Sjećanje na Muftiju

0
583

Autor teksta: Emira GIBANICA | PRIBOJ

Slutim te i tamo gdje nisam ni znala da te ima. U svakom šumu i tišini, u svakom koraku i daljini. Osjećam tvoje prisustvo kako mili kroz najdublje kutove moje svijesti, budivši stare snove i davno zaboravljena obećanja. Da se negdje daleko neko ovoliko voli, da dalekog nešto razara od boli, da u daljini žive i umiru heroji, da sve to nekoć daleko, sada biva ovdje. Neočekivano vješto nam se neke daljine prikradu i približe, a zatim zauvijek ostaju, poput sjete da paraju razum. Opet te jutrom slutim, u vodi što otiče s nenaspavanog lica, odnoseći grijehe očima počinjene, dok se snaga rađa u oglušje zore. A slutnja ko slutnja, nit’ bukti, nit’ tinja. Kvasim ruke decembarskom studeni iz stare testije dok se s ispucalih usana, sad već uobičajeno, riječ za riječju niže: “Gospodaru, daj mi Knjigu mojih djela u desnu ruku i olakšaj mi polaganje računa!”. Nijedan novembar više neće biti isti, niti će ijedan snijeg ličiti na ovaj, ali će svaka čistoća biti slična tvojoj, tvojom podstaknuta svaka druga hrabrost. Ne prati sreća hrabre, nego joj hrabri idu u susret. M kao Mjesec koji se gordo nadvio nad sanjivim nebom, M kao majka što nosi novi život, M kao most dok spaja rastavljeno, M kao misao što urađa djelom. M kao mesh mokrom rukom kroz crne vlasi. Ti više ne držiš svjetiljku, kojom gasio si mrak, ali su obasjane staze počašćene tvojim koracima. Nama napornim, a zemlji nikad dražim, premda joj je odlučan i smio korak lakši od bezglavog lutanja. Posljednjim kapima vode čistim svoja stopala uz vapaje Milostivom da ih učvrsti na Pravom putu. A kada klecaju, da nikada ne kleče.

***

Jesi li to i ti Mjeseče, bacio značku odanosti mojoj domovini, čim si tako pobjegao pred svitanjem punim slutnje. Opet si se izdajnički izvukao iz tegobne patnje što je vrijeme nosi. Eh da mogu i ja, iskrasti se, da ne čujem jecaje i eho podmuklog smijeha. Eh da smijem biti ranjiv u doba koje samo dostojanstvo i ponos dozvoljava pa da upitam “Nije li to onaj insan, kome se ime nadaleko čulo, nisi li to ti, dobri moj?”. Neću te mjeriti ni visinom, nit’ građom, imenom ni titulom, pa ni diplomama. Neka znaš da neću isticati tvoje zadužbine i terete nošene uspješno na plećima. Jer nagledah se prsa punih odlikovanja, ispeglanih odijela, a u njima tek ponešto ljudsko, neprimjetno dok se duboko ne zagrebe. Ne, nisi to ti. Sama dostignuća će pričati svoju priču, hvalisavo spominjući ti ime na početku. Sve dok tvoja djela stoje, temelja čvrsto ukopanih pod zemljom, svaki kamen biće svjedok palih graški znoja. Upravo zato, odlučujem da o tebi pričam ono što kamen ni toprak ne mogu, ono što slutim dok ti obrise nazirem. Mjerim te svakim ustreptalim srcem čija se ljubav caklila u odrazu tvojih očiju. Uzaludno pokušavam sagledati krajeve gdje su tuđa prsa bila tvoj dom. Zar mogu kapidžici stamenih kam grudi biti zatvoreni tebi koji si pronalazio svaki ključ? Tvoje mjere ravne su iskrenim radostima koje si budio od mlađahnih grana do iznemoglih stabala, pa postavljam pitanje je li se iko usudio izmjeriti nekad sreću? Visoka čela zakitio si ponosom, a pogurene kičme čašću uspravio. S mojih usana čuće se govor o nitima što se među dušama isprepletu poput paukovih, pletenih borbom i željom za opstanak. S ovog, a i svih drugih mjesta neka se prolama riječ o slobodi, čiju si nam slast, kao pred izgladnjela usta, servirao iznova u sve većim porcijama, slobodu bez koje nijedna druga hrana ne bi mogla zasititi istrošeno višegodišnje robovanje. I što si nas naučio da istu plaćamo jedino odlučnošću i odgovornošću. Govoriću o sjemenima koje si sadio u nama ili pak zalivao, jer drugih golemih zlata bez onih u duši nema. Možda ih neću sve pobrojati, ali ću za svako biti zahvalna. Ima ih koji su nicali I gdje sijani nisu bili. Na našem tlu, korov nikad nije uspijevao, a iako bi kat-kad hrabro ponikla, svehla bi pred poljem ljiljana. I ljudi su ljiljani uzmirisali svojim vatanom, njegovani vjerom i znanjem.

Ja ću ti još jednom iz daljine istinu kas’ti da nije rana ovo što te slutim. Slutnja je moja znak da smo trenutak trajanja. “Pa neka je hvaljen Onaj u čijoj je ruci vlast nad svim, Njemu ćete se vratiti!” (36:83) Jer lijeka drugog do Božije riječi ne znam, pa kao roba svoje volje vode me ka tvojoj pretposljednjoj postelji, prostrtoj međ planinama. Tamo ni sokolu oko nije vrijedno, ako te dovom ne traži. Konačno sam te uspjela naći, tamo si i tu, to te ja u sebi nosim i vidim u svakom od nas. Ne rekoh li ti da ja o tebi ništa ne znam. Ti idalje živiš kroz sinove svoje.

M kao milost, od Boga nam dar, M kao Muftija. Pod našim svodom od tri zlatna srpa, namirisan s tri ljiljana, spavaj sine sandžački, spavaj snom pravednika. Jeste smrt, ali jeste i život. M kao Muamer.


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.