju sadašnji vlasnici, dr. Sead Bošnjović i njegova supruga dr. Sajma, brinu o njenom izgledu. Nalazi se u ul. 8. marta na broju 25. Nekada se ova ulica zvala Ejup-begov ili Ćilerdžijski sokak, a pripadao je mahali Ćukovac..
Familija Bošnjović je u zadnjih sto godina dala nekoliko poznatih ličnosti koje su ostavile dubok trag u novijoj historiji Novog Pazara. Preci današnjih Bošnjovića bavili su se trgovinom i bili su veoma uspješni i nadaleko čuveni. „Trgovina i zanatstvo bile su dvije glavne privredne grane u Novom Pazaru, pa je krajem 20-ih godina prošlog vijeka u ovome gradu bilo 285 trgovaca: 167 bakalina, 56 manufakturista i 62 radnje mješovite robe. Pored trgovaca bilo je i 175 trgovačkih kalfi i 170 šegrta. Najuspješniji trgovci bavili su se trgovinom stoke i stočnih proizvoda. Ejup Ljajić je izvozio oko 200 vagona stoke i stočnih proizvoda. Mustafa i Murat Kamešničanin oko 200. Džemail Bošnjović oko 100, Hamza Pećanin 60-100, Murat Ibrahimović, 150, Aćif Hadžiahmetović oko 50 i Mahmut Daca oko 50“. (Iz knjige „Novi Pazar u vaktu i zemanu“, autorice Muradije Kahrović, izdata u Novom Pazaru 2003. godine.)
Poznati pazarski hroničar Omer ef. Koničanin, u svojim „Sjećanjima i kazivanjima“, ističe da su „… među glavnim trgovcima u Novom Pazaru bili hadži Salih Bošnjović sa sinom Sinan-agom. Poslije smrti hadži Saliha njegov sin Sinan-aga je produžio rad do smrti 1921. godine, a naslijedio ga je sin Džemail, koji je docnije nastavio rad i bio veletrgovac do rata 1941. godine“. (Iz knjige „Efendijina sećanja i kazivanja“, autora M. Radovića, izdata u Novom Pazaru 1998. godine).
PORIJEKLO FAMILIJE BOŠNJOVIĆ
O porijeklu i historijatu svoje familije dr. Sead Bošnjović je rekao sljedeće: „ Moji Bošnjovići vode porijeklo iz Foče i oni su, krajem 17. vijeka doselili u Yeni Pazar. Svi moji preci, do mojega oca Ismaila koji je bio zubar, bili su poznati trgovci. Mi smo deseta generacija Bošnjovića u Novom Pazaru. Moj čukundjed se zvao Salih a njegov sin, a moj pradjed, Sinan.
Sinan se ženio dva puta. Sa prvom ženom koja se zvala Jalduza imao je sina Džemaila. On je bio moj djed. Sa drugom ženom imao je kćerku Fatku i jednog sina koji je, kao žandar, poginuo u Skoplju 1941. godine. Moj djed Džemail (1895-1967) je u braku sa Dervišom Dolovac (koja je umrla 1936.) imao petoro djece: Ilijasa, Sinana, Ismaila, Asima i Nafiju. Poslije smrti supruge Derviše, djed je oženio Saniju Hamzagić sa kojom nije imao djece. Njihova nova i lijepa kuća, koja se nalazila u današnjoj ulici Deda Šehovića, porušena je tokom savezničkog bombardovanja Novog Pazara 07. novembra 1944. godine.
Nakon rata, moj djed je sa svoje petoro djece prešao u kuću svoje tašte Jalduze (Škrijelj) Dolovac koja je živjela sama.To je upravo ova stara bošnjačka kuća o kojoj pišete. Moj djed Džemail je bio jedan od najbogatijih ljudi u gradu i imao je 12 svojih dućana. Džemail je imao i 10% vlasništva u prvoj električnoj centrali koju je 1931. godine, sa svojim ortacima, napravio Ranko Ivković, vlasnik hotela „Vrbak“.
Mog djeda su komunisti, odmah nakon rata, kao državnog neprijatelja, osudili na 8 godina zatvora. Od streljanja na Hadžetu spasila ga je činjenica što je, od početka do kraja rata, zbog bolesti tuberkuloze, ležao u sanatorijumu u Sokobanji. Od presuđenih 8 godina odležao je 3 godine u Niškom zatvoru. Djed Džemail je veliku pažnju posvetio školovanju svoje djece. Tri sina su završili fakultete. Najstariji sin Ilijas (1922-2012) prvi je diplomirani ekonomista u Novom Pazaru. Odselio je u Sarajevo 1959.godine i tamo napravio sjajnu karijeru. Doktorirao je 1965. godine i radio kao profesor na Ekonomskom fakultetu. Postao je jedan od najpoznatijih demografa u bivšoj Jugoslaviji i u Evropi. U braku sa suprugom Maidom Strik dobio je kćerku Farisu (1955) i sina Narisa (1959).
