Pod žestokim suncem u subotnje avgustovsko popodne, restoran u malom istočnom turskom gradu dočekuje svoje ‘najcjenjenije goste’.
To je samo jedan od velikog broja objekata širom grada gdje osobe koje su u potrebi mogu jesti besplatno. Ova pozitivna tradicija se prenosi već decenijama s generacije na generaciju.
Karakodžan, 70 minuta vožnje sjeverno od centra provincije Elazig, privukao je posljednjih godina pažnju zbog svoje tradicije pružanja besplatne hrane onima kojima je potrebna. Za lokalno stanovništvo, ovaj običaj je način na koji ispunjavaju svoju odgovornost pomaganja onima koji su manje sretni.
Mehmet Ozturk (55), vlasnik i upravnik jednog od najprofitabilnijih restorana Karakodžana, Merkez, skoro 35 godina, kaže da uvijek ima najmanje tri stola rezervisana za one koji su u potrebi, čak i za vrijeme kada je najveća gužva u restoranu.
Svakoga dana, kaže Ozturk, najmanje 15 osoba dođe u restoran na besplatni obrok. Prema stanovnicima, oko 100 osoba svakoga dana jede besplatno širom grada, u kojem živi oko 28 hiljada stanovnika.
Galip je jedan od poznatijih u restoranu, a koji tu svakodnevno jede posljednjih deset godina. “Bio je ovdje za doručak, i vjerovatno će doći i na večeru”, kaže mladi konobar.
Mentalni bolesnik, Galip ne priča mnogo.
“Merkez je moje omiljeno mjesto u gradu, jer je hrana izvrsna”, kaže on.
Restoran nudi Galipu i drugima izbor različitih jela navedenih u meniju na kojem se nalaze jela poput kebaba, piletine, supa, riže i salata.
Ozturk kaže: “Tradicija je uvijek bila ovdje, čak i prije 70 godina. Za nas je to sasvim prirodna stvar, nešto što smo naučili od naših starijih”.
Prema riječima stanovnika, tradicija je prvo počela 1940-tih u Merkez restoranu, jednom od prvih restorana u gradu, kada su bivši vlasnici počeli da nude besplatna jela onima kojima je to bilo potrebno. Praksa se brzo proširila i na druge restorane u gradu.
“Sjećam se hadžije Husejna, bivšeg vlasnika restorana, bio sam svjedok njegovog entuzijazma kada sam posluživao stolove kao mladić. On je obično tražio siromahe po ulicama kako bi ih nahranio, dovodio bi ih u restoran u grupama, nekad po tri, a nekad po pet puta dnevno”, kaže Ozturk.
Godine 1982., Ozturkova starija braća su se vratila iz Njemačke gdje su radila i pristojno živjela. Oni su kupili restoran Merkez od bivšeg vlasnika kako bi započeli porodični posao. Ozturk je na kraju postao jedini vlasnik restorana.
Alti boluk
U staromodnom, ali iznenađujuće živopisnom centru grada postoji pet velikih restorana, i svaki od njih slijedi filantropsku tradiciju. Osobe koje se besplatno hrane su stalne mušterije, prijatnih lica koji dolaze u restoran na najmanje dva obroka dnevno.
Ozturk kaže da većina njih pati od invaliditeta, poput mentalnih bolesti. Ali, za vlasnika restorana, ugošćavanje novih osoba, uključujući i one koji posjećuju grad iz susjednog Bingola i Tundželija, predstavlja prijatno iskustvo.
Restorani u Karakodžanu su čak izmislili posebno ime za osobe koje jedu besplatno kako bi izbjegli da koriste riječ ‘siromah’. Svaki gost restorana koji kaže da je pripadnik ‘alti boluk’ (šest divizija konjice), koji su u Osmanskom carstvu bili vojna elita i koji su čuvali dvor, i nije im bilo dozvoljeno da imaju porodicu, privatne poslove ili da se emotivno vežu za bilo koga osim za sultana.
Velikodušnost prevazilazi hranjenje šest divizija konjice, jer restorani također tokom ramazana, bajrama hrane besplatno cijeli grad.
Bereket
Hasan Gulbasan, starosjedilac grada, čija porodica je već generacijama u gradu, počeo je da radi kao perač suđa kada je imao 14 godina. Od tada je upravljao pet različitih restorana u Karakodžanu, a sada je vlasnik restorana Saray Lokantasi.
Gulbasan kaže da je imao pozive od stranaca širom Turske koji su željeli da mu zahvale nakon što su čuli za tradiciju. “Rekao sam im da ovo što radimo nije ništa posebno. Hranjenje siromaha ne utječe na moju zaradu, ako ništa ono mi donosi berićet”.
Lokalni stanovnici većinskog muslimanskog grada njeguju uvjerenje da pomaganje onima u potrebi donosi bereket, islamski princip reciprociteta koji ukazuje da što više dajete, to ćete više dobiti.
Ovaj šezdesetpetogodišnjak kaže da je ova praksa samo jedan primjer duge historije davanja grada. On ponosno govori kako je prošle godine Karakodžan pokrenuo veliku kampanju prikupljanja humanitarne pomoći za Haleb, kao i za žrtve zemljotresa u Vanu na jugoistoku Turske u kojem je ubijeno više od 500 osoba, a na desetine hiljada ostalo bez krova nad glavom.
“Bez obzira koga god pitate u Elazigu reći će vam o velikodušnosti Karakodžana”, kaže Gulbasan.
Bogati osjećaju odgovornost
Znatno bogatiji od ostatka Elaziga, Karakodžan je postao dom bogatih privrednika. Većina od njih finansira svoj posao novčanim pošiljkama članova porodice koji žive u Njemačkoj, Holandiji, Francuskoj i Austriji.
“Ovdje svi imaju barem jednog rođaka u Evropi koji im redovno šalje novac. Možete jednostavno uvidjeti prosperitet grada nakon što posjetite centralne oblasti Elaziga kao poređenje”, kaže Dželal Kaja, regionalni zvaničnik i predsjednik Unije za pružanje usluga selima.
Kaja, čiji posao zahtjeva posjećivanje 89 naseljenih područja Karakodžana kako bi osigurao da su im dostupne osnovne stvari, kaže da bogati osjećaju odgovornost da podrže manje sretne, i da je grad uspostavio vlastitu socijalnu skrb.
“Nedavno smo zatražili od restorana da pruže hranu siromašnoj porodici i da to bude na račun pokrajine. Oni su odbili i preuzeli na sebe sve troškove porodice”, kaže Kaja.
Promjena dinamike
Karakodžan nastavlja da održava svoje poznato gostoprimstvo i velikodušnost zahvaljujući prilivima deviza od rodbine migranata. Lokalno stanovništvo se čak šali da su oni jedini koje nije zahvatila finansijska kriza iz 2001. godine.
Međutim, zabrinuti mještani kažu da dinamika grada prolazi kroz promjenu. Druga i treća generacija onih koji su napustili Karakodžan zbog bolje budućnosti u Evropi 1970- tih i 1980-tih ne posjećuje grad poput svojih roditelja. Umjesto toga, oni radije provode ljeta u turskim odmaralištima Antalija i Izmir.
“Pošto ove jake veze polahko nestaju, slanja novca će prestati na kraju”, kaže Kaja.
“Ta strana priče je malo zabrinjavajuća”, tvrdi Kaja. “Ovdje nema nijedne porodice koja ne prima mjesečna primanja iz Evrope i oni su u velikoj mjeri zavisni od svojih rođaka”.
Kaja objašnjava da su mnogi rođaci koji žive u Evropi postali partneri u privrednim djelatnostima u Karakodžanu, ali da također šalju punu novca kako bi pomogli svojim porodicama, te također i kao investicije.
Ekonomski resursi koji osiguravaju nivo prosperiteta u Karakodžanu mogu biti neizvjesni, ali kultura pružanja ruke pomoći ima duboke korijene u društvu toliko da stanovnici odbijaju da etiketiraju pomaganje drugima kao sadaku, već kao ‘čovjekovu vjersku i ljudsku dužnost’.
IslamBosna.ba
Pogledajte vijest na izvornom sajtu:
