Ubistvo narodnog poslanika Jusuf-bega Ćorovića od strane vasojevičkih četnika (1943) i njegova osveta

Piše: Dr. Harun Crnovršanin

U toku Drugog svjetskog rata od četničke ruke je poginuo i posljednji potomak čuvene begovske familije Ćorović koja je vladala Bihorom oko 200 godina. Bio je to ugledni Jusuf-beg Ćorović (1893-1943), dugogodišnji predsjednik opštine Lozna u Bjelopoljskom okrugu. Jusuf je rođen 1893. godine u Loznoj od oca Musli-bega i majke Bahtuše Franca iz Rasova kod Bijelog Polja u crnogorskom dijelu Sandžaka.

Nakon propasti Turskog carstva 1912. godine, mladi Jusuf prihvata na svoja pleća izdržavanje svoje mnogobrojne familije, jer su mu dva starija brata, Amir-beg i Avdi-beg, već bili pomrli. Osnovno obrazovanje je stekao u rodnom mjestu a završio je i nižu medresu. Nakon sticanja punoljestva pokazao se kao veoma bistar, čestit i energičan što ga je uvrstilo u red najuglednijih Bihoraca tog doba.

Na izborima održanim 1933. godine u Kraljevini Jugoslaviji, izabran je za predsjednika opštine Lozna, jedne od najvažnijih u Bjelopoljskom okrugu. Ova okrug je, pored opštine Bijelo Polje (ranije Akova), imao dva sreza i to: Bjelopoljski i Lozanski. Bjelopoljski srez je obuhvatao pet opština na lijevoj strani rijeke Lim i to: Mojkovac, Nedakuse, Pavino Polje, Šahoviće i Ravnu Rijeku.

Lozanskom srezu je, također, pripadalo pet opština, ali na desnoj strani Lima i to: Zaton, Korita, Lozna, Rasovo i Bistrica (poznata i kao Kahve i Savino Polje).

Na funkciju predsjednika opštine Lozna Jusuf-beg se zadržao 5 godina, da bi 1938. godine, na sugestiju poznatih ličnosti iz Bjelopoljskog sreza, bio predložen za kandidata narodnog poslanika ovog sreza. Na izborima iz te godine odnosi ubjedljivu pobjedu i postaje narodni poslanik u skupštini Kraljevine Jugoslavije. Ovu funkciju obavlja sve do njene kapitulacije 1941. godine.

Jusuf-beg je kao političar uživao veliki ugled kako u svom Bihoru tako i u cijelom Sandžaku. U toku teških ratnih godina trudio se da sačuva bošnjački muslimanski narod i da spriječi međunacionalne sukobe na ovom veoma osjetljivom području. U januaru1943. godine četnici Pavla Đurišića su na području Bjelopoljskog sreza i šire izvršili genocid nad bošnjačkim civilima. Pa i pored toga, on je smogao snage da, krajem avgusta 1943. gtodine, dođe na sastanak u Berane i pregovara sa njima i Italijanima koji su bili pred kapitulacijom. Berane je bilo jako uporište vasojevičkih četnika a ujedno je u njemu bila i komanda italijanske divizije „Venecija“. Četnici su uspjeli da nagovore svoje saveznike Italijane da teškim topovima gađaju muslimanska sela na području Bihora.

Na ovakve provokacije muslimanska milicija, koju je predvodio Ćazim Sijarić, je energično uzvratila napadom na italijanske vojnike i četnike pa su ovi zatražili pregovore koji su se održali u Beranama krajem avgusta 1943. godine.

Iako je na sastanku došlo do dogovora o međusobnom nenapadanju, Jusuf-begu su, kada se vraćao iz Berana u Loznu, u mjestu Zaostro, četnici postavili zasjedu i zvjerski ga ubili. Tako je nakon likvidacije Hilmi-bega Kajabegovića (1919) i Galjana Kršića (1934), svirepo ubijen još jedan bihorski i sandžački politički prvak.

