Zašto smo se rastali?

0

 

Piše: Prof. Vasvija Dedić-Bačevac, književnica

JUGOSLAVIJA, BOSNA I HERCEGOVINA

Postoje teme koje su zbog spleta okolnosti i naših ispranih mozgova postale osjetljive i nepoženje. Jedna od njih je tema i priča o Jugoslaviji. Oni koji iznose vrijednosti i lijepa sjećanja iz tog perioda se tretiraju i nazivaju jugonostalgičari. Jasno je uočljivo distanciranje novonastalih država i njihovo tendenciozno marginiziranje i prekrajanje historije u smislu idealiziranja i veličanja novonastalog stanja i oslobođenja od ostataka ex. Jugoslavije. Prema političkim i svjetskim predskazanjima tako je moralo biti..,  i zato je ovo priča o Jugoslaviji, Bosni i Hercegovini, ljepotama, rastanku i kolapsima.

Jugoslavija je bila na svjetskoj razini poseban i gotovo bajkovit model državotvornosti naroda i narodnosti,  kulturološkog i religijskog bića, kao i stila života.  Svijet je gledao posmatrao  i čudio se da nešto takvo može biti poznavajući historijske činjenice iz kojih se jasno vidjela ekstremno teška i konfliktna historija naroda koji su živjeli na tim prostorima.  Taj prostor je geografski, biološki, arheološki i u svakom drugom smislu raskošno bogat prostor sa milionima varijacija u kojima nalazimo obilje bogatstava i mogučnosti za lijep, harmoničan, idiličan i bogat život. Kako bogat kada se stalno priča o nekom siromaštvu i neimaštini? Odgovor je u ogromnom prirodnom bogatstvu sa divnom i raznolikom klimom koji stvaraju mogučnosti za sve što ljudski um zamisliti može. Lovci na prirodna blaga imaju izvrstan njuh i  veliko znanje o takvim područjima tako da je to od samih početaka postalo poprište lova i lovaca. Ako gađamo u metu onda je to središte. To znaju strijelci. U ovom slučaju to središte bi bila Bosna i Hercegovina koja je i važan segment priče. Znamo iz historije da su  zemlje iz okruženja  imale velike apetite prema takozvanom našem prostoru. Mogli bi pričati o carstvima, imperijama i monarhijama, o Austro-Ugarskoj  monarhiji, o raznim historijskim intervencijama, o turskoj vladavini i još puno toga o prostoru na kojem nastala raznovrsna jezička i  književna kultura, prostoru koji još od antike nikada nije kontrolisao samo jedan imperij i provodio svoje političke i druge uticaje.

Ono što se može zaključiti da su se na našim prostorima sretali Istok i Zapad i baš se tu borili i obračunavali. Kada bi zemlja mogla da priča ta zemlja bi ronila krvave suze, koliko je na njoj tragova krvi i grobova. Tužno i dramatično. Upravo takva je i historija u kojoj su ujahavali i dojahavali, palili i gazili, pljačkali i nosili da bi bogatili i ukrašavali svoje zemlje i carstva. Šala nisu toliki rudnici srebra, zlata, željeza i uglja, i uz to bogate i divne šume od kojih možeš sagraditi šta samo zamisliš.

I dobi  grad Srebrenica  svoje ime po rudnicima srebra. Dobi Tuzla svoje ime od turskog tuz što znači so, po svojim rudnicima soli. Pokušajte da zamislite život i hranu bez soli a mi je imamo u rudnicima. U toj teškoj i komplikovanoj historiji živjeli smo i stvarali, borili se i sanjali pod okupatorskim čizmama i protektoratima uvijek pod nekim udarima i pritiscima. Bilo je tu buna i pobuna za slobodu ali su paljene, satrte i nasilnički ugušivane. Sloboda je skupa i uvijek se plaća krvlju i životima.