Sin Ismail (1928-2016), moj otac, završio je Višu zubarsku školu u Beogradu i prvi je diplomirani zubar u Novom Pazaru. Sin Asim (1932-1968), završio je Pravni fakultet u Beogradu. Sin Sinan je umro mlad, sa 22 godine od tuberkuloze. Kćerka Nafija (1927-2014) završila je osnovnu školu i bila je udata za Saliha Međedovića, direktora preduzeća „Sloboda“. Kasnije je prešao da živi u Skoplje a onda u Zagreb.
U ovoj staroj kući ostao je da živi moj otac Ismail koji je gledao i pazio svoga oca Džemaila i maćehu Saniju. Moj otac je u braku sa mojom majkom Mirjanom (1932-2021), koja je bila rodom iz Vrnjačke Banje, dobio mene i kćerku Alidu-Lidu (1962) koja je udata za dr. Seada Ramovića i sa njim ima dvije kćerke: Azru i Amru. Azra je biohemičar a Amra genetičar.
Ja sam oženjen sa dr. Sajmom Zejnelagić i imamo 2 sina: Alana i Omara. Alan je, kao i ja, završio Stomatološki fakultet, a Omar je završio Medicinski fakultet i trenutno je specijalizant radiologije“.
OPIS KUĆE FAMILIJE BOŠNJOVIĆ
Sadašnji vlasnik kuće, Sead Bošnjović ističe da je: „kuća stara oko 200 godina, autentična je i u njoj je veoma malo stvari izmijenjeno. Ova kuća je još u funkciji, jer se živi u njoj. Ja i moja supruga pokušavamo da je održimo u njenom originalnom izdanju. Nažalost, danas je u Novom Pazaru ovakvih kuća sve manje i manje, nestaju polako. Mišljenja sam da sa njihovim nestankom, nestaje i naše korijenje, naš identitet. Utapamo se u nekakve druge kulture koje nisu nama svojstvene, nisu naše.
U prizemlju ove kuće nalaze se 4 prostorije i hodnik. To su trpezarija sa dolapom i hamamom. Druga je gostinjska, musafirska soba. Treća prostorija je mutfak (kuhinja) sa ognjištem koje je služilo za kuhanje jela i za pečenje hljebova i pita pod sačom. Ognjište je ranije imalo i svoje verige. Četvrta prostorija je izba, koja je hladna i mračna i u njoj se držalo voće i povrće i druge lako kvarljive namirnice.
Drvenim stubama se ide na sprat na kojem se nalazi hajat (hodnik) sa ćoškom, to je izbačeni i pokriveni balkon. Iz hodnika se ulazi u Veliku odaju ili kako smo je mi zvali „Bajramsku sobu“. Ona je u potpuno autentičnom stanju sa hamamom (kupatilom), dušeklucima, dolapom i minderlucima.
Druga i treća soba su spavaće sobe, u kojima je izvršena neznatna adaptacija. Četvrta prostorija se zove araluk i iz nje se ulazi u kupatilo koje je prilagođeno savremenim uslovima stanovanja. Znači na spratu dvije sobe imaju dogram (ugradni zidni namještaj) sa furunlukom i hamamom (kupatilom), a na donjem spratu jedna soba je imala dogram sa furunlukom, hamamom, dušeklucima i dolapima.
Moram napomenuti da je danas moderno da u se u stanovima ima po dva kupatila. A mi Bošnjaci smo, prije 200 godina, u svojim kućama imali po 3-4 kupatila!
U avliji, u sastavu kuće nalazi se i oklukhana (skladište)u koju su se stavljali razni trgovački proizvodi kojim su snabdijevani djedovi dućani u čaršiji. Ona je sačuvana do danas. Obzirom da je moja familija bila trgovačka u ovom dijelu avlije do ulice bile su i štale u kojima se držala stoka. Inače avlija je imala ukupno 15 ari. Međutim, u komunizmu su nam oduzeli 5 ari. Pored ove stare kuće, postoje i dvije nove-jedna do ulice u kojoj se nalazi moja zubarska ordinacija i druga koja se nalazi iza ove stare kuće.
Ja i moja supruga Sajma provodimo veći dio dana u staroj kući, jer u njoj se najljepše osjećamo. Nekada su sve ove komšijske bašče bile velike i bile su pregrađene zidom od ćerpiča. U svakom ovom zidu nalazio se kapidžik (mala vratanca) kroz koji su komšike prolazile i posjećivali se“.
………………………………………………………………………………………………………………………………………
Autor se zahvaljuje dr. Seadu Bošnjoviću na odvojenom vremenu vezano za prezentaciju svoje stare kuće i historijata njegove familije.