Sidran i Duraković – paradigma fermentacije bošnjačko-bosanske intelektualne elite

0
144

Piše: Dr. Jahja Fehratović

Mnogi bošnjački prvaci nerijetko imaju svojih unutrašnjih halova na kojima oštre pamet. Kočepere se i uzdižu jedni nad drugima, takmičeći se ko je sposobniji koga bolje naciljati i mučki udariti tamo gdje je, kako računa, najslabiji u datom trenutku. Urođena im je izgleda prirodna pamet, ali samo ukoliko je njihova, to jest lična, individualna – i tu im nema ravnih. Vrlo lahko postaju uspješni čeg god da se dohvate i predano rade na dostizanju zacrtanog cilja, osobito ako je riječ o golemim stvarima u kojima bezmalo dosegnu vrhunska postignuća. Puna je povijest imena Bošnjaka koji su u različitim oblastima i disciplinama u diferentnim periodima pomjerali granice i uspostavljali nove vrijednosti i civilizacijska dostignuća u kulturnoj historiji ne samo Balkana već i istočnih i zapadnih međa civiliziranog svijeta.

Međutim, manjka im ona sitna, probrana, jednostavna pamet, o čemu svjedoči i gnomski izraz sveprisutan na cijelome životnome prostoru Bošnjaka – kad se za kog kaže: „Fali mu sitne pameti.“ A ta sitna pamet je, u suštini, cijela životna filozofija koja podrazumijeva obazrivost na svaku pojedinačnu situaciju u kojoj i najmanji detalj može zakrenuti klatno i proizvesti negativnosti. Najčešće odapnu strijelu otrovnicu vlažnim jezikom ka svom bližnjem, i onda se dugo iščuđavaju što ih otuda isto tako ospe paljba. Dok ih s tribina bodre navijači i huškači, nastavljaju se ranjavati i mrcvariti u autodestruktivnim izljevima koji kreću kao sitne čarke a vremenom se pretvore u opsjednutost i patološku mržnju, koja destljećima tavori unutar ozlojeđenog bića i čeka momenat da iz busije, hinjski, ako već nema kuraža prsa u prsa, udari na slabost svog “karadušmanina“ od vlastite krvi i mesa, dok se onamo oni slade, tamo ti zadovoljno trljaju ruke i ovdje ovi grohotom smiju na njihovu glupost i nesreću.

Nažalost, puna je historija Bošnjaka, koji su podlegli ovakvoj autodestruktivnosti, i to više nije slučaj već neka nesretna konstanta podrivanja svoga i svojega iz malicioznih i uskointeresnih razloga, jer smatraju da su pametniji, zaslužniji, intelektualno nadmoćniji, bolji, ljepši, veći, superiorniji od svih drugih iz svog naroda. Ne priznaju nikome ništa, i ne prezaju da se omalovaže i obezvrijede bez obzira na posljedice po kolektivitet – jer još uvijek nemaju kontinuiranu svijest o uspostavi onih vrijednosti koje ih čine kolektivitetom i svaki napor korpoprativnog udruživanja na intelektualnoj razini unaprijed osuđuju na propast i, u najboljem slučaju, ukoliko su ubijeđeni da nije baš toliko opasan po njihov lični komoditet, smatraju ga manje vrijednim, diletantnim, amaterskim izljevom nečijih nedoraslih htijenja; ili, pak, u najgorem slučaju, kada se uvjere da posjeduje kvalitetu i postaje ozbiljna datost, onda posegnu za populističkim floskulama njegovog stereotipnog targetiranja na emocionalnoj ravni ocjenjujući ga instalacijom neprijatelja s ciljem podrivanja njih samih. A ako, ne daj Bože, imaju moć nad njim, onda se ponašaju kao onaj paša iz Sijarićeve priče „Drvo kraj Akova“, koji u dalekom svijetu prepoznaje kvalitet i talenat svog zemljaka i utamniči ga iz predostrožnosti, jer se u djetinjstvu ljuljao na istoj ljuljašci i razvijao iste ambicije o dosezanju visokih i društvenoodgovornih položaja, sasijecajući mu krila unaprijed da se ne raskrili i ne uzleti baš na njegovo mjesto ili ga, ne daj Bože, ne preskoči i zasjeni britkim umom i postignućima do kojih je došao predanim radom i talentima koje mu je Dragi Bog podario.