I u toj groznoj nesreći Drugog svjetskog rata stvorilo  se i rodilo nešto lijepo i drugačije. Rodila se nova  Jugoslavija. Kad vidite djevojku na polju zlatnog žita, lastino gnijezdo, šumski potočić, rijeku, planinu, more, lijepe i pitome gradove vidite i zamislite Jugoslaviju. Ljepota i ljubav koja vas ostavlja bez daha praćeni slobodarskim duhom, neimarstvom, mladošću i skupo plaćenom slobodom. Narodi i narodnosti se izborili, organizovali, udružili i počeli da žive, grade, vole, uče, pjevaju slave, putuje. Sve lijepo da ljepše ne može biti. Stvorila se i gradila  država koja je uspješno harmonizirala struje Istoka i Zapada i spretno ostvarivala svoje interese i kod jednih i kod drugih, i ušla u historiju kao zemlja koja se uspješno borila protiv ropstva i kolonijalizma. Izlazak iz sfera primitivizma i zaostalosti formirao je nove odnose i građanski identitet, kao  glavne nosioce najvažnijih procesa i promjena.

Iz današnje perspektive onih koji nisu živjeli u Jugoslaviji i svih stranih posmatrača nastaje komfuzna situacija jer niko i ništa nisu toliko popljuvani kao ta ista država Jugoslavija. Čudno da nešto toliko voliš, gradiš, imaš a onda ga se odričeš i pljuješ. Dok je svijeta i vijeka biće uvijek pitanja i odgovora ali i situacija u kojima zdrava logika nema šta da traži. To je nestanak Jugoslavije. Postoje neke tvorevine koje su toliko dobre, skupocjene i uzorne da jednostavno su već svojom ljepotom i vrijednošću osuđene na propast i sunovrat. Ljepota i vrijednosti su uvijek budili zavist i ljubomoru. To su one teške i mračne sile u čovjeku koje ti zamagle i zamrače pamet i probude one najsirovije i najniže strasti, strasti uništenja i razaranja. Prošlost je puna primjera stradanja ljepota i vrijednosti. Jugoslavija je školski primjer. Razvod je dobro rješenje kada partneri izgube interes jedno za drugo, kada se ugase emocije i sve drugo što ih vezuje. Jugoslavija je bila partnerski model u kojem su kod jednog dijela prestali interesi i ljubav. Mnogi kažu da smo se morali rastati.  Ako nešto mora onda mora. To su neke sile fizike koje važe i u života. Ali način na koji se to desilo je apsolutno neprihvatljiv zdravom i normalnom ljudskom biću. Erupcija mržnje, brutalnosti, sirovosti i sile prevazilazi sve horor filmove od kojih smo se trzali i ježili u kinu ili pred tv ekranima i zatvarali oči da grozota prođe.

Lijepa, prirodnim ljepotama i raznolikošću bogata i ugledna Jugoslavija  se ruši i satire, zalijeva krvlju i suzama i piša se i pljuje do besvijest. Piša se i pljuje po svemu što je bilo lijepo i časno i vrijedno, što nas je činilo ljudima i ponosnim Jugoslovenima, i Bosancima i Hrvatima i Srbima i Slovencima, i Crnogorcima i Makedoncima i Vojvođanima i Kosovarima. Sve što nas je činilo republikama, pokrajinama, narodima i narodnostima. Protivno svakom umu svakoj logici i slijedu da si napravio državnu tvorevinu koja je tako snažno i uspješno obgrlila i obuhvatila svu svoju djecu i sve razlike, sve padove i uspone, sve reljefe, flore i faune i da je tako brutalno i besramno iznesena na stratište  i giljotinu. Čovjek je kompleksno biće u kojem uvijek čuči onaj beskrupulozni gladni lovac, koji kada izgladni je gori i od vuka. Historija je puna krvoločnih vukova čiju žeđ ništa nije moglo ugasiti osim smrti. Ti krvoločni vuci su raščeputali i ubili Jugoslaviju i zabili zube u njeno srce u Bosnu i Hercegovinu, mjesto gdje su se najviše ukrštali koplja i interesi Istoka i Zapada, mjesto čarobnih šuma i pejzaža, rudnika srebra, zlata i soli, najljepših šljiva i trešanja, rječnih tokova i riba. Mjesto stećaka, vila i vilenjaka, sevdaha, ljubavi i bola ali i nesreća i krvi.

