Život Palestinaca počinje i završava u izbjegličkom kampu

0
21

“Ako si ranije bila u Palestini, siguran sam da sam ti ispričao priču o sovi… Znaš li tu priču?”

Ovako je predsjednik Palestinskog društva za međunarodne odnose Mahdi Abdul Hadi počeo odgovor na moje pitanje o sve većem broju smrtonosnih napada na izraelske vojnike koje širom okupiranih palestinskih teritorija izvode mladi Palestinci.

Historičar, pravnik, publicist, istraživač, autor brojnih knjiga, osnivač većeg broja palestinskih institucija i organizacija, na izmaku osme decenije života i dalje enciklopedijskim znanjem i mladalačkom spretnošću pripovijeda, stavlja u kontekst historijskih činjenica, povezuje…

U njegovom glasu, pokretima, izrazu lica prepoznajem stav čovjeka svjesnog da neće naići na razumijevanje s druge strane, onako kako nije ni tokom mnogo važnijih razgovora o izraelsko-palestinskom pitanju i mogućim rješenjima za okončanje višedecenijskog sukoba.

Ali ne sjećam se priče o sovi, iako sam prethodno dva puta bila u ovoj istoj prostoriji u Jerusalemu. Prvi put, 2018. godine, kada su Amerikanci pod vodstvom republikanskog predsjednika Donalda Trumpa, premjestili svoju ambasadu iz Tel Aviva u Jerusalem, a Palestinci obilježavali Nakbu ili Palestinsku katastrofu. Drugi put, 2020. godine, kada su se tokom izbora za izraelski parlament, širom okupiranih teritorija sukobljavali ogorčena palestinska omladina i, po spremnosti i moralu nadmoćniji, izraelski vojnici.

“Imamo sovu u uredu, na zidu i u regalu, a i ovdje je jedna”, nastavlja moj sagovornik, upirući rukom prema ćoškovima iz kojih viri nekoliko istih pari krupnih, okruglih očiju, ali različitih boja sova. Društvo na policama, osim knjiga ispisanih na arapskom i engleskom jeziku, prave im crno-bijele fotografije nekadašnjih palestinskih revolucionara i izblijedjele geografske karte Palestine – iz 1948. i 1967. godine.

“U zapadnoj kulturi sova predstavlja sreću i mudrost. U našoj, loš znak, katastrofu, krvoproliće… Kod nas je vokabular drugačiji nego na Zapadu. Iz zapadne perspektive, ti mladi ljudi su teroristi ili samoubice, u našem vokabularu, oni su šehidi ili mučenici – žrtvuju svoj život za važnije pitanje”, objašnjava.

Foto: Al Jazeera/Nadina Maličbegović

Pažljivo slušam. Mislim, pitat ću i šta će dobiti žrtvovanjem, ali i prije nego što sam uspjela zaokružiti misao, dodaje:

“Izrael to ne razumije. Opsjednut je oružjem. Jednom kada i mi budemo imali oružje, usprotivit ćemo se. To se već polako dešava s pokretom mladih u Nablusu, Jeninu, Tulkaremu, Ramallahu, Hebronu… Slomit će ih, sigurno. Neće ostati nijedan. Izrael će ih sve pobiti, nebitno jesu li u zatvoru u Jerihonu ili Nablusu. Ali istina je da više ne možemo šutjeti. Treba nam prostor da dišemo.”

Redoslijed i težina ovih riječi – onako kako u palestinskoj kulturi i tradiciji simboliziraju neobične ptice, krupnih očiju, uperenih i u nas dok razgovaramo – nagovještavaju novu katastrofu. Počela je na okupiranoj Zapadnoj obali, ali završit će u Jerusalemu, uvjeren je naš sagovornik.

Odgovor je to na višedecenijsku izraelsku okupaciju i aparthejd te, kako objašnjava Mahdi Abdul Hadi, nejedinstvo palestinskih frakcija koje su, u borbi za očuvanje vlasti i privatnih interesa, zaboravile svoj narod. Taj novi vid otpora rođen je u gradovima širom okupirane Zapadne obale, gdje su članovi organizovanih palestinskih grupa otpora – poput Lavlje jazbine u Nablusu ili Brigade iz Jenina – počeli izvoditi napade na izraelske vojnike, svjesni da će zbog toga i sami biti ubijeni.

Otuda i racije na okupiranim palestinskim područjima. U potrazi za počiniocima, naoružani izraelski vojnici upadaju u palestinske kampove ili gradove, i kako bi se obračunali s njima, ubijaju i nedužne palestinske civile – srednjoškolce, djecu…

Izblijedili međunarodni sporazumi

Od početka novembra i izbora za izraelski parlament na kojima su pobijedili Benjamin Netanyahu i stranke ekstremne desnice, očigledan je porast broja ubistava. Najava da će čelnik jedne od stranaka – Otzma Yehudit ili Jevrejska snaga, u novoj izraelskoj vladi dobiti mjesto ministra za nacionalnu sigurnost ohrabrilo je sve one koji misle da Palestincima “u izraelskoj zemlji” nije mjesto.

To se, prije svega, odnosi na izraelske, jevrejske doseljenike. Itamar Ben-Gvir u prošlosti je podržavao nasilje doseljenika nad Palestincima. Više puta je zbog toga osuđivan. Podsticao je na rasnu i vjersku mržnju i podržavao terorističke organizacije. Njegovo političko djelovanje danas svodi se na ideju o protjerivanju nelojalnih građana i terorista, kako zapravo naziva Palestince, više slobode za izraelske vojnike dok u ophođenju prema Palestincima koriste oružje. Kao da već nisu dovoljno slobodni…

Izraelska vojska i do sada je koristila silu, bez ikakvih posljedica. Nije negirala ubistva. Na saopćenja u kojima bi obznanila da je do njih došlo usljed razmjene vatre ili tokom potrage za nekim od čelnika naoružanih palestinskih frakcija – uslijedila bi tek poneka reakcija po kojoj je korištenje prekomjerne sile nedopušteno i za osudu. I tu bi se stalo.