 

IZJAVA MUHAMEDA-METKA ĆOROVIĆA (1946)

   „Iz priče mojih starijih ukućana zapamtio sam da je: „Jusuf-beg zajedno sa Ćazimom Sijarićem, komandantom muslimanske milicije za Bjelopoljski srez, avgusta mjeseca 1943. godine, išao na pregovore sa Italijanima u Berane. Italijani su tražili od Jusuf-bega, tadašnjeg predsjednika opštine Lozna, da propusti četnike Pavla Đurišića kroz Loznu. Jusuf-beg je odgovorio da „oni mogu da prođu kroz Loznu- ali bez oružja“. Naime, četnički plan je bio da se preko Lozne, Jogoča, Crhlja, Sipanja i Korita, spoje sa četnicima Rada Korde i Vojislava Lukačevića na Pešteri.

Zbog toga što četnicima nije dozvolio da prođu kroz Loznu, oni mu prave zasjedu i krajem avgusta 1943., u mjestu Zaostro, nedaleko od Berana, ubijaju“. (Izjava data 18. decembra 2015. godine u Ofenbahu u Njemačkoj.)

Jusuf-beg je u braku sa suprugom Hamom imao petoro djece, četiri sina i jednu ćerku. Nakon prerane smrti svoje prve supruge oženio se Refikom Crnovršanin iz Berana koja je Jusufovu maloljetnu djecu odgajila sa velikom ljubavlju. Sinovi su mu bili: Avdo, Amir, Bahrija i Esad i bili su poznate ličnosti u Novom Pazaru, a ćerka Mejrema je davne 1965. godine, u vrijeme Rankovićeve strahovlade, odselila u Tursku.

 

SVJEDOK UKOPA JUSUF-BEGA ĆOROVIĆA

   Autor ovog teksta je davne 1988. godine u Prištini sreo poznatog pedijatra prof. dr. Ramiza Paripovića (1931-1988), rodom iz Berana, koji mu je, između ostalog, ispričao sjećanje na ukop rahmetli Jusuf-bega Ćorovića koga su 1943., beranski četnici likvidirali na zvjesrki način.

Inače porodica Paripović iz Berana  je dala četvoricu prvih bošnjačkih intelektualaca u ovom gradu. Pored dr. Ramiza tu su još tri njegova brata: Muharem, Hasan i Hivzija.

   Njegovo sjećanje počinje ovako: “Za vrijeme Drugog svjetskog rata, kao desetogodišnji dječak, dobro sam zapamtio neke posebne događaje. Iako mali, znao sam da se trebam plašiti za sopstveni život. Uveče sam u naručju majke Aiše, osjećao kako ona drhti i sve dok ne bih sklopio oči, čuo sam kako dovi za živote svih nas.

Znao sam da su nam četnici, Njemci i Italijani neprijatelji i da ih se trebam kloniti. Komšije su nam krišom noću preko bašči dolazile u posjetu i u onom njihovom šapatu sam razabirao ko je sve od poznatih ubijen, ko zatvoren. Tada sam spoznao šta je strah.

Kada se u Beranama pronijela vijest da je Jusuf-beg Ćorović, narodni poslanik i velika uzdanica bihorskih muslimana, mučki ubijen od strane četnika u nekom selu između Berana i Bijelog Polja, u Beranama je zavladala tuga i strah od neizvjesne sudbine svih Bošnjaka.

Sjećam se da su moji roditelji bili vidno uzbuđeni i uplašeni. Moj bapko, rahmetli Arifaga, je kršeći ruke, uzvikivao:

“Allah, Allah, međer u kaurina nema vjere!

Kako ga gadovi namamiše u zamku i likvidiraše.

Odsjekoše nam granu za koju smo se čvrsto držali da ne potonemo!”

Cijele hefte su ljudi po kućama vijećali ko bi smio da ode i preuzme tijelo ubijenog Jusuf-bega. Niko se nije smio usuditi javno da ga žali niti da osuđuje ubice.

Kako je prolazilo vrijeme, narod je sve više patio što se ne može preuzet mrtvo Jusufbegovo tijelo.