Ni skim se nije historija tako ljuto poigrala kao sa Jugoslavijom i Bosnom i Hercegovinom. Čime su vezane? Što baš  ta Bosna, opjevana i oplakana? Bosna i Hercegovina je mjesto gdje se pisala historije, mjesto gdje se upisala i stvorila nova antifašistička  Jugoslavija. Mjesto gdje se pružio najjači otpor fašizmu i okupatorima. Ta Bosna i njena slavom, bogatatstvom,  krvlju i čemerom ispunjena historija

Zemlja u kojoj se širila vjera ljubavi, tolerancije i praštanja, mjesto i uporište Bogumila. Mjesto u kojem su na nadgrobnim spomenicima ispisivane najveće i najljepše istine života: u kojima se žali za poljupcem koji draga nije dragom dala, za rodnom grudom, za divnim predvečerjem i onim malim stvarima koje zapravo i određuju naše sudbine i puteve. Bosna kao mjesto rođenja i cvjetanja sevdaha u kojem, ona: djevojka i žena stvara i pjeva najljepše pjesme o ljubavi. To je prvi i pravi vid emancipacije naše žene u kojem ona otvoreno govori o svojim mislima i osjećanjima, o svojim strastima i željama. Ona je ta koja ispisuje najljepše stranice u književnosti koje svjedoče o bogatstvu duše, inspiraciji i darovitosti, o divnom i sočnom jeziku bosanskom u kojem se odražavaju i prelamaju sve ljepote ljudi i vremena, događaja i emocija.

Ne možete a da ne primjetite nešto zajedničko između Jugoslavije i Bosne i Hercegovine. Ljepota, bogatstvo, šarolikost, razlike, mjesta gdje se stvara nešto lijepo i drugačije, mjesta na kojima se puno pleše, voli i raduje. Iz ove perspektive kao da pričamo o nekom raju u kojem žive oni zaslužni i odabrani. Spontano me proganja ona misao o kobi i fatalnosti ljepote. O ljudskoj zavisti.

Historijske priče su velikim dijelom tužne i potresne u tim pričama je puno lijepih i plemenitih ljudi sa najumilnijim i najljepšim osobinama svojstvenim čovjeku bilo razapeto, kamenovano, spaljeno, okrvavljeno, popišano i popljuvano. Ljudi su im to uradili, doduše oni vučjeg roda, a ovi što su normalnog roda su gledali i nisu ništa činili, da bi poslije plakali i jaukali nad mrtvim tijelima, nad mrtvim selima, gradovima i državama. Puno je toga u historijskim čitankama i svi se čude i teško shvataju ta zvjerstva. Organizuju se i ceremonije žalenja i plakanja i molenja za oprost, a onda se izađe na svjetlo dana i opet sve isto.

Nisu toliko bolni rastanci i nestajanja koliko ljudsko licemjerje i izdaja. Pljuvanje i gaženje po vrijednostima, humanizmu i napretku. Pljuvanje i izdaja jedne tvorevine u kojoj se lijepo, slobodno i složno živjelo. U kojoj je čovjek čovjeku bio drug a ne vuk. U zemlji u kojoj su kliktale lokomotive, fabrike, truckali automobili, autobusi i kamioni, pjevali radnici i seljaci,  u kojoj se na sve strane čula dječija graja i kikoti mladića i djevojaka. U zemlji koja je učila i obrazovala, gradila i stvarala, liječila i brinula, čuvala i bdila nad svojim građanima i činila sve da časno i ponosno šetaju njenim i svjetskim perivojima. U zemlji koje više nema.

Bolna je ta brutalnost i surovost nestanka i spoznaja koliko je ljudska svijest i savjest krnjava i nedovršena, kada se miri i gleda uništenje i nestanak ljepote.

