Naš Muftijin Univerzitet

0
1820

 


Ovih dana, bez obzira na svoje zdravstveno stanje, intenzivno promišljam o dvije stvari: rahmetli akademiku muftiji Muameru Zukorliću i Internacionalnome univerzitetu u Novome Pazaru, pa mi se tako izmiješaju tuga i radost, osjećaj gorčine i ponosa, očaj i nada – i uvijek preovladavaju pozitivni binarni oponenti jer, bez obzira na neizvjesnosti koje nas, možda, očekuju, imamo nešto što nam garantira budućnost kao narodu na ovim prostorima: naš Muftijin univerzitet, vječno dobro koje će služiti generacijama i generacijama dobrih ljudi svih vjera i nacija.

Jedna sam od posljednjih generacija našeg naroda koja nije imala izbora, već je na studije morala ići izvan Sandžaka, u neki od univerzitetskih centara u državi, zemljama regiona ili još dalje na Istok ili Zapad, i još dalje i dalje. Ponekad mi bude žao što današnje generacije naših studenata nisu imale takvih iskustava, vjerujem da bi tek tada znale pravu cijenu ovog univerziteta i blagodati stjecanja znanja u svom gradu, među svojim narodom i kod svojih kuća.

No, nije to samo od sebe nastalo, mnogo je muke, znoja, energije, odricanaja bilo u prethodnih dvije decenije da bi došlo do ovoga čemu danas svjedočimo. Volio bih da ostavim ovo svjedočanstvo o tome, dijelom čemu sam sam svjedočio i sudjelovao a dijelom iz mnogobrojnih muhabeta sa rahmetli Muftijom i drugim ljudima koji su utemeljivači Univerziteta u Novom Pazaru, jer živimo epohu brzog smjenjivanja događaja, pa vrlo često mnoge stvari i promaknu, ili se, ako je kom u interesu, prešutje da bi se nečije zasluge umanjile a nečije uvećale. A ni jedno od tog dvoga nije dobro, važno je znati svačiju ulogu i poštivati svačiji hak i zaslugu, bez obzira da li nam je to po volji ili nije.

Univerzitet je osnovan 2002. godine, dakle prije tačno dvije decenije, i isto toliko godina osporavanja, pokušaja ukidanja, obesmišljavanja i unižavanja, na šta se je odgovaralo kvalitetom, predanim radom, ispunjavanjem svih postavljenih uvjeta, izgradnjom vlastitih kadrova i perfekcionizmom koji ni jedna velika ili mala sila nije mogla osporiti. A nastao je kao vizija jednog čovjeka koji se je usudio da sanja otvorenih očiju i živi taj san zajedno sa svima onima koji su mu vjerovali i povjerili lidersku poziciju. Stvaran je ni iz čega, bez bilo kakve institucionalne državne podrške, novcem dobrih ljudi, vakifa, koji su vjerovali viziji rahmetli akademika muftije Muamera Zukorlića i mjesečno izdvajali sredstva za njegovu uspostavu i funkcioniranje. Jedino što je država, i to u jako kratkom vremenskom periodu za vrijeme pokojnog premijera Đinđića, uradila jeste dozvola za rad, a i to vjerovatno jer su bili ubijeđeni da će tako skup projekt bez državnih dotacija propasti. Više desetina vakifa preuzelo je na sebe da, dok Univerzitet ne stane na noge, svojim imecima pomogne njegovo djelovanje. U toj prvoj deceniji XXI stoljeća, Novi Pazar i Sandžak, kao sve što su bili intelektualna provincija, nisu imali dovoljno svog kadra da pokriju sve potrebe Univerziteta koji je svoj rad otpočeo sa nekoliko fakulteta i više od deset smjerova. Neizmjerna zahvalnost profesorima univerziteta država regiona, od kojih mnogi nisu među živima, koji su otpočeli nastavni proces i svojim angažmanom omogućili rad ovom Univerzitetu, naročito prvih godina njegovog postojanja. Naravno, njih je nalazio, dovodio, menadžerisao i zadržavao na ovom Univerzitetu prvi rektor, a potom i predsjednik akademik muftija Muamer Zukorlić sa svojim saradnicima, paralelno gradeći prostor za vlastite kadrove, motivirajući talentirane pojedince iz našeg naroda da upišu veće nivoe studija, magistriraju i doktoriraju te polahko ulaze u nastavni proces i preuzimaju katedre.
Nakon nekoliko godina postojanja, Univerzitet u Novom Pazaru, kao i ostali univerziteti u Srbiji i cijelom regionu, suočava se sa sveukupnom reformom prelaska na Bolonjski proces studiranja, što je zahtjevalo i cjelokupnu reorganizaciju načina egzistiranja i ispunjavanja uvjeta akreditacionih komisija koje su uglavnom bile politički kreirane i nedobronamjerne prema privatnim univerzitetima (zato što su uglavnom bile sastavljene od profesora sa državnih univerziteta i držale monopol nad visokim obrazovanjem), a noročito neprijateljske nastrojene prema Univerzitetu u Novom Pazaru koji je vakuf Islamske zajednice u Srbiji i čiji je osnivač glavni muftija Muamer Zukorlić. To se vremenski poklapa sa pokušajem puča i agresijom na jedinstvo Islamske zajednice u Srbiji, odnosno koordiniranom akcijom određenih međunarodnih i državnih struktura vlasti koji su našli izvođače tog sramnog čina među instaliranim saradnicima državne bezbjednosti u redovima Islamske zajednice. Od tada do danas traje neprekidna borba kako za jedinstvo Islamske zajednice tako i za Internacionalni univerzitet u Novome Pazaru.

U tom periodu, kao svršenik Univerziteta u Sarajevu, boravio sam u tročlanoj ekspediciji bosnista koji su utemeljili Odsjek za bosanski jezik na Trakijskom univerzitetu u Jedrenama, Republika Turska. Kao svršenik Medrese Gazi Isa-beg u Novom Pazaru, mnogo teško mi je palo sve što se te 2007. godine događalo mom narodu, posebno je teško bilo iz daljine posmatrati scene u kojima policija i žandarmerija nasrće na vjernike, skida ih sa platformi pripremljenih za postavljanje kamena temeljaca za nove zgrade, istjeruje ih iz džamija, ne dozvoljava reisul-ulemi da bude uz svoj narod… Sve je to presudilo da prihvatim poziv tadašnjeg rektora Internacionalnoga univerziteta u Novom Pazaru, a današnjeg glavnog muftije IzuS prof. dr. Mevluda Dudića, a na osnovu njegovih konsultacija sa tadašnjim predsjednikom IUNP-a akademikom Zukorlićem, da prihvatim angažman na Departmanu filoloških nauka IUNP-a i ostavim međunarodnu karijeru i stalno zapošljenje na Trakijskom univerzitetu u Turskoj. Ovo ne ističem radi samopromocije niti nekih posebnih privilegija i benifita, posebno što nisam jedini Pazarac i Sandžaklija koji je ostavio, dunjalučki gledano, zagarantiranu međunarodnu karijeru i došao u neizvjesno vjerujući viziji i želeći da bude dio misije rahmetli akademika muftije Muamera Zukorlića i IUNP-a, mnogo je još kvalitetnih i danas respektnih i referentnih univerzitetskih djelatnika koji su isto tako ugradili sebe u ovaj vakuf. Pa čak, slično meni, ostavili započete magistarske i doktorske studije na međunarodno visokokotiranim univerzitetima i svoje naučne titule i zvanja stjecali na ovom Univerzitetu, baš zato što su vjerovali da sudjeluju u stvaranju zlatnih stranica historije svog naroda.

Od mog dolaska na Univerzitet pa do danas, skoro petnaest godina, vodila se mukotrpna borba sa nepravednim i diskriminatorskim, a ponekad otvoreno kažem i odgovorno tvrdim fašistički motiviranim dijelovima nekadašnjeg polotičkog establišmenta i njegovih ekspozitura u diejlovima akademskih krugova, naročito KAPK-u. Ovdje mislim ne samo na beogradske politike već i naše lokalne sandžačke ekspoziture tih politika kojima je kako Univerzitet tako i Islamska zajednica smetala da ostavare svoje ciljeve. Dok su armije ljudi, od saradnika u nastavi, preko asistenata, profesora, dekana, prorektora, rektora i predsjednika Univerziteta, uz nesebičan angažman svog drugog osoblja, danonoćno godinama radili na akreditacionoj dokumentaciji i istu dovodili do perfekcionizma, te politike i njihove ekspoziture su prosto pokušavale poništiti postojanje IUNP-a, omalovažavajući svakog koje na bilo koji način sudjelovao u njegovome radu.
Agresija na Islamsku zajednicu i Internacionalni univerzitet u Novome Pazaru koju su kreirali i sprovodili političari i politike glavni su povodi izlaska na izbore za Bošnjačko nacionalno vijeće liste Bošnjačke kulturne zajednice čiji je nosilac bio predsjednik Univerziteta i glavni muftija Muamer Zukorlić 2010. godine. Narod je na tim izborima jasno rekao da je protiv politika koje sprovode turturu nad bošnjačkim institucijama i dao apsolutnu podršku ovoj listi. Međutim, tada još uvijek jake destruktivne politike brutalno su pogazile volju građana i natjerale pokret koji je predvodio rahmetli Zukorlić da se politički organizira i već na izborima 2012. godine postane parlametaran. Međutim, ni to nije bilo dovoljno da se otklone nepravde prema bošnjačkome narodu i njegovim institucijama, već su pritisci sa državnoga nivoa i lokalnih političkih vlastodržavca bivali intezivniji i rigidniji što je kulminiralo koordiniranim pokušajem uništenja ovog pokreta kroz tri pravca: izdajom dijelova kadrova u Islamskoj zajednici, pokušaj tzv. treće IZ i turske inicijative, izdaje političkog rukovodstva i pokušaja otimanja IUNP posredstvom spavača 2013. godine. Bili smo svjesni da je ovaj udar perfidniji od onog iz 2007. godine jer su pokret i institucije izdali neki od najodgovornijih ljudi, najbližih saradnika i, nažalost, srodnika rahmetli muftije Zukorlića lidera tog pokreta.

Pripala mi je nezahvalna uloga da preuzmem čelnu poziciju u stranci, i ako sam se tome odupirao, jer nisam sebe vidio u politici niti izvan Univerziteta i kulturnih institucija, ali sam na molbu i insistiranje rahmetli muftije Zukorlića to prihvatio uz njegov neoborivi argument da ako sam vojnik ovog pokreta onda idem na poziciju koja mi se odredi da čuvam stražu i uz obećanje da ću se što se prije stvore uvjeti moći povući iz politike u ona polja gdje sam, prema mom skromnom mišljenju, mogao najviše postići. Međutim, ubrzo smo postali svjesni da bez njegovog direktnog ulaska u politiku ne možemo zaštititi ni vjerske ni obrazovne ni nacionalne institucije niti narod u cjelini. Obruč neprijateljskih politika sve više se stezao naročito oko IUNP-a koga su godine iscrpljavanja i mrcvarenja već prilično izmorile. U jednom od mnogobrojnih razgovora, a koji se desio netom poslije još jedne neobrazložene odluke KAPK-a da odbije jedan od studijskih programa IUNP-a to sam i detaljno elaborirao Muftiji koji je i sam bio sličnog mišljenja, te svjedočim da je zapravo otklanjanje nepravde prema IUNP-u bio i direktan povod ulaska rahmetli Muftije i personalno u politiku.

Nakon izbora 2016. godine, i osvojena dva mandata u Parlamentu Republike Srbije jedina funkcija koju je rahmetli akademik muftija Muamer Zukorlić tražio za sebe jeste pozicija predsjednika Odbora za obrazovanje, nauku i tehnološki razvoj s ciljem da s te pozicije koja ima nadzornu ulogu spram Ministarstva obrazovanja otkloni sve devijantne stvari i pokida neprijateljske instalacije prema IUNP-u i drugim visokoškolskim ustanovama koje nisu tražile nikakav ustupak vlasti već samo jednakopravan odnos sa svim ostalim sličnim institucijama. Bio sam svjedok da je na tome radio danonoćno, što je polučilo velikim rezultatima i počecima otklanjanja nepravdi prema IUNP-u. Vjerujem da se većina sjeća i više žustrih rasprava iz plenuma Narodne skupštine gdje su ostaci tih retrogradnih politika pokušavali da na svaki mogući način naude Univerzitetu, ali taj pojavni dio nije deset odsto onih borbi koje su se vodile iza zatvorenih vrata sa različitim strukturama akademskih oligarhija koje su inspirirane ili politikama ili mržnjom nastojale uništiti ili makar umanjiti značaj IUNP. Sva ta borba koja je trajala nepunih šest godina rezultirala je ostvarenjem cilja da Internacionalni univerzitet u Novom Pazaru bude akreditiran na sva tri nivoa studija.

Zasluge zato idu rahmetli akademiku muftiji Muameru Zukorliću i svima onima koji su predhodnih dvadeset godina vodili tešku i iscrpljujuću bitku, počevši od utemeljivača Univerziteta, vakifa, nastavnog osoblja, saradnika u nastavi, asistenata, profesora, dekana i rukovodioca departmana, prorektora i rektora Univerziteta, cjelokupne administracije, tehničkog osoblja… timova i timova ljudi u različitim periodima, kao i svih onih koji su zalaganjem rahmetli Muftije Zukorlića i Stranke pravde i pomirenja došli na pozicije s kojih su mogli nadzirati procese, to jest bili važni šrafovi u cjelokupnoj instalaciji, ne umanjujući niti predimenzirajući ničiju ulogu niti zaslugu. Svako je zaslužan i svako je bitan, i svako je imao svoju ulogu u cjelokupnom procesu. Dvodecenijska borba polučila je rezultate da mi danas imamo Univerzitet kao sveopće dobro našeg naroda, trajni vakuf svih pobrojanih, i živih i onih koji su preselili, i u vlasništvu Islamske zajednice u Srbiji.

Trajno dobro koje su na stotine nas ugradili u ovaj vakuf do sada su dale dvadeset generacija kvalitetnih kadrova koje ostavljaju neizbrisiv trag u našem vremenu. Vjerujem da će biti još na stotinama generacija koje će se korsititi ovim dobrom, stjecati znanje, vještine, kompetencije i druge neosporne reference i biti korisni široj zajednici. A naš voljeni rahmetli učitelj i lider akademik muftija Muamer Zukorlić, velikan ovog vremena, do kraja dunjaluka osigurao je sebi spomen, da su mu sretni džennetski perivoji, i upisao se u historiju čovječanstva kao prosvjetitelj i pronositelj znanja.

Neka nam je svima mubarek olsun!

Autor: Prof. dr. Jahja Fehratović, potpredsjednik Savjeta Univerziteta u Novom Pazaru


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.