Kako se vijest o Jusufbegovoj pogibiji pročula kroz cijeli Sandžak i dalje, a znajući da se niko od muslimana ne usuđuje da preuzme njegovo tijelo, neki Crnogorac iz Berana se odvažio i sa volujskim kolima otišao na mjesto zločina.

Sjećam se da je taj čovjek dotjerao tijelo bez glave uvijeno u plavi karirani čaršaf. Nekoliko starijih uglednijih ljudi iz Berana, među njima i naš otac, pošli su na mezarje Jasikovac da mu obave ukop. Ja, kao mali, prislonio sam se uz bapka i sa njim otišao na mezarje. Dobro se sjećam mjesta na koje su ga položili na zemlju.

Naš bapko zavika: “Aman, Allahu, što ti je insan! Od one dike i veličine, na koje grane evo dospije…”

Kasnije se po Beranama pričalo da je neki četnik, učesnik tog zločina poludio i da je u transu vikao kako je on živome Jusuf-begu kidao meso sa tijela, pekao ga na žaru i zorom mu stavljao u usta da ga jede.

“Zakovali smo ga ekserima ko kera za vrata kolibe i pred zoru je to pašče u mukama crklo.”- hvalio se taj četnik njihovim junaštvom.

Kasnije su se pojavile Jusuf-begove cokule (čizme) i po Bihoru se prodavale kao trofej. Iako su se znali učesnici tog gnusnog zločina, nikada nisu odgovarali za njega.

Jusufbegovoj supruzi Refiki Crnovršanin- Ćorović je jedna prijateljica rekla: “Šuti, ne pričaj o Jusufbegovoj pogibiji pred sinovima. Ubićeš ih ko ja moje što sam ubila. Poginu mi muž, a ja pred đecom tuži i nabrajaj imena katila, te đecu navedoh na belaj da se svete i ubiše mi isti katili obadvojicu. I niko ni luk jeo, ni luk miriso.”

Tako je Jusufbegovica, čuvajući djecu, začeprljala njegovu pogibiju i uvijek joj je to bila tabu tema. Jusuf-begu je, u haremu džamije u Loznoj, podignut samo nišan, na praznom mezaru, kao obilježje da je on postojao, a kosti trupa mu leže negdje na mezarju Jasikovac, a njegova glava nikada nije  pronađena.

No, stariji ljudi ga pamte po gospodstvu, pravednosti i autoritetu, kao bošnjačkog lidera, diku kojim se ponosio cio Bihor i Sandžak.

 

OSVETA JUSUF-BEGA ĆOROVIĆA

   Navedeno ubistvo Jusuf-bega Ćorovića nije ostalo nekažnjeno. Nije prošlo mnogo vremena a bega je krajem 1943. godine osvetio njegov bliski rođak i glavni branitelj opštine Lozna Hašir Ćorović. Ovaj junak je nezaobilazna ličnost novije sandžačke historije. Rođen je u mjestu Lozna u Bjelopoljskoj opštini. Njegov otac Nedžib-beg Ćorović je bio bajraktar đurumlija (dobrovoljaca) iz opštine Lozna u Prvom svjetskom ratu. Poginuo je 1915. godine kao turski vojnik na Galiciji boreći se protiv Rusa. Odmah po njegovoj smrti rodio mu se, kao posmrče, treći sin Hašir. Pored njega Nedžib-beg je imao još troje starije djece: sinove Avda i Omera i ćerku Nurku. Supruga mu se zvala Hankuša rodom od Ferhatovića. On je kao i Jusuf-beg potomak čuvenih begova Ćorovića koji su vladali Bihorom oko 200 godina. Sjedište im je bilo u Loznoj gdje je i Hašir rođen.

