Salko Škrijelj – junak koji je spriječio prodor četnika ka Rožaju i Pešteri (1943.)

Piše: dr. Harun Crnovršanin

O stradanju bošnjačko-muslimanskog stanovništva Bjelopoljskog sreza (Donjeg Bihora) pisao sam u nekoliko navrata. Poznato je da je tada u ovom srezu, prema prvom izvještaju četničkog vojvode Pavla Đurišića upućenom 10. januara 1943., njegovom komandantu Draži Mihailoviću, u Bjelopoljskom srezu je ubijeno 1.400 muslimana, od čega 400 odraslih muškaraca i 1.000 žena, djece i staraca. Ova četnička ofanziva je bila do detalja isplanirana a pokrenuta je, dan uoči pravoslavnog Božića, na Badnje veče 06. januara 1943. godine.

Istovremenom akcijom, do zuba naoružanih, tri hiljade (3.000) crnogorskih i srbijanskih četnika, stavili su u čelični obruč čitav Bjelopoljski srez. Sa sjevera, iz pravca Prijepolja i Gornje Pešteri, krenuo je Vojislav Lukačević sa svojim četnicima.

Sa juga je krenuo komandant Limsko-Sandžačkih četničkih odreda (vasojevičkih četnika) Pavle Đurišić. Četnici su svoj krvavi pir započeli pred zoru 06. januara 1943. Đurišić je napao iz pravca Lozne, Zatona i Bijelog Polja prema Bistrici. U zimskim jutarnjim satima napali su muslimansku stražu, njih dvadesetak, koja se nalazila u selu Ušanoviće, savladali ih i preko srpskog sela Pećarske prebacili se u sjenička sela na Pešter, gdje su se spojili sa srbijanskim četnicima.

Prvo su napali selo Korita u kojem je živjelo brojno bratstvo Ličina. Tamo su, prema izjavi istraživača Fehima Džogovića, četnici, iznenada na spavanju, ubili 69 muslimana. Samo iz kuće Novčića, ubijeno je šesnaest ljudi. Begi Ličini su kučinama napunili dimije i zapalili. Dok je Bega živa gorjela četnici su zapjevali:

„O Božiću četres treće,

za četnike evo sreće,

mesto drva i badnjaka,

lože glave od Turaka.“

Također, iz pravca Pešteri krenuo je i Rade Korda sa svojim četnicima koji je napao pogranična sela Visočku, Sjeničke Bare, Treskavicu i Borišiće. U Visočki je u kući Lata Bučana ubijeno dvanaest žena i djece i staraca. Herojski otpor  pružila je Latova ćerka Emina, ubivši nekoliko četnika komšija, da bi je na kraju, kad joj je nestalo municije, četnici uhvatili i ubili. Bacili su je u kuću sa ostalima, da izgori pored njenog oca Lata, majke Kime i brata Meha od osamnaest godina.

Pred snagama četničkih jurišlija našla se potpuno nezaštićena i bespomočna sirotinja u muslimanskim selima cijelog Donjeg Bihora. Četnici Pavla Đurišića su počinili grozna nedjela nad muslimanskim civilima. Oni su ubacivali djecu, žene i starce u kuće, punili kuće slamom ili sijenom i potom palili, iz pištolja su ubijali djecu koja bježe. Stare ljude su žive zakivali za hrastove, djecu su hvatali za noge, udarali o zemlju i bacali u vatru. Žene su silovali i sjekli im dojke. Prije nego što bi zapalili muslimanske kuće detaljno bi ih pretresli i opljačkali. Krupnu i sitnu stoku su takođe vodili sa sobom. Popaljena su sva muslimanska sela na desnoj obali rijeke Lim. Đuirišić je u svom izvještaju naveo 33 sela, međutim, prema izjavi rahmetli prof. Murata Mahmutovića, popaljeno je preko 60 sela i zaseoka.

Nabrojaćemo popaljena Donjobihorska sela: Voljevac, Gubavač, Rodijelje, Ušanoviće, Presečenik, Buturiće, Donji Vlah, Mirojevići, Šolja, Radojeva Glava, Pobretiće, Mediše, Donja Kostenica, Stubo, Vrh, Zminac, Šipovice, Negobratina, Osmanbegovo Selo, Dupljaci, Jasen, Kostiće, Kaševar, Ivanje, Godijevo, Žilice, Gornja Crnča, Gornji Radulići, Vrba, Crhalj, Kradenik, Sipanje, Ličine, Laholo, Žurena, Kamine, Raklja, Dubovo, Pašića Polje, Pišanje (danas Brestovik), Zaton, Klinac, Brijeg, Odrin, Vitače, Brežđe,  Mojstir, Dolac, Mokri Lug, Jablanovo, Bijediće,

Podbreže, Brčve, Žiljak, Holuja, Boljhanina, Rastoka, Kahve (Bistrica) Stojanoviće, Sušica, Bioča, Zahumsko, Sjeničke Bare i Visočka.

