Piše: Fatmir Bači
Ima mnogo ljudi koji svakog dana,
Umiru u svakoj rečenici,
Jer svi već znaju,
Kako su oni spremni,
Da žrtvuju svoj život,
I za sitne djeliće istine,
Poput one krhke tanke trave,
Koja se nepravedno gazi,
Pa i za one ogromne istine,
Gdje bi se slobodno,
Čitav ovaj svijet smjestio,
A mogla bi se tu,
Još neka hrabrost dodati.
Postoje i drugačijih ljudi,
Sakriveni od tuđih očiju,
Koji krišom strijepe svakog dana,
Za svaki drhtaj života,
I pomno prate svaki sitni pomak,
Kada se pupoljak raspucava,
Znaju za latice koje je vjetar odnio,
U samoći šapuću riječi o životu
I svakog dana se sjete,
Da nose teret odgovornosti,
Jer znaju da su živi griješnici,
I znaju da će jednog dana i umrijeti.
Ali ima i ljudi koji su već umrli,
A živi su,
I pod nebeskom strepnjom,
U svakom od svoji tihih koraka,
Pripremaju nevidljivi prtljag,
Koji ako je mali – težak je,
I ako je veliki – lahak je.
Kao što ima i onih ljudi,
Koji kruto hode po ulicama
Koji su surovi sa ljudima,
I misle da nikad neće umrijeti.
