Šehidi Hadzeta

Ako je grijeh voljeti, te za taj grijeh ne Sudac već drugi ti sudili, zašto onda voljeti?

Zašto se dušom i srcem za drugoga vezati, te suzu gorku za brata i djecu proliti?

Ako je grijeh druge pomagati, zašto pomoć uopšte tražiti?

Što se jednostavno ne predati…

Ali ako ni kriva ni dužna pred cijev te stave, tvoj jedini oslonac je vjera.

A ako i poslije dobronamjernosti koju dobivaju od Vas, osjete želju da bez promišljanja i prava oduzmu Vaš život, onda Vam ostaje samo čekanje, i tvrdo vjerovanje da ćete na Ahiretu biti nagradjeni.

A kolika je bol, patnja i težina?

Kako je gledati prijatelje i porodicu kako odvode bez ijedna grijeha učinjena prema njima , to samo oni znaju.

Osjetiti promrzlinu u kostima, i duboki treptaj svakog organa u abdomenu dok zubi zvekeću od straha.

Tada vam ostaje još samo posljednje slovo i koji amanet onima najbližima:

Osmane miljeni sine,

Amanet ti Božji ostavljam nemoj nikoga ……….. ni ove ćafire mrzeti i svoju dušu i srce poganiti. Ćuvaj brata Omera i seju Mejremu i haj ih sine za tebe i za mene. Grka je moja smrt, sine, helj … ti se velikim Allahom kunem nizašta nijesam …….. grijeh učinio …………. u životu.Ućio sam djecu da haju ljude, da uće i da bidu hasul insani. Da li je to bio grijeh, neka Sahibija vječni o tome sudi.

I halalji mi sine, ako mi šta imaš halaljiti. Svi mi halaljite, aman Jarabbi.

23. januvar 1945.

Alahu ekber! Tvoj babo Ibrahim, ponizni rob Alahov (Odlomak iz knjige Pazarski šehidi)

Da dok u posljednjim trenucima očekuješ svoju smrt, miran zbog saznanja da učinio ništa nisi, brineš o svojima, i tome kako će bez te.

Miljena Terdžumana,

Cvijete moj mlađahni, kad kijamet ovi prođe i pretekneš ikako, na Hadžet u proljeće dođi i zemlje ove šaku uzmi. Pa pod penđere u ćićekluk po cvijeću raspi da ti na dušu moju miriše i na mene sjeća te.

A cvijeće kad odeš zalijevati mene se seti. Fatihu za moju dušu izući helj te riječi Allah čuje i On će me na onom svijetu pogledati.

Halalji mi Terdžumana, halalji dušo lijepa i za mnom ne vehni, ne plači a ja ću te u džennetu čekati, sevdo moja, rano moja lijepa neprebolna.

9. maja 1945.godine

Tvoje gonđe uvehlo Kemal

(Odlomak iz knjige Pazarski šehidi)

Mnogo je ljudi sličnih sudbina, mnogo je Ibrahima, Omera i Remzija…

Mnogo je djece koja siročad ostaše zbog nepravde zulumćara. Ali je čistoća šehidskih duša toliko čista i neiskvarena da ne želi osvetu.

Još je više nas koji se sjećamo šehida, onih koji domovinu braniše i vjere se čvrsto držaše.

Mnogo je onih koje u tajnosti ubiše, tijela baciše pa ni sada mira nemaju, ali tu su i oni koje javno kao kakve zlikovce streljaše, poput Aćif efendije, koga okovima gvozdenim svezaše i kao primjer drugima ubiše.

“Ako takvog čovjeka ubijemo, i drugi će biti uplašeni. Ako uglednike smaknemo i drugi će brinuti o životu.” – verovatno su im takve misli bili. Kakve su im misli takav im je i život, obojen u crno.

Mnogo ih je, mnogo je genocida, i napada, i streljanja. Mnogo je žrtava i pogubljenika, mnogo je onih čija se imena pamte.

Za Bosnu je Srebrenica, a za nas i Srebrenica i Hadzet. I za cijelo čovječanstvo svih 11 genocida zajedno.

Da se pamti!

Da se ne zaboravi!

Da se ureže duboko u korama velikoga mozga!

I da uvijek bude opomena i primjer drugima.

Šehidi su živi, ne umiru.

Autor: Džemila Dudić