Sabaheta Novalić plete od svoje sedme godine, a samo godinu kasnije počela je da zarađuje za školovanje. U to vrijeme istkala je toliko staza da bi, kako priča, sa njima mogla da prekrije cijelu Petnjicu.
“I to klot proizvod, to je jedna vrsta ćilima, u stvari to su bile stazice. To je moj prvi rad koji sam naučila, uz pomoć moje majke. Moji su proizvodi bili u prvoj klasi. Tako da se ponosim tada kao dijete, a sada da vam ne govorim”, kazala je Sabaheta Novalić, iz udruženja “Vrijedne ruke”.
Dugogodišnje iskustvo u konfekciji, opšta nezaposlenost naročito na seoskom području, ali i podrška brata Sabahudina, bili su presudni za ideju stvaranja udruženja u Petnjici.
“Koje će se isključivo baviti proizvodnjom domaće radinosti, i znači da će biti sve od čiste prirodne vune”, kaže ona.
Ovdje se još uvijek radi na razboju starom više od stotinu godina, a ovih dana je u toku rekonstrukcija dijela opreme. Najviše se proizvode ručno čvorovani tepisi i ćilimi. U tkačnici radi 12 žena, a od 160 članova, njih oko šezdeset radio od kuće, poslije uobičajenih seoskih poslova.
“To jest, rad na sic, izradu džepera, pulovera, šalova, kapa, rukavica i neki proizvodi u stvari baziramo se na proizvodnju malih suvenira”, kaže Sabaheta.
Da li možete da nam objasnite šta vi to sada radite?
“E ovo je sjedeći rad, radim staze odnosno krpare, ovako: to je osnova, ovo je potka, to jeste materijal od viška krpa, košulja koje su dotrajale da se nebi bacile koriste se za ovaj konac”, kazala je Azema Novalić, pokazujući korake prilikom tkanja.
Od proizvoda najviše se traži bihorski tepih koji je prije sedam godina zaštićen kao nematerijalno dobro. Skoro svi ručni radovi nađu svoje kupce, među kojima su najbolji Petnjičani koji žive u inostranstvu. Bihorski ćilim se na tržištu kreće od 60 do 100 eura, a vuneni tepih 40, po kvadratnom metru. Iako u svom radu nisu naišle na podršku države, veliki podsticaj za ove vrijedne žene su brojna priznanja i nagrade sa više domaćih sajmova.