Bolno je to i sramotno poništavanje vrijednosti i tekovina narodnoslobodilačke borbe, naših heroja i heroina, te ljepote i mladosti ali nepokolebljivog herojstva: Vahide i još nekoliko članova porodice Maglajlić, Rade Vranješević, Mladena Stojanovića, Esada Midžića, Nade Dimić, Lepe Radić, Zije Dizdarevića, Ive Lole Ribara… i svih onih koji su svoje životre dali… Još mi u ušima odzvanjaju sve one pjesmice i pjesme o maršalu Titu, koji je svojim vođstvom i  političkim djelovanjem sa drugim ličnostima svjetskog kalibra  uspio da organizuje pokret otpora i oslobodi zemlju od okuputora od teškog historijskog nasljeđa,  polupismenog, razjedinjenog i dezorjentisanog naroda napravi vrijedne i uzorne građane u koje su se ugledali građani i države ogromnog dijela svijeta. I ono što je najsramnije i najmizernije da se kao krivci za rat više spominju Tito, komunistički režim ( koji nikada nije to ni bio, bio je socijalistički) i  Jugoslavija kao država, a ne  prljava i monstruozna politička rabota, sa beskrupuloznim pljačkarošima i ubicama, koji su pred očima cijelog svijeta spalili, uništili, silovali i protjerali nedužne i bespomoćne civile, materijalna dobra i državu. I kako to biva kad zagrizeš otrov nepravde i kriviš onoga koji je imao dobre namjere, dobra djela, ali nije imao vremena i moći da u duše i mozgove ljudi sa nedovršenom sviješću ulije  disciplinu i odgovornost da je svaki čovjek država. Da su građani ti koji grade i čuvaju državu a onda svi drugi. Da propisi i zakon vrijedi  za političku i svaku drugu elitu isti kao i za radnika, intelektualca, ili bilo kojeg  građanina.  Upravo taj nedovršeni proces  razvoja svijesti i odgovornosti nas je i skupo koštao i koštaće još puno generacija.

I tu mi se nameće neka misao i spone između  Jugoslavije i Bosne i Hercegovine, jugoslovenstva i historijsko-geografskog, jezičkog i kulturološkog zajedništva, civilizacijskog napretka i ratnog sunovrata. Surovo i nasilno pokidanih veza i novih država okrenutih snu i željama ulaska u Evropsku uniju. Politika i pristalice te politike koja je učestvovala u uništenju jedne unije sada hoće u drugu Evropsku uniju, koja je preslikani ali moderniji i jači jugoslovenski model.

Svaki ulazak u partnerstvo ima svoju cijenu, iako tu postoje i mentalitetske tenzije u kojima vlada da ćemo uzeti  koliko nama treba a nećemo uzvratiti ništa. Naravno od toga nema ništa jer evropske vrijednosti su vrijednosti reda i zakona, čiste ekonomije i lične odgovornosti. Svi oni koji kroče u Njemačku, Švedsku, Austriju itd. znaju da moraju poštovati i živjeti u skladu reda, zakona i odgovornosti. Navike uzimanja i uništenja radi ličnog interesa ne samo da ne prolaze već se oštro kažnjavaju u jakim političko-ekonomskim sistemima, koji ne dozvoljavaju bahatost i nezakonito snalaženje..

Stanje u kojem jedan dio građana BiH sanja snove srpske države a drugi hrvatske, zaustavlja i onemogućava normalan društveno politički i ekonomski razvoj. Žive se nerealni snovi i tuđi životi. U irealnom svijetu nema konkretnih rezultata. Statistički podaci govore o siromaštvu, niskom standardu, nezaposlenosti, enormnim zaduživanjima i što je najalarmantnije iseljavanju mladih koji nemaju nikakve perspektive  u atmosferi zatvorenosti, jednoumlja i minimalnih predpostavki stvaranja normalnog života. Najbolji i najvredniji kapital se servira na pladnju jakim i moćnim državama, koje to dobijaju gratis. Busanje u prsa, satirična i konfliktna retorika, opijanje nacionalizmom, sabotiranje svakog plana i pretpostavki za uspostavu i funkconisanje sistema stvara tešku i nezdravu sliku stanja u kojem se država i građani nalaze. Principi porodične, prijateljske i svake druge solidarnosti su na snazi i u punom sjaju. Normalno je da  mladići i djevojke u finim zrelim godinama žive kod roditelja, da ekonomski zavise od člana koji ima primanja itd. Veliki dio dobija pomoć od svoje rodbine iz dijaspore, koja financira, pomaže i školuje. Doticaj novca  i ljetnji dolasci  dijaspore čini neodrživu situaciju održivom i dođu kao neka infuzija.

