Piše: MSc. Dženis Šaćirović
O ljudskom dostojanstvu bilo je riječi u najstarijim epovima, začeću književnosti i kulture, do pojave zakona i uređenja društva, pa sve do univerzalizacije ovog ljudskog prava, biti ljudskoga bića i suštine izdvajanja Božijih stvorenja na Zemlji u odnosu na zemljaski i kosmički svijet. Dostojanstvo je pravo osobe da bude poštovana i vrjednovana. Ovaj pojam kroz stoljeća pojave i razvoja religiozne riječi dobija svoj smisao, iako su stoljeća prolazila kroz različite epohe i forme tretiranja čovjeka. U okviru etike u doba prosvjetiteljstva (od sredine XVII do kraja XVIII stoljeća), intekeltualne snage u Evropi dale su naglasak reformi društva, ističući problem nesrazmjernog uticaja istitucija na društvo i kršenja ljudskih prava, pri čemu su se zalagali za reformu društva usmjerenoj ka toleranciji, znanstvenosti i skepticizmu kao upitnom stavu ili sumnji ka “pretpostavljenom znanju”, pa samim tim i vjerovanju ili dogmi. Iako je sam skepticizam zaostavština još daleke helenističko-rimske filozofije, njena misaona orjentacija došla je do izražaja u ključnim zaokretima svijeta. U kontekstu filozofije, tretirajući posebno epistemologiju, provjera svijeta sa upitom razložnosti i postojanosti određene društvene pojave, taj stav prosvjetiteljstva se primjenjivao na različite fundamentalne društvene teme kao što su politika, religija i tada vrlo raširena pseudonauka, kao tvrdnja, vjerovanje ili postupanje koje se tumači kao naučno, što je dovodilo do mnogih kontradiktornih, nedokazanih ili preuveličanih tvrdnji koje su bile na štetu društva, posebno pojedinca.
Povijest civilizacija daje odgovore na pitanja društva koja su i danas aktualna. Još su antički filozofi na uzorku promatranja malih gradova od 5-6 hiljada stanovnika, društvenih činioca, vlasti i organizacije, zaključili ono što je i danas lahko dokučivo, prepoznatljivo i simtomatično. To znači da su ljudska svijest zajedno sa ljudskim osobinama do danas ostale nepromijenjene. Isključivo prisustvo ili odstustvo prava samo su forma dopunjavanja etioloških zaključaka koji dobijaju svoje fenomene. Prema tome, ljudsko dostojanstvo je promatrano kao fenomen još u doba stvaranja prve od tri velike civilizacje, i to one najstarije – antičke. Samo slobodan duh je mogao uživati pravo, doprinositi društvu i činiti narod, državu i progres jakim i trajnim. Imanuel Kant (1724-1804) je u svojim Fundamentalnim principima metafizike morala, definirao: ,,Moralnost, kao i čovječanstvo sposobno za to, ono su što ima samo dostojanstvo.” Prema tome, javni moral ovisi od pojedinca, mase individua koje uživaju pravo na život, čovječno postupanje, slobodu, izbor i ostale mogućnosti koje isključuju puku dominaciju čovjeka nad čovjekom. Iako su ideologije XX stoljeća pokušale suštinski da promijene status svojih sljedbenika, možda naroda i promijene koncept neminovne vlasti i povlašćenih grupa ljudi da upravljaju društvima i državama, pod pritiskom nametanja dogme, apsolutizam je bio neizbježna pojava, pa se stoljeće epohalnih promjena i evolucije prava, ipak, u nekim krajevima svijeta nije osjetio desetljećima, a rušenja čovjekovog dostojanstva su bila masovna pojava. Zapravo, svaka vlast koja je bila usmjerena protiv dostojanstva čovjeka i svaki pravni sistem sa manjkavostima koje je nosio apsolutizam, unazadili su i ta društva i te države.
Dostojantvo je pitanje priznanja, pitanje istine i volje. To je pitanje čovječnosti, iznad svega. Na poštovanje ljudskog dostojanstva Bog poziva, jer je uvjet uspostavljanja reda na Zemlji, a nema reda tamo gdje ne postoji vrjednovanje čovjeka. Iz toga proizilazi progres ljudske vrste. Ne postoje savremena društva, uredni pravni, ekonomski i funkcionalni sistemi tamo gdje se ne poštuje ljudsko dostojanstvo, jer nepostojanje objektivnog priznanja javlja pojavu odsustva samopriznanja i samovrjednovanja, jer dostojanstvo čovjeka je aktivno i stvaralačko. On ga osjeća, živi i to življenje zahtijeva personificiranje sa svakim korakom koji čovjek čini. Ubijanje dostojanstva u čovjeku dovodi do nedosljednosti, dakle, iste one manifestacije kao kada bi ga se sam odrekao, ili prosto, kada bi čovjek bio sklon niskim moralnim osobinama ili drugim patološkim pojavama, kada bi se htio poniziti kao uspravno biće.
Progresivni svijet je shvatio bitnost ljudskog dostojanstva, pa se nikako ne može smatrati slučajnim zašto je ovo pitanje tretirano kao najveće, najvažnije i prvo. Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima UN-a (usvojena na 183. sjednici 10.12.1948. godine u Parizu) počinje uvodom: ,,Pošto je priznavanje urođenog dostojanstva i jednakih i neotuđivih prava svih članova ljudske porodice temelj slobode, pravde i mira u svijetu…”, a nastavlja, odnosno započinje sa Članom 1: ,,Sva ljudska bića rađaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima. Ona su obdarena razumom i sviješću i treba jedni prema drugima da postupaju u duhu bratstva.” Dakle, slova o ljudskom dostojanstvu danas su visoko na papiru, a tamo gdje su i u svijesti, realno su i u praksi. A tamo gdje je poštovanje ljudskog dostojanstva praksa, progres je imperativ.
Izvor: Glas Islama