I nema tu mnogo dušmana s vana koliko smo sami sebi naoštrili očnjake. Otuda su i najveća postignuća bošnjačke kolektivne kulture pamćenja rezultati samozatajnih napora pojedinaca koji su odbijali da sudjeluju i troše životnu energiju u toj kaljuži samouništenja po maglovitim sokacima i mahalama, čiji su vidici iznijeli njihova prsa iz truhleža takvog smoga na široke i prostrane visoravni bošnjačkoga životnoga prostora, odakle se jasno vide mnoge stvari pokrivene slojevima pepela i gareži nabijenih dimnjaka iz tijesnih čaršija. Ali, ti samozatajni pojedinci bi, skoro po pravilu, imali jedan golem usud, da veličina njih i snaga njihovog djela postane vrlo brzo, poslije njihove fizičke onemoćalosti, sklonjena u stranu, a nakon smrti i skroz zapretana, jer nije imalo i nema izgrađene svijesti i sistema da isto podrži, očuva, proširi i predoči novijim generacijama kao njihovo vlastito naslijeđe i putokaz koji će im pomoći da, umjesto što bi se vraćali na početak, i iz generacije u generaciju stvarali vrtlog, nastave put k cilju i na tom putu ostavljaju nove putokaze za sljedeće putnike. Drugim riječima, nije imalo sistema i institucija koje bi ih podržale, zaštitile njihov legat i posvjedočile njihovom istinskome uspjehu. Olahko odbačeni od svojih, vrlo brzo su bivali prepoznati od drugih koji su ih prisvajali, usvajali i dičili se njima i njihovim djelom, jer su preko njih podizali vlastiti državni i nacionalni rejting u naučnome i kulturnome svijetu, odnosno svoju poziciju na ljestvicama civilizacijskih dostignuća. Zato je svaka institucija koja u svom temelju nastanka i načinu djelovanja predviđa promoviranje ovih plementih ideja i ciljeva neizmjerno važna za svakog pojedinca a prije svega narod iz kog je nastala i kome i služi.

Razumljivi su napadi na egzistiranje takvih institucija iz redova „onih drugih“ kojima postojanje takvih udruga remeti koncepcije, strategije, dugoročne i kratkoročne namjere, kao što je bjelodano da su takvi udari bezvrijedni, besmisleni i samim time neučinkoviti i kratkog daha. Nakon tog prvog pokušaja nipodaštavanja, negiranja i obesmišljavanja, povinuju se kvaliteti i sami uvide kontraproduktivnost svojih necivilizacijskih postupaka. Njih je lakše i jednostavnije nadjačati jer su sami po sebi bespredmetni i ništavni i ostanu tek jedna datost u historiji suodnosa naroda i protagonista njihovih kulturnih i naučnih institucija. Međutim, u situaciji kada, svako malo, imamo izljeve vlastite nedoraslosti i samomržnje, onda to postaje i akutno stanje koje zahtijeva ozbiljan i višestran analitički pristup studiji slučaja, što jeste situacija sa bošnjačkim i bosanskim elitama i njihovom odnosu prema Bošnjačkoj akademiji nauka i umjetnosti koja već deceniju taba svoj put kroz šikare i krči rastinje, žile i korijenje korova koji se namnožio na putu očuvanja našeg kulturnog naslijeđa nakon što je s vana načinjena vandalska sječa i krčenje viševjekovno njegovanog i kultiviranog gaja bošnjačke duhovnosti. Uzroci ovih pojavnosti su višestruki i zahtijevaju elaboraciju koja prelazi intencije ovog teksta, tako da ćemo se, ipak, ograditi na fenomenološkoj ravni, a ponukani posljednjim u nizu takvih postupaka koji je ovog puta krenuo od Abdulaha Avda Sidrana.