Foto: Al Jazeera/Nadina Maličbegović

Zato ne treba čuditi što u mirovno rješenje za Palestinu i Izrael danas više niko ne vjeruje. O njemu se čak i ne govori. Propali su principi iz Osla, izblijedili sporazumi iz Washingtona, Egipta, Pariza, Damaska…

Izraelcima i Palestincima mir je sve dalji. Nelegalnih naselja za izraelske doseljenike je sve više, kao i samih doseljenika. Ugrožena su sveta mjesta. Broj ubijenih Palestinaca je sve veći. Ginu i Izraelci. Nikome nije dobro.

“Šezdeset posto mog društva su mladi ljudi. Ne vjeruju nikome, ne prate nikoga, nemaju institucije, nemaju vodstvo. Imaju samo jedno – opredjeljenje da prije nego što izgube život, budu jednaki. Naš poznati pisac zove se Hasan Kanafani. Ubio ga je Izrael, 1972. Mladi ga danas citiraju – ‘Prije nego što umreš, budi jednak. Ostani na nogama i uzvrati udarac.’ Na mladim generacijama u Palestini je da pruže otpor kako bi opstali s dignitetom, slobodni. Ne očekuju rješenje, ne očekuju državu, ne očekuju medalju i slavu, ali streme da budu slobodni, da budu šehidi”, zaključuje Abdul Hadi.

Postoji lijepi život, ali ne za vas

No, kako to razumjeti?

Rodite se u nekom od brojnih izbjegličkih kampova širom okupirane Zapadne obale. U Nablusu, Ramallahu, Hebronu, Jeninu – svejedno je. Vaše odrastanje počinje i završava u izbjegličkom kampu. Podrazumijeva se, roditelji su izbjeglice. I njihovi su bili.

Okruženi ste visokim sivim zidovima i žicom. Ponekad, pogledate kroz tu žicu. Vidite da tamo postoji neki lijep život, ali ne za vas. Vi ste osuđeni na prašinu i blato izbjegličkog kampa i mrvice sreće koje vam u životnoj nesreći prirede ljudi koje volite. A onda vam te ljude odvedu u zatvor, bez optužnice. Pretuku ih, ponize, ubiju. Ostave vas bez brata i majke, bez kuće i budućnosti.

Foto: Al Jazeera/Nadina Maličbegović

Vjerovali ste međunarodnoj zajednici, ali vas je iznevjerila. Gledali ste u palestinsku vladu, ali okrenula vam je leđa. Godine ste protraćili u uvjerenju da izbjeglički kamp neće trajati vječno i da će vas neko izbaviti iz mraka u kojem živite – a onda ste se jednog jutra probudili sa spoznajom da ste u tom mraku potpuno sami i da se nemate na koga osloniti.

Samo ovako je mogao izgledati i život sedamnaestogodišnjeg mladića u automehaničarskoj radnji u izbjegličkom kampu u Jeninu, koji mi je, na pitanje je li kao mali sanjao o tome šta će biti kada poraste, bez oklijevanja ispalio kako je uvijek mislio da će biti šehid.

A šta bi drugo i mogao biti?

Preuzimanje i kontrola

Od 2006. ovo je najsmrtonosnija godina za Palestince. Izraelske vojne snage ubile su, prema podacima Palestinskog ministarstva za zdravstvo, 210 Palestinaca. U isto vrijeme, prema podacima izraelskih vlasti, u napadama koje su izveli Palestinci, ubijena je 31 osoba, većinom civili.

Foto: Al Jazeera/Nadina Maličbegović

“Danas, kada govorimo o palestinskim gradovima – Jerusalemu, Nablusu i Hebronu – povezuje ih samo jedna stvar. Vjerovali ili ne, iako nismo svi religiozni, to je džamija Al-Aqsa. Harami al-Sharif. Identitet, pripadanje, strast, narativ. Svakog petka, idi i pogledaj, uprkos zatvaranju, brutalnosti i vojnom prisustvu, 50 hiljada ljudi moli se u Al-Aqsi. Nisu religiozni, to je njihov dom, njihov identitet. Izraelci to žele podijeliti, u kontekstu vremena i mjesta, ali mnogi ljudi ne vjeruju u tu podjelu. Nedavno su me moji studenti upozorili da oni to ne dijele silom, već otimaju silom. Nema više koncepta dijeljenja. Sada je preuzimanje, kontrola. Izbacit će me iz moje kuće, moje džamije. Uskratit će mi molitvu. Koncept palestinskog pitanja se promijenio. Fragmentacija upravlja našim životima, a omladina se bori da preživi. Gdje će nas to odvesti – ne znam. Gdje će njih (Izraelce) odvesti – ne znam. Koliko dugo će ih Zapad podržavati – ne znam. No, ono što znam jeste da smo mi ovdje i da ćemo ostati. Nećemo otići. Ovo je naša kuća. Ovo je naša zemlja”, zaključuje na kraju razgovora Mahdi Abdul Hadi.

IZVOR: AL JAZEERA

The post Život Palestinaca počinje i završava u izbjegličkom kampu appeared first on Islam PRESS.

Pogledajte vijest na izvornom sajtu:
Život Palestinaca počinje i završava u izbjegličkom kampu


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.