Znali smo da su mjere ukinute zbog izbora – šta smo uradili – šutjeli smo!

2

Piše: Dženana Fetić-Kurgaš

Krenula sam da pravim video, ali sam shvatila da ja nisam tip (bar ne još uvijek) koji može da gleda sebe u kameri i priča. (Imam tremu od same sebe).
Borim se sama sa sobom i svojim riječima. Muka mi je više od pogrešnog shvatanja i pokušaja da ne uvrijedim nikoga, dok se moja, i kolektivna inteligencija mog naroda konstantno vrijeđa. Svakodnevno ispratim stotine postova o trenutnom stanju u Novom Pazaru, otrujem se toliko da ni u snu misli ne mogu da skrenem sa toga. Trudim se da ne opterećujem ukućane, ali strah, briga, ljutnja, tuga i još mnogo pomiješanih osjećanja jednostavno izbiju iz mene nekontrolisano u pojedinim momentima. Ne mogu više.
Samo prije nekoliko dana, eventualno par nedelja, nikog – NIKOG – baš nikog nije zanimalo šta će biti sa nama ako nešto ne preduzmemo sami. Odvratno mi je više da ponavljam – svadbe, djevojačke večeri, babine, banketi i sva ostala velika okupljanja koja nisu mogla nikako da sačekaju da se stanje u potpunosti sredi. Ljudi su kao iz zatvora haknuli na ulice, da ne daj Bože ne provedu još koji dan zatvoreni u kući. I to gdje su izašli? Na ulice. Ne u prirodu da se nadišu svježeg vazduha, ne u planinu, nego u čaršiju. U kafić. Da se ne propusti neki munafikluk ili trač. Da se svijet ne zaustavi. (Neću da govrim čast izuzecima, jer je ofucano. Nikad se ni jedan tekst ne odnosi na svakog pojedinca, svako pronađe sebe.) Jesam, bijesna sam, sarkastična sam. Probaću jedino da ne budem uvrjedljiva.
Izbori. Znali smo od početka ukidanja mjera da su se ukinule zbog izbora. Znali smo da se mjere neće mijenjati dok ne prođu. Šta smo uradili? Šutjeli smo. Šetali smo. Čekali smo. A niko nas nije bio po ušima. Imali smo jedinstvenu priliku da nešto promijenimo. Ali ne, mi se bojimo promjena. Nas je strah da zamislimo da može da nam bude bolje, uz malo napora. Strah nas je da zamislimo da bi mogle da se otvore odjednom fabrike i nova radna mjesta u kojima će trebati da se stvarno radi, umjesto što se kuka na život i neimaštinu, čeka ko će udijeliti neku trenutnu pomoć. Strah nas je da sami ušestvujemo u promjenama, pa onda šutke čekamo da dođe Ertugrul na konju, oslobodi nas tiranina i kaže “Spašeni ste!” Tiranina čijih smo nedjela svjesni, ali šuti! Bolje da se ne mijenja ništa, jer ne daj Bože može da bude gore. A ne može gore. Nema više mjesta u rijekama za smeće. Nema više odakle ni da nam se ukrade.
Šuti, dobro je, može i gore…
Ljudi misle da je humanost samo skupiti novac i ostale stvari, donirati ih kome su potrebne. Jeste, to je humanost. Ali, veća je humanost i veći emanet pred Bogom potruditi se tom napaćenom i muhtačnom narodu trajnije promijeniti stanje. Veća nam je humanist bila da sa vlasti maknemo nešto što je truhlo već decenijama unazad, a mi to čuvamo samo zato što “nisu baš svi tamo loši.” Nisu. Ni jabuka nije uvijek cijela truhla, ali kad hoćemo da je spasimo, ne odrežemo samo truhli dio, uvijek odrežemo još dobar dio zdrave jabuke, za slučaj da se i taj zdravi dio zarazio. Kad ljekar skida tumor, ne skida samo maligno tkivo, skine i podobar dio zdravog tkiva koje se, možda, zahvatilo. E to bi bila prava humanist! Otkloniti kolektivni tumor koji uništava naš narod decenijama, a mi se pravimo da je sve u redu. Radimo ono što bi odgovorni ljudi na povjerenim pozicijama trebalo da rade. Brinemo o socijalno ugroženima iz svog džepa, a iz istog tog džepa plaćemo porez onima koji MORAJU da vode računa o njima. Ali njih je briga, dok god mi krpimo sve rupe. Mi krpimo rupe, oni se maliciozno šire…
Tumor nam je metastazirao, nažalost. Gledamo svakodnevno kako nam odumire po nekoliko ćelija društva, a nismo u stanju da pomognemo. Ustvari, pomažemo, ali i dalje nismo sigurni da je naša pomoć stigla u prave ruke, onima kojima je stvarno potrebna.
Kako ne shvatimo više da nije dovoljno sad da skupljamo novac i pomoć, kad smo potpisali da naredne četiri godine NEĆEMO da se liječimo? Mnoge je bilo baš briga.
Dosta više. Pomirimo se sa činjenicom da smo svjesno ugrozili svoje stanje. To nam je što nam je. Ili nije? Ili može nešto da se mijenja, bez obzira na pogrešne odluke? Ili ćemo i dalje da krpimo rupe?
Šuti, dobro je, može i gore!


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVITI ODGOVOR

2 KOMENTARI

  1. Selam alejkum postovana sestro, svaka ti je na mestu
    Sugradjani, trazili ste gledajte
    I to ima podugo da gledate
    Uz suha i sirova gore, e zao mi je sirovih
    Allah nece promijeniti stanje jednog naroda dok on samog sebe ne promijeni, a mi smo ocito daleko od promene nabolje

    20

    3

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.