Nameće se neumoljiva spoznaja o nedovršenosti razvoja svijesti i društveno političke zrelosti. Ono što je potpomoglo uništenje i sunovrat Jugoslavije, koja je po svim standardima modernih vrednovanja ostvarila civilizacijske vrijednosti  i bila najizgrađeniji i najfunkcionalniji model u historiji južnoslavenskih naroda  nije stvorila političku kulturu i sistem koji bi mogli izdržati udare untrašnjih i vanjskih pritisaka i  dvosmjerne dekadencije.

Upravo taj nedostatak političke kulture u kojoj ne funkconiše poštovanje različitosti i građenje zajedničkog, konfliktna retorika začinjena nacionalnom opijenošću proizvoljnim prekrajanjem historijskih činjenica, podizanje svoga i poništavanje drugoga dovela je do beznađa  i  začaranog kruga.

Nemam namjeru da kritikujem politički vrh koji otvoreno i jasno zastupa  to o čemu govori i na čemu radi. Oni su legitimni predstavnici koje je izabrao narod.  Rješenje vidim u buđenju i sazrijevanju političke svijesti naroda u kojoj će shvatiti da se razlike moraju poštovati da od onih koji ih vode treba tražiti otvorenost, ekonomski i društveni prosperitet i programe koji stvaraju mogućnosti zapošljavanja i ostanak  mladih. Kada se razvije kritička svijest zasnovana na naučnim i provjerenim modelima uspješnosti neće tu biti prostora za traženjem majke domovine izvan svojih granica, za nekom rodoljubivom romantikom praznog stomaka i egzinstencijalnog minimuma, neće tu prolaziti retorička satira pljuvanja i provokacija, niti medijsko huškanje i poticanje ružnih i negativnih odnosa, već će se desiti reforme koje će donijeti promjene, koje bi zapravo na svojim plećima trebali iznijeti intelektulaci i mladi, i dokazati da su znanje i mladost najbolja pokretačka energija i snaga.  Jedino pitanje koje se nameća kada će to doći? Kao što vidimo narod je strpljiv prošle su skoro tri decenije od rata i sve je nastavak sličnih epizoda.

Htjeli ili ne moramo priznati  da je Jugoslavija bila uspješan model koji se mogao razvijati i konstruktivno promijeniti uz poštovanje demokratije i civilizacijskih principa i da ta tvorevina i njeni građani nisu zaslužili taj sramni završetak. Da je Bosna i Hercegovina zemlja dobrih Bošnjana, sevdaha i čarobnih pejzaža i da  treba da bude majka i domovina svih njenih građana…Vjerujem i znam  da su intelektualci ti koji su idejni stvaraoci i nosioci promjena. Pamet i razum su uvijek bili i biće jedini koji se  mogu usprotiviti svakoj mračnoj i destruktivnoj politici. Oni su ti koji trebaju svojom pameću i konstruktivnim rješenjima na političkoj sceni stvoriti zdravu konkurenciju u kojoj  će apsolutno oni pobijediti primitivne i destruktivne konkurente i stvoriti zdravu klimu protoka ljudi, roba, poslovnih veza, prijateljstva, saradnje, i svega što   treba čuvati i njegovati jer svi koji rade drugačije protive se prirodi i kosmičkim zakonima u  kojima samo demokratski principi, kritična i svjesna društvena masa mogu donijeti strukturalne promjene.  Prihvatanje i suočavanje sa prošlošću, promašajima i greškama će donijeti kolektivnu katarzu. Prihvatanje da je to sve život u kojem posrćemo, padamo ali i ustajemo i idemo dalje. Da baš to IDEMO DALJE…

 

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Sandžak Press-a.


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVITI ODGOVOR

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.