Začudno je to po više osnova, jer su dosadašnji jurišnici na BANU uglavnom bili inspirirani prizemnim razlozima. Jedni su izvršavali partijske zadatke, drugi naloge (stranih) poslodavaca, treći prema službenoj dužnosti, četvrti iz obijesti, peti ideološke mržnje, šesti vlastitog jada i čemera, sedmi radi slave, osmi da hajruju, deveti… Devetaci su poseban psihološki tip nastao uslijed niza psihomatskih poremećaja kao posljedice procesa obezglavljivanja slobodarskih elita bošnjačkoga naroda i stvaranja soja ideološki „poželjnih“ intelektualaca čija je glavna odlika sumnja u sebe i svoje i fascinacija tuđim i drugim. Naravno, riječ je o procesu porobljavanja svijesti jednog naroda koji se implementira kroz odgajanje podobne elite usmjerene na autodestrukciju i fatalistički odnos spram vlastite duhovnosti, tradicije i kulturnog naslijeđa smatrajući iste nazadnostima s kojima se treba obračunavati na svaki mogući način. S obzirom da su ove vrijednosti najžilaviji dijelovi tkiva svake zajednice, otuda je neophodno proizvesti cijelu lepezu naizgled različitih profila intelektualaca koji će, svaki na svoj način, utjecati na kreiranje opće svijesti o otuđenju od vlastitih vrijednosti. Protagonisti, koji svjesno ili polusvjesno, pristaju na ovaj sistem vrijednosti dodatno se za njega vežu raznim privilegijama, obezbjeđivanjem komoditeta, statusnih pozicija i udovoljenjem ličnih prohtjeva. Dva tipa ove posljednje kategorije glavni su nosioci  odlazeće „intelektualne elite“ u Bošnjaka, koja je idejno profilirana u vremenu i na zasadima komunističkoga sistema vrijednosti. Jedni su izrasli u tom sistemu, to jest sistem ih je intelektualno i naravski oblikovao; a drugi koji su, na izgled bili buntovnici, disidenti i oportunisti, u stvari su srasli s tim sistemom, jer njihova pobuna nije bila protiv onih vrijednosti koje je komunističko društvo u svojim načelima zagovaralo, već sukobljavanje sa određenim nijansama tog vladajućeg aparata koji im nije davao onoliko koliko su oni smatrali da treba. Zajednički imenitelj obiju grupa jeste žal za vremenom koje su, prema njima, nesavjesna i krvožedna nedonoščad takvog ideološkog sistema upropastila i njihova mentalna evolucija ne doseže dalje od toga da svojim djelovanjem proklamira kritiku općih i popularnih mjesta, pri tom zadržavajući sakralni odnos spram onih vrijednosti koje je taj sistem prinudno uspostavio, obračunavajući se sa svakim vidom intelektualnih sloboda. To je i razumljivo jer su se oni svojevremeno u tom društvu „izborili“ za uloge povlašćenog statusa režimskih i „antirežimskih“ intelektualaca koji su slijedili trasirani put obožavanja kulta ličnosti Centralnog komiteta gdje je stolovalo njihovo vrhovno božanstvo drug Tito, a oni su, eto, bili od strane istog tog centralnog i decentraliziranih režima priznati u status polubožanstava, čak i onda kada su se ovlaš kao i kosili s tim sistemom, jer u svojim konfrontacijama nikada nisu napadali kult Maršala, ideološku matricu marksizma i samoupravljanja, koji su bili „nepogrješivi“ već tek šrafove tog sistema zbog apsolutističkog shvaćanja marksističkih načela i zloupotreba moći.

I zato nije začudno što Esadu Durakoviću, produktu tog sistema sa, od ranih početaka, ugrađenim kompleksom niže vrijednosti spram Beograda gdje je bila glava te krmače, kako je naziva Kiš – jer, bez obzira i na tadašnji formalni raskid sa duhovnošću iz koje je potekao, nije uspio dobiti pomazanje i sa Prištinskog univerziteta preći na Katedru orijentalistike Univerziteta u Beogradu te je ostao cijelog života zatočenik u ljušturi intelektualca kog njegovi mentori nisu do kraja priznali i kao osrednji kadar otisnuli ka periferiji budeći u njemu frustracije spram svega što je bila prepreka tom cilju. I zato Duraković, kada god se u Bošnjaka pojavi ideja o slobodnoj, autohtonoj i originalnoj misli, ima potrebu da osudi, nipodaštava, pokuša obesmisliti i uniziti. Uspjeh takvog koncepta kakav predstavlja BANU svjedoči njegovom ličnom porazu i životnom promašaju, osobito jer je nastao na njemu nepojmljiv način udruživanja slobodnih i eminentnih bošnjačkih intelektualaca koji su počašćeni time da pokidaju lance porobljene svijesti i zadobiju zaslužne počasti, ali i preuzmu breme misije daljeg oslobađanja nacije od intelektualnog ropstva a da za to nisu morali pitati ni Beograd ni Zagreb, niti bilo kog drugog mimo sebe i svog naroda. Nepojmljivo je to nekom ko je satkani „znalac“ po mjeri komunističkih udžbenika predodređen da se naukom bavi esnafski, interpretacijama tuđih teorija i prevodilaštvom, za šta je potreban tek prosječan talenat, bez da mu je dozvoljena kreacija misli i vlastito promišljanje kao proces pomjeranja dosega nauke kojom se primarno bavi i da pritom nosi epitet limitiranog intelektualca.  Zato smeta BANU jer se oveol lažne sakralnosti raspršuje, prestaje magija i obmana, a dolazi jasna, precizna, činjenicama dokazana istina. Iz te spoznaje se kod ovog bivšeg medresanta, koji se decenijama odricao dijela svoje biografije, pa ispalo da je promašio, rađaju dodatni kompleksi te sada kivan na sve prave medresante i vjeru pokušava, u naletu furioznih frustracija, svakome dijeliti lekcije o ispravnim i neispravnim postupcima, o valjanim i nevaljanim djelima, nastojeći time prikriti vlastite slabosti i nedostatke.