Nakon Prvog svjetskog rata u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS), tzv. Agrarnom reformom iz 1931. i 1933., begovima i agama je oteta zemlja na koju su se nasilno naselili crnogorski i srpski seljaci, njihove dojučerašnje sluge. Haširov otac je također posjedovao veliko zemljište i šume u selu Pode u blizini Lozne. Nažalost, i njemu je sve oduzeto i poklonjeno vasojevičkim seljacima. Hašir nije mogao da se pomiri sa tim da neko može da im otme zemlju tek tako, pa je nakon odslužene vojske riješio da je sam povrati. To je bilo vrijeme uoči Drugog svjtskog rata. Naoružan do zuba, zajedno sa braćom, „obišao“ je sve Crnogorce i dao im rok od 24 sahata da napuste kuće koje su podigli na njegovoj djedovini. Došljaci su Haširovo upozorenje ozbiljno shvatili i iselili se u toku jednog dana.

Nakon što je Ćazim Sijarić osnovao miliciju za područje Bjelopoljskog sreza (Donjeg Bihora), Hašir mu se pridružuje i postaje jedan od njegovih najboljih boraca. U čuvenom pokolju koji su u Bjelopoljskom srezu, za pravoslavni Božić 1943. godine, izvršili četnici Pavla Đurišića, ubili 1400 muslimanskih civila i popalili 60 sela, Hašir učestvuje u odbrani Lozne i okolnih sela. Samo zahvaljujući njemu Lozna nije stradala. O tome kako je Hašir osvetio svog bliskog rođaka Jusuf-bega Ćorovića govori njegov stariji sin Refik.

 

IZJAVA REFIKA ĆOROVIĆA O TOME KAKO JE NJEGOV OTAC HAŠIR OSVETIO ROĐAKA I NARODNOG POSLANIKA JUSUF-BEGA

   Autor ovog teksta je 02. januara 2016. godine u Novom Pazaru razgovarao sa svjedokom Refikom Ćorovićem koji je tada, za potrebe mog dokumentarnog filma „Hodrovica-sandžačka pećina smrti“, iznio sjećanje na priču njegovog oca Hašira -kako je osvetio svojeg amidžu Jusuf-bega Ćorovića.

„Jusuf-beg je bližnji amidža mojeg oca –rahmetli Hašira. On je bio narodni poslanik u skupštini Kraljevine Jugoslavije. Ubijen je, odnosno zaklan, u ljeto 1943. godine, od svojeg pobratima- Crnogorca koji je u međuvremenu prišao četnicima Pavla Đurišića. Moj otac je bio vođa muslimanske milicije za opštinu Loznu. On je mnogo volio Jusuf-bega i nije se smirio sve dok ga nije osvetio. Kad je saznao imena četnika koji su ga ubili, počeo je da pravi plan kako da ih se dočepa. Pratio je kretanje Pavla Đurišića čiji se štab nalazio u obližnjem mjestu Zaostro kod Berana i čekao pogodan trenutak.

   Znao je da je Pavle veoma lukav i da sa sobom ima uvijek jaku pratnju. Zato se moj otac dobro pripremio, odabrao je 200 svojih boraca, dobro ih naoružao i rasporedio u mjestu Bioča. Tamo se nalazio njegov kontrolni punkt, na mostu ispod kojeg ide rijeka Lješnjica. Niko nije mogao da prođe što ga ne bi moj otac kontrolisao.

Kada se, u očekivano vrijeme, Pavle Đurišić primakao mostu ispred njega je izašao moj otac sa puškomitraljezom i rekao mu da je on, zajedno sa svojom četničkom pratnjom, zarobljen, jer svuda okolo je raspoređeno nekoliko stotina njegovih ljudi spremnih da pucaju svakog trenutka. Moj otac je tražio od Pavla da mu poimenice preda šestoricu četnika koji su ubili njegovog amidžu Jusuf-bega. Nakon kraćeg vremena Pavle je, da bi dalje mogao da prođe sa pratnjom, morao da preda svu šestoricu. Otac je naredio da se sva šestorica streljaju kod obližnjeg potoka. Petorica su odmah ubijena, a šesti, koji je bio glavni zločinac i organizator ubistva Jusuf-bega, uspio je, iako ranjen, da pobjegne. Njegovi ljudi su trčali za njim, ali ga nisu uhvatili.

