Inat sa pokrićem

0
1840

Nije Muftija ništa mogao sam. On je uz sebe imao najodanije ljude, starije i iskusnije imame i džematlije od kojih je učio danonoćno.

Rahmetli Muftija je bio upadljiv po mnogo čemu. Jednima je bio dopadljiv kao takav i trudili su se slijediti, pa čak i kopirati ga. Jednima je smetalo to njegovo isticanje i pripisivali su ga oholosti. Je li to bio dar od Boga koji je dobio rođenjem zbog misije koja mu je bila zapisana na ovom svijetu, ili je naučio treningom da svoju dušu kroti – ne znam – ali znam da ga nije doticalo. Govorio je “Možeš sve, ali nemoj biti prosječan!” Vjeniku ne priliči da bude prosječan. To sada najboilje vidim na primjeru njegove porodice. Njegova djeca su od rođenja poliglote. Učili su više od ostalih. Uspješni su pokretači različitih biznisa. Rječiti u razgovoru. Njegove supruge su, isto tako, nadprosječne, od same pojave, do sposobnosti. To, sve ukupno, govori najviše o tome koliko je on bio sve osim prosječan čovjek. Iako se sve to znalo pripisati oholosti.

Kada se rodio, ne tako davne 70. godine, nije on mogao da zna da će njegov život trajati samo 51 godinu. Mudrost sakrivanja trenutka preseljenja leži upravo u tome da svaki dan može biti dan preseljenja. Ljudi koji su u stanju da shvate to, pored svih zabavnih stvari kojima smo okruženi ne bi li nam šejtan skrenuo pažnju sa smrti, takvi ljudi su već nadprosječni. Ako analiziramo sa te strane, Muftija je vjerovatno svaki od svojih dana živio tako. Zbog te činjenice, mi danas svjedočimo o svim predavanjima, govorima, besjedama – svakom koraku koji su vrijedni ljudi oko njega bilježili. Na njegov zahtjev, razumije se. Neki će reći, i govorili su, da je oholost. Da ga je dunjaluk zanio. Svaki insan je zaboravan i sklon zanosu dunjaluka, zato se i podsjećamo ahireta pet puta dnevno stajanjem pred Bogom. Ali, ako se izdignemo i sa distance, bez subjektivne ljubavi ili antiljubavi (da ne kažem mržnje) pogledamo na svakodnevne ratove koje je vodio, a nije morao – zapitali bismo se šta je u tome dunjalučko? Zašto neko radi dunjaluka želi da se bori po cijenu da ga ne vole? Zašto bi neko zalazio među najmračnije dijelove našeg društva i palio svjetlo po cijenu da bude ugrožen njegov ili život ljudi oko njega? Osobama koje imaju osjećaj za smisao, jasno je da smisla nema.

Inat, isto tako, nema smisla, kad je bez pokrića. Ako iza inata ne stoji ništa časno, taj inat košta samo onoga ko se inati. Muftijin inat je itekako imao smisla. Taj inat je udahnut onog trenutka kad mu je i duša udahnuta, i trajao je do dana njegovog preseljenja. Zahvaljujući tom inatu, on je još kao dijete uspijevao da često bude među odraslima i od njih nauči kako se ponaša odrastao čovjek. Zahvaljujući svom inatu on je otišao u nepoznat svijet, čiji jezik nije znao. Zahvaljujući inatu završio je i jezik i godinu studija, sve za godinu dana. Sve ostalo čemu danas svjedočimo je djelo njegovog inata. Islamska zajednica je bila mjesto gdje se ide po ćefine kad neko preseli, da se naruči Jasin ili hatma, da se plati članarina. Nije narod smio drugačije, a malo je bilo onih koji su imali znanje i hrabrost u jednom, da se inate s narodom. On jeste. On je došao i zainatio se tako ljuto. Zahvaljujući svom inatu, za sve što su mu u životu rekli da ne može, on je dokazao suprotno. Taj inat nije svako mogao da razumije. Taj inat su mnogi pogrešno razumjeli, pa su se zainatili baš njemu, ali su završavali tužno,  bez smisla i bez spomena. Ima bar deset takvih primjera, za ibret, koje je inat doveo do toga da ih zaborave baš oni koje su odvukli od “muftijine” Islamske zajednice i ideje.

Nije Muftija ništa mogao sam. On je uz sebe imao najodanije ljude, starije i iskusnije imame i džematlije od kojih je učio danonoćno. Imao je mlade koji su pristizali sa svih strana svijeta gdje su išli da sakupljaju znanje koje nisu mogli u svom rodnom Sandžaku. Njihovo znanje nadograđivao, njihove strepnje pretvarao u snagu i vraćao im je. Za njih je Muftija bio i ostao žar koji je trebalo nositi bez obzira na to koliko peče. Nadživjeli su ga ti odani ljudi, na njihovu očiglednu i beskrajnu tugu. Njima će uvijek nedostajati taj smisleni inat. No, taj inat je negdje u svima nama ostao. U osam rođenih, stotine rodbinskih, i ko zna koliko desetina ili stotina hiljada nerođenih srodnika, istomišljenika, taj inat je, sigurna sam, proklijao. Inat da možemo da budemo najbolji. Da budemo prvi među dobrima.

Sa takvim inatom živjeti, svaki dan se inatimo sa smrću koja ide prema nama i koja će neminovno stići danas ili za par godina, ili za par decenija. Svaki dan se inatimo spremajući podjednako mnogo onog što se tamo da ponijeti, i svega što će ovdje ostati – za nove, mlade inadžije sa pokrićem i smislom.


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.