Sidranov slučaj je naizgled drukčiji. Stigma žrtve sistema i krivnja po rođenju zbog unutarpartijskih razlika koja ga je u djetinjstvu i mladosti progonila, postala je središnja tema njegovog opusa, baš u po njega sretnom trenutku liberalizacije komunističkog sustava. Njegov slučaj je istovjetan sudbini jugoslavenskih studenata koji su 1968. godine pokrenuli demonstracije, zabarikadirali se na fakultetima i u studentskim domovima, protestvujući protiv režima i koji, nakon što ih je Tito „podržao“ u zahtjevima, svu svoju negativnu energiju usmjeravaju prema polugama izvršne vlasti a beskrajno obožavanje i ljubav iskazuju voljenom Maršalu. Dakle, zaljubljuju se u svog dželata, koji ih zauzvrat nagrađuje time što kažnjava one koji su po njegovom nalogu vršili torture nad njima, njihovim porodicama i narodom. Ta generacija postaje nova elita iznikla iz radničkog samoupravljanja, osvježena snaga branioca tekovine revolucije i socijalističkog sistema. To jest, vještim manevrom ovaj iskusni manipulator od njih pravi novu vojsku, prosječne talente nabjeđuje da su vrhunska elita, daje im privilegije, otvara puteve i uljuljkuje hedonističkim životom usljed čega danonoćno bezbrižno uživaju u raskošima ličnog komoditeta, prepušteni porivima i prohtjevima, dok sve to na svojoj grbači nose milioni Alija Sirotanovića s crnilom pod noktima i tonama prolivenog znoja. I zato je njihov život i djelo, kao i Sidranov, tematsko-motivski omeđen tim vremenom neoliberalnog komunizma, iz koga nikako da se istrgnu, što ujedno postaje i slabost, a nerijetko i jednoobraznost koja utječe i na kvalitet i na kvantitet opusa i života koji zaiskri tek u rijetkim probojima te matrice i svodi se na neznatnu skupinu iscijeđenih redaka, dok sve ostalo predstavlja varijacije jednog te istog čvorišta koje se raznim senzacijama pokušava zabašuriti. Njihov je usud što se, iako se poodmaklo više od tri decenije od raspada komunističke ideologije, nisu odmakli od dosega koji ih je oblikovao, i ono što je produkcije nastalo, svodi se na recidive prošlog i prošlosti. A, prošlost podrazumjevala i rahat život, puno novaca i privilegija koje su se redale jedna za drugom kroz razne OUR-e, SIZ-ove i slična uhljebljujuća preduzeća. Međutim, surovi kapitalizam raspuhao ventile i nema više odakle da curi, te se, tako oblikovana elita, htjela-nehtjela, a opet na opću sramotu, prepusti pijačarenju, što dovodi do destrukcije, uslijed čega, između ostalog, više i nemamo mjerila kvaliteta intelektualnih pregnuća, novcem se sve kupi – od knjige do recenzije, i obratno, od pjesnika se postane aforističar, od intelektualca premazanac,  ali i to sa tarifom i snishodljivim pogledom koji žali za prošlim, propuštenim prilikama, kivan na sve i svakoga.

Na žalost, ni Avdo se nije uspio sačuvati tog općeg posrnuća, progovorilo iz njega proprano crveno što vuče na lila pa poslije duge šutnje prosuhnu koju krupnu kanda ga prenijelo te se zamijenio sa svojim alteregom, Nurijom, i oštri pamet nad BANU, udara na ono što su Bošnjaci silnim naporima izgradili i nipodaštava mrtve i žive utemeljitelje ove institucije. Ne bi bilo sporno da je to na akademskoj razini, kako bi i priličilo akademicima, sa temeljitim elaboracijama i razastiranjem argumenata i činjenica ili u poetskom maniru, pa da se odbije na pjesničku slobodu. Međutim, svelo se na govor nepriličan jednom akademiku, makar i Titinom, i senzualističko etiketiranje bez bilo kakvih navoda koji potkrjepljuju vrlo perfidne optužbe i konstatacije koje su izrečene s ciljem omalovažavanja svakog od akademika BANU ponaosob i narušavanja njihovog dostojanstva. Takva vrsta bezargumentiranog nasrtaja na individualno i kolektivno dostojanstvo odlika je beskrupuloznih nabijeđenika koji po kakvom zadatku ili vlastitom hiru žele nekog obezvrijediti jer se ne uklapa u njihovu percepciju stvarnosti. A Avdina stvarnost je, izgleda, zaleđena u onom vremenu kada se po pamet odlazilo u Beograd, od njega drhtalo i njemu se klanjalo. U onom vremenu u kom su percepciju bošnjačko-muslimanske stvarnosti po recepturi Beograda personificirali Sidran i Kusturica, za čim izgleda nepovratno žali i pati jer je u vremenu razgradnje odabralo Kustu da nastavi projekciju takvih predodžaba a njega ostavilo da se pati u kaljuži surove bošnjačke stvarnosti. Zato mu se i čini da Bošnjaci i dalje ne mogu nešto sami o sebi i sami po sebi osmisliti, uraditi, napraviti a da vrijedi i traje. I da još to nastane na životnome prostoru Bošnjaka izvan granica Bosne i Hercegovine, i da je bošnjačko.

U krajnosti, ovakvi stavovi posljedice su patološkog straha od nadolazećih snaga, o čemu mi je još prije jedne decenije, gostujući na Internacionalnome univerezitetu u Novome Pazaru  (2011. godine) u jednom intervjuu i sam posvjedočio: „Može čovjeka i prepasti činjenica da jedan grad od 15.000 stanovnika skoči na 120.000, 130.000. To se vidi golim okom po tome što je izgrađeno. Sinoć sam imao priliku u jednom autu tri, četiri kruga kroz Pazar i naokolo, vidio sam čuda od graditeljstva – šta se sve planira, šta je još urađeno za ovih devet godina. I bezbeli, univerziteti novi, mladost. To je grad, to je čudo od životnih energija. Dok svi mi mislimo, i patimo, i cmizdrimo, praktično, i u onome što pišemo i onome što govorimo, kako su slabi naši izgledi, kako nade nema, kako se to sve topi, tanji – ovdje vidimo, zapravo jedan vulkan narodnih energija, sile te naprosto izbijaju odasvud – iz zemlje, iz vode i zraka – pa čovjek mora i kad nije optimista i kad ga slama pesimizam, on mora jednostavno izgovoriti ono što golim očima vidi: da su sile života jače od svih sila smrti, ubijanja… Sile života su jače, jače, jače.“

I nije samo snaga jednog grada to što Sidrana i njegove istomišljenike prepada već što jedna nova zdrava snaga intelektualne elite Bošnjaka iz svih naših gradova, sa svih bošnjačkih životnih prostora nadolazi i stvara nove vrijednosti, nove nade koje kao nabujala rijeka lome sve što se desetljećima nataložilo od mulja i nepovratno odnose i razlažu u procesu biološke razgradnje. Zato i ostacima ove stare, komunističke, neokomunističke i neoliberalne elite porobljene svijesti ostaju dva izbora: ili da iskoriste historijsku šansu i priključe se tom nezaustavljivom valu i speru sa sebe taloge višedecnijske prljavštine ili ostanu da „pate i cmizdre“ nad sobom i onim što je prošlo; ili da se regenerišu ili fermentiraju do kraja. Posljednjim istupima Sidran i Duraković, uz još rijetke niskoprofilne pratioce, očigledno predstavljaju kvasac u procesu fermentacije nasuprot životnih energija i nadolazećih snaga vlastitog naroda, te ih kao takve treba i upamtiti kao paradigmatske primjere ostataka čuvara jednog vremena koje je zatiralo Bosnu, Bošnjake, njihovu duhovnost, kulturno naslijeđe i civilizacijska dostignuća, i kao takve ih i smjestiti u prostore naše povjesti.

Na koncu, ovaj tekst nije nastao iz potrebe da brani BANU ili bilo kog njenog člana. Ne smatram da je to potrebno, jer je svaki od utemeljivača i članova ove institucije više nego sposoban to kudikamo bolje i vještije odraditi, sa mnogo manje teksta i napora. Intencija je bila da prevashodno pojasnimo stanje naše intelektualne elite s pozicije mlađe generacije koja spoznaje neophodnosti promjene svijesti i korporativnog udruživanja talenata i intelektualnih resursa kako bi, kao narod, u sve izazovnijem trenutku, očuvali kolektivitet sa svim njegovim duhovnim i kulturalnim naslijeđem i civilizacijskim dostignućima i unaprijedili naše društvo duboko svjesni da su nam za to potrebne institucije koje neće biti taoci recidiva komunističke percepcije i koje su nastale zbog neodložnih potreba stvarnosti na temeljima naše samosvijesti.

 

 


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.