Moj otac nije imao mira sve dok nije ušao u trag i šestom, odbjeglom četniku. Saznao je da se liječi u njemačkoj bolnici u Prijepolju. Uzeo je još jednog rođaka i krenuo za Prijepolje. Tamo je upoznao jednu muslimanku koja je radila kao čistačica u njemačkoj bolnici. Ona ih je svakodnevno izvještavala o četnikovom zdrastvenom stanju. Dvadeset i prvog dana, ona ih obavještava da je četnik, sa još jednim drugom, izašao da šeta pored rijeke Lim. Otac se, zajedno sa rođakom, oprezno primakao  bolničkom dvorištu i kad su im dvojica četnika prišla dovoljno blizu, nanišanili ih i obojicu ubili. Njemački stražar je sa osmatračnice ispalio nekoliko mitraljeskih rafala u pravcu moga oca i rođaka, ali, na svu sreću, nijedan kuršum ih nije zakačio. Eto, Allah im je dao vijeka, ugrabili su te su pobjegli i vratili se u Loznu“.

SPEKTAKULARNO BJEKSTVO HAŠIRA ĆOROVIĆA IZ RADMANSKE PEĆINE (HODROVICE) U PROLJEĆE 1945. GODINE

   Krajem jula 1944. godine Titovi partizani prelaze u ofanzivu i oslobađaju od Nemaca područje crnogorskog dijela Sandžaka. Na čelu Drugog korpusa partizanske vojske koja je ušla u Gornji Bihor (Petnjička opština) nalazio se Peko Dapčević. Tamošnji Bošnjaci se pridružuju Drugom korpusu. Pridružuje se i dio boraca muslimanske milicije  mula Osmana Hrastodera. Komandant Osman nije vjerovao partizanima-komunistima i stalno je govorio da „četnici i partizani na isti brus oštre nož za Bošnjake“. Zato je krajem jula 1944. napustio Gornji Bihor i otišao na Kosovo, prvo u Rugovu a kasnije u Drenicu gdje se pridružio brigadi Šabana Poluže u borbi protiv četnika.

Jedan dio Osmanovih boraca nije htio da se preda partizanima jer im nisu vjerovali. Naime, među crnogorskim partizanima se nalazio veliki broj četnika koji su krajem 1943. godine obrijali brade i priključili se partizanima. Promijenili su uniforme ali je mržnjaprema muslimanima i dalje ostala u njihovim glavama. Ti isti „presvučeni četnici“ napravili su početkom marta 1945. godine veliki zločin nad grupom potpuno nevinih Bošnjaka sa područja Bihora. Njih dvadesetak Bihoraca, uglavnom pripadnika milicije Ćazima Sijarića i mula Omana Hrastodera, nisu imali povjerenja u partizane i nisu htjeli da im se pridruže, već su živjeli u strahu i krili se po šumama Petnjićke i Rožajske opštine. Većina njih bili su prekaljeni borci Ćazimove i Osmanove milicije koji su, do kapitulacije Italije septembra 1943. godine, branili i odbranili svoj narod od vasojevičkih četnika Pavla Đurišića.

Za svoje skrovište, u kojem će prezimiti zimu, odabrali su pećinu za koju do tada niko nije znao. Bila je to radmanska pećina, u narodu poznata kao „Hodrovica“, koja se nalazi visoko u Kršima iznad sela Radmanci kod Petnjice. Ovu pećinu je otkrio Meta Kožar koji je bio lovac i šumar i poznavao je svaku stopu Gornjeg Bihora. Početkom marta 1945., na dojavu jednog čobanina, partizani opkoljavaju i stavljaju u jak obruč pećinu Hodrovicu. Opsada je počela 08. marta 1945. i partizani daju 7 dana odbjeglim Bihorcima da se predaju. Tada počinje prava drama u pećini. Opkoljeni sa svih strana, svjesni da će biti streljani ako se predaju, počinju da traže izlaz iz nemoguće situacije.