Istina je, da je Muslimanska milicija, kojom je komandovao Ćazim Sijarić, na ovom području bila zatečena, ali veliki dio krivice snose Italijani koji su bili upoznati sa četničkim planovima a nisu reagovali. Italijani su vodili dvoličnu politiku na cijeloj teritoriji Sandžaka. Njihova politika je bila „Divide et impera“ (Zavadi pa vladaj). Na jednoj strani su se prikazivali kao zaštitnici bošnjačkog stanovništva, a na drugoj nisu sprečavali zločine četnika nad njima, jer nisu htjeli da kvare odnose sa četnicima koji su im bili pomoćna oružana formacija, koju su oni naoružavali, hranili i plaćali. Slična situacija se događala i tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu (1992-1995), kada su tzv. međunarodne snage, umjesto da spriječe četničke zločine nad Bošnjacima, svojom pasivnošću išli na ruku Karadžićevim i Mladićevim četnicima da rade ono što su uradili.

Jedino što je Ćazim Sijarić mogao da uradi u trenutku žestoke četničke ofanzive je, da omogući koridor za prolazak kolona sa nekoliko hiljada muslimanskih izbjeglica koji su bježali iz Donjeg u pravcu Gornjeg Bihora.

Istovremeno se može postaviti i pitanje koliko su i partizani mogli da učine da spriječe ovaj genocid, jer partizani su tada u Bjelopoljskom srezu bili stasali u respektabilnu silu. Da je Rifat Burdžović-Tršo bio živ sigurno ne bi mirno posmatrao kako četnici kolju njegov narod i pale njihova sela u Bjelopoljskom srezu odakle je i sam poticao. Međutim, njega su crnogorski, nazovimo partizani, na čelu sa Arsom Jovanovićem i Milanom Peruničićem na podmukao način, u dogovoru sa četnicima, 02. oktobra 1942. godine likvidirali su u selu Trnovu kod Mrkonjić grada (ranije Varcar Vakufa). Kako niko ne bi posumnjao u Tršino ubistvo, partizani žrtvuju i komandanta Treće proleterske brigade Vladimira Kneževića Volođu i Tomaša Žižića.

Uspješna odbrana Gornjeg Bihora na čelu sa hodžom Osmanom Hrastoderom

Mnogi danas smatraju da je rahmetli mula Osman Hrastoder (1895-1946) najzaslužniji za odbranu bošnjačkog stanovništva Gornjeg Bihora (Petnjičke opštine) od četničke kame u toku Drugog svjetskog rata. Milicija koju je osnovao mula Osman imala je čisto odbrambeni karakter. Bio je imam džamije u Petnjici, veoma poštovana i umna glava. Organizovao je Gornjobihorce i naoružao ih oružjem koje je dobio od Ćazima Sijarića i albanske braće sa Kosova. Tokom jula i avgusta 1941. uspješno odbranio Petnjicu od napada vasojevičkih četnika iz Berana i sa Police, nakon čega mu je ugled kod naroda još više porastao.

Mula Osman je organizovao čete po planinskim selima Gornjeg Bihora, a za njihove komandire postavio iskusne borce i dokazane ratnike. Jedan od njih bio je i Salko Škrijelj iz Dašče Rijeke. Zahvaljujući Salku Škrijelju i njegovim borcima četnici su 08. januara 1943. kod sela Goduše doživjeli poraz, i na taj način bili onemogućeni da nastave svoj krvavi pohod ka Rožajama i Pešteri.

Ko je bio Salko Škrijelj?

Salko Škrijelj je rođen 1880. godine u gornjobihorskom planinskom selu Dašča Rijeka od oca Adila Škrijelja i majke Altune Rastoder. Salko je u braku sa Razom Tahirović, iz susjednog sela Đerekara, imao četvoro djece: Muja, Hasima, Pembu i Havu. Ovaj gorštak je u vrijeme Kraljevine Jugoslavije bio pripadnik sandžačkog komitskog pokreta koji je predvodio Jusuf Mehonjić. Za područje Gornjeg Bihora Mehonjić je postavio Saita Hadrovića u čijoj se jedinici borio i Salko Škrijelj.

U Drugom svjetskom ratu mula Osman ga postavlja za ratnog starješinu za nekoliko planinskih sela: Dašča Rijeka, Javorova Murovac, Poroče, Savin bor, Bor, Dobrodole i Kruščica. Sva navedena sela nalaze se na nadmorskoj visini od preko 1280 metara. Na najvećoj visini nalazi se selo Kruščica (1.475 metara) koja se graniči sa selom Đerekare u Tutinskoj opštini. Salko je u ratu bio mitraljezac i istakao se u bitci na Goduši 08. januara 1943. gdje je, sa svojim borcima, četnicima zašao iza leđa i porazio ih. Preživio je rat i doživio je duboku starost. Umro je u 108 godini života. Neka mu je rahmet veliki.

Opis bitke na Goduši

(08. 01.1943.)

Bitka na Goduši spada u red najvažnijih bitaka koje su spasile Sandžak. O njoj su svjedočenje ostavili i dvojica Bihoraca, učesnika ove bitke. To su Ramiz Zverotić (1923-2004) iz sela Vrševa i Sabro Sijarić (1925-2020) iz Godijeva. Obojica su rahmetlije.

„Izbezumljene kolone muslimanskih civila iz Bjelopoljskog sreza (Donjeg Bihora) bježale su ispred četničke kame tražeći spas u povlaćenju ka Gornjem Bihoru (Petnjici) i Rožaju. Sa sjeverne strane, iz pravca Pešteri i Korita, nailazila je jaka četnička formacija vojvode Vojislava Lukačevića koja je imala zadatak da presretne i pobije muslimanske izbjeglice iz Bjelopoljskog sreza. Murat Mučić i Asim Kajević prvi su  saznali za četnički plan i munjevito organizovali mještane Goduše i okolnih sela. Izašli su na najveće uzvišenje zvano „Krši“ i tu sačekali četnike koji su samouvjereno nadirali ka Goduši. Prvo su zapucale Muratova i Asimova puška a zatim i ostalih branitelja. Nakon kraćeg vremena Godušanima u pomoć stižu borci iz susjednog Gornjeg Bihora na čelu sa čuvenim mitraljescem Salkom Škrijeljem iz Dašče Rijeke. Salko je bio jedan od najsposobnijih komandira milicije Gornjeg Bihora koju je predvodio mula Osman Hrastoder.“ (Iz izjave Ramiza Zverotića date autoru Crnovršaninu u ljeto 1996. godine u Istanbulu.)

„… Salkovu grupu činili su ovi borci: Ličina Elmaz, Ličina Šaban, Kalić Suljo, Škrijelj Elez, Škrijelj Ragip, Škrijelj Fazlija, Škrijelj Desto, Škrijelj Šabo, Škrijelj Sadik, Škrijelj Hajriz, Škrijelj Hazir, Škrijelj Mustafa, Škrijelj Hivzo, Škrijelj Sefo, Škrijelj Džemo, Škrijelj Abaz i Selmo Kalender.

Ova grupa je došla na Lađevac odakle su imali pregled sela Bjelopoljskog kraja. Pošto su vidjeli da Korita gore, a da je Goduša još sačuvana, okrenuli su „Kršima“ ka Goduši. Četnici su na Sipanju gomilali opljačkanu stoku.Bihorci Gornjeg Bihora su se rasporedili, a jedna grupa je pošla ka narodu koji je bježao. Tražili su od četnika da se predaju jer nemaju kuda, ali su četnici zapucali. Onda su povikali i zapucali branitelji. Četnici su ućutali, a poslije dva sata ugasila se i vatra koju su ložili četnici na Bukvici. Bihorci su i dalje pucali, a onda je naišao narod i kazao da su četnici pobjegli preko Lima. Branitelji su ušli u Korita i kupili mrtve Bošnjake koje su ukopali tek drugi dan. Tako je odbijen četnički napad sa sjeverne strane Gornjeg Bihora, čime je osujećena i namjera da udare četnici iz Berana i sa Police i da se spoje sa onima koji su nastupali od Korita i Pešteri…“ (Iz knjige autora Salije Adrovića, Gornji Bihor, str. 108, Berane, 1995.)

Izbjegličke kolone iz Donjeg Bihora skupile su se na jednoj visoravni iznad sela Crhlja koje se nalazi između Sipanja i Goduše. O tome šta se događalo na toj visoravni i kako se ogroman broj izbjeglica našao u četničkom obruču opisao je Sabro Sijarić iz sela Godijeva.

„Nekoliko hiljada prognanih našlo se nezaštićeno, sa svih strana opkoljeno, mitraljezi su štektali sa visova i sijali smrt, kuršumi (meci) su fijukali sa svih strana, svugdje jauci, vriska i zapomaganje ranjenih, krv je lila i bojila snijeg, ključalo je kao u kazanu. Prestravljene majke su zvale djecu koja su zaostajala ili premorena sjedala u snijeg. Djeca su vrištala, tražeći i zovući poginule roditelje.

Totalna katastrofa se približavala kraju, kuršumi su padali kao kiša po nezaštićenom narodu. Pomoći niodkuda nije bilo. Za postravljeni narod nije bilo izlaza, bili su u gvozdenom vatrenom obruču četnika riješenih da sve pobiju. Iznenada je sa družinom bahnuo, za leđa četnicima na Ploču poviše Goduše, Salko Škrijelj iz Dašče Rijeke. Nekako je uspio sa svojim borcima da potisne četnike sa Ploče i Goduškog krša, oslobodi prolaz prognanicima preko Goduše i spriječi dalje nadiranje četnika u Gornji Bihor.“ (Izjava Sabra Sijarića iz teksta neobjavljene knjige autora Fehima Džogovića).

O tome kako je rasporedio svoje branitelje po planinskim selima, koja su bila pod njegovom kontrolom, komandant Salko Škrijelj ističe: „Samo na jednom uzvišenju, nas je bilo 32 borca. Na potezu od jednog kilometra bilo nas je raspoređeno 82 borca. Na ostalom dijelu fronta od 7-8 kilometara rasporedio sam 120 boraca. Grupom od 23 borca na Potajnici iznad sela Korita komandovao je Džemo Rastoder.“ (Iz knjige