Piše: Hazbija Kalač
Iz kuće sam u svijet otišao, kao da sam bio kriminalac, a nisam. Bio sam čist, kao i danas, i predan Bogu i Njegovom Zakonu. Niko me osim majke nije ni ispratio, čak mi se učinilo da sam okrećući se da još koji put pogledam svoj rodni dom, sa nekog od susjednih prozora, čuo kako mi neko dovikuje neku kletvu ili psovku koju sam odmah zaboravio, jer sam se sličnih vremenom naslušao i zbog infektivno-prostačkog sadržaja, za njih zatvorio svoje pamćenje. “Luda je ovo kuća. Bježi iz nje koliko te noge nose” – govorila bi mi zabrinuta majka, dok se strogi otac mrštio na te riječi, govoreći da mi imamo svoju sobu, i da na druge ne treba puno obraćati pažnju. “Gdje god da odeš, gore je, ovo je kako-tako naša kuća i u njoj naša soba” – otac bi povišenim tonom pokušavao popraviti majkine riječi.
Eto, sada nakon mnogo godina, dođem samo da prozračim sobu što sam od roditelja naslijedio, i da odem na ona dva mezara, da nazovem selam i zamolim Allaha, dragog, da oprosti mojim roditeljima grijehe, ako su ih imali. Ponekad skinem i onu našu zastavu sa zida, tek da je malo zrake sunca dohvate i da se po ovdašnjim adetima vidi da sam eto još živ i da sam tu. Ali, moram vam to priznati, u svijetu tamo gdje ima mnogo moje braće koji su na isti način i iz istih razloga morali napustiti našu kuću, kao i ja, ta naša zastava nekako i nije na cijeni, bolje je ako se ogrneš onom drugom koju naša majka nikada nije htjela ni vidjeti u našoj sobi. Gledam i baš mi zbog toga bude nekako žao da moja braća dođu jednom godišnje, i valjda, da pokažu kako nisu ljuti što su ih stvarno bez ikakvog razloga istjerali iz naše zajedničke kuće, ogrnu se onom drugom a ne našom zastavom koju nam je majka sašila i koju smo držali na zidu naše sobe. Ne znam kako to nazvati drugačije osim snishodljivim dodvoravanjem u tuđem ruhu. Majka bi nas uvijek upozoravala da se čuvamo onih koji se kite tuđim perjem.
Prije nekoliko godina sam u nekoliko navrata pokušao podsjetiti neku moju braću na majkin amanet, ali sam shvatio da me više ne razumiju o čemu govorim. Ja sam pomalo inadžijski pokušavao dodatno objasniti i na tom stranjskom jeziku, što smo ga tamo morali učiti, i moram vam i to priznati, došao do novog razočaranja da neka moja braća taj stranjski jezik nisu naučili a ovaj naš već zaboravili. Ali baš ti isti, naučili su nešto što ja nikako nisam mogao shvatiti da je naša zastava upravo ona koju nam naša majka nije dala ni unijeti u našu sobu.