Partizani na čelu sa Šekom Hadrovićem, šefom OZNE za Berane, pregovaraju sa Haširom Ćorovićem o predaji dvadeset Bihoraca iz pećine. Dok su pregovarali, partizani pokušavaju da ga ubiju iz puške, ali je Hašir bio na sve spreman, pa im je uzvratio bacivši bombu među njih, nakon čega se ponovo vratio u pećinu. Poslije razgovora sa opkoljenim drugovima u pećini, Hašir ih je pozvao da mu se pridruže i da zajedno, rano izjutra, krenu na glavni ulaz pećine i pokušaju da razbiju partizanski obruč. Nažalost, niko nije htio da mu se pridruži. Rano izjutra, dok je još bio mrak, Hašir se pomolio Allahu, izuo čarape i opanke, uzeo pušku i dvije bombe, i tiho puzeći uza zid pećine krenuo ka glavnom otvoru. Kad je stigao do otvora bacio je po jednu bombu lijevo i desno i jurnuo niz strminu. Tom prilikom je svom silom udario jednog partizanskog stražara na koga je naišao i nestao u šumama Ponora.

Iz pećine je uspjela da se spasi još jedna petočlana grupa sa Metom Kožarom na čelu, zahvaljujući njegovom lovačkom iskustvu.  Uspjeli su da pobjegnu kroz tajni otvor pećine zvani „bršljan“.

Šestog dana partizani se služe lukavstvom i, uz brutalnu silu, primoravaju majke, sestre i žene opkoljenih Bihoraca da donesu veliku količinu slame i sijena do glavnog ulaza pećine i da ih zapale. Partizani su sa slamom i truhlim sijenom pomiješali bojne otrove: zagušljivac i suzavac i na ulazu pećine sve to zapalili. Sedmog dana ujutru, pod pritiskom dima, izašli su iz pećine, njih sedmorica, sa podignutim rukama. Njih su partizani odmah streljali ispred pećine..

Petorica Bihoraca nisu htjeli da se predaju partizanima, već su umrli u teškim mukama uslijed gušenja otrovnim plinovima. Tragičan bilans iznosio je 12 ubijenih Bihoraca od strane partizanskih dželata. Trinaesta žrtva vezana za ovu pećinu je mladi čobanin Rustem Rastoder (17) koji je partizanima kazao da se u Radmanskoj pećini kriju odmetnici. Njega je pogodio metak iz pećine.

ČOVJEK KOJI JE IZBJEGAO DVIJE SMRTNE KAZNE

   Nakon bjekstva iz pećine Hodrovice, Hašir se krio tačno godinu i po dana od svakodnevnih partizanskih potjera po šumama Rožajske opštine, da bi se na kraju, kad su počeli da rade narodni sudovi, prijavio kod čuvenog Rizvana-Viva Kuča koji mu je garantovao fer suđenje.

Iz Rožaja ga prebacuju u Bijelo Polje gdje,, od partizansko-komunističkog suda, biva osuđen na 48 godina zatvora. Tada je jedan preko 20 godina značio smrtnu kaznu. Svi sudovi, osim Vrhovnog, su potvrdili smrtnu kaznu. Kada je predmet došao u Vrhovni sud Jugoslavije, jedan od visokih oficira-sudija (koga je Hašir u toku rata spasio od četnika) mu skida kaznu sa 48 na 20. godina i tako ga spašava sigurne smrti. Odležao je 12,5 godina u nekoliko zatvora, od Bijelog Polja, preko Spuža i Kotora do Žabljaka. Iz zatvora je izašao krajem 1958. godine, kada iz mjesta Lozna odlazi da živi u Rožaje. Oženio je mladu i lijepu Umihanu i sa njom ima troje djece: dva sina Refika i Šefika i ćerku Refiju. Ovaj velikan koga je ispratilo cijelo Rožaje i ožalio cijeli Sandžak, preselio je na Ahiret 1988. godine.

 

Izvor: SANA