Dok lokalna vlast SDA Sandžaka u Tutinu troši mandate i budžete, stanovnici sela Crniš odlučili su da ne čekaju više. Neko daje 100 eura, neko 200, koliko može, tako mještani, euro po euro, pokušavaju sami asfaltirati put do Vidikovca Đurđevica, prirodnog bisera koji već godinama propada zbog institucionalne nebrige. Projekat je urađen, dio novca skupljen, radovi započeti. Sve to bez ijednog dinara općinske pomoći.
Priča o Crnišu priča je o svakom selu u tutinskoj općini koje se godinama prazni dok nadležni posmatraju. Nekada živo naselje s oko 120 kuća i školom koja je imala i do 150 učenika, danas broji tek šačicu stanovnika. Škola radi za jednog učenika. Kuće zjape prazne. Mladi su otišli u Banatski Brestovac, Skoplje, Sarajevo, Hrvatsku. “Uslovi za život nisu bili dobri i narod je morao da ode”, kaže jedan od mještana, bez imalo gorčine u glasu, kao da je to jednostavno prirodni tok stvari. A nije.
Loša putna infrastruktura jedan je od glavnih razloga zbog kojih se selo ispraznilo, i upravo tu mještani sada pokušavaju sami popraviti ono što lokalna vlast desetljećima nije htjela ili znala. Put do Vidikovca Đurđevica, koji mještani opisuju kao pravi turistički potencijal, i dalje nije asfaltiran, unatoč tome što projekat postoji i što je teren spreman. Novca nema, jer ga općina nije osigurala. Pa su ga mještani krenuli skupljati sami.
“Mi sami ovo skupljamo, neko 100 eura, neko 200, koliko može, da bi otvorili ovaj put. Imamo projekat, imamo sve što treba, samo da radimo, ali sami ne možemo”, poručuju stanovnici Crniša u koji su pokrenuli i humanitarnu akciju pozivajući sve ljude dobre volje da im se pridruže.
Ono što dodatno boli jeste da Crniš ima sve preduvjete za turistički razvoj. Vidikovac Đurđevica nudi panoramske prizore, a selo je poznato i po izvorima kvalitetne pitke vode čija je ispravnost laboratorijski potvrđena. “Ova voda je analizirana i potvrđeno je da je potpuno ispravna za piće. Ovdje je velika gužva kada je Ramazan, ljudi dolaze i uzimaju vodu. Ovo je biser prirode koji imamo”, ističu mještani. Biser koji lokalna vlast nije prepoznala kao vrijednost, ili ga je svjesno ignorirala.
Mještani vjeruju da bi izgradnja puta bila prekretnica, da bi se narod vratio, gradio kuće, dovodio djecu. “Škola je nekada imala i do 150 učenika, a danas ima samo jedan učenik. Kada bi bilo puta, narod bi se vratio”, naglašavaju.
Pitanje koje se samo po sebi nameće je jednostavno i neudobno za tutinsku vlast: ako mještani bez ijednog zvaničnog resursa, samo humanitarnom akcijom i dobrom voljom, mogu organizovati izradu projekta i pokrenuti prikupljanje sredstava, šta je radila lokalna samouprava sve ove godine? Koji je bio razlog da put do vidikovca s dokazanim turističkim potencijalom čeka dok se selo ne isprazni do posljednjeg učenika?
Crniš nije usamljen slučaj. To je obrazac. I dok god lokalna vlast u Tutinu ne odgovori na to pitanje konkretnim djelima, a ne izjavama, mještani će nastaviti sami graditi ono što im pripada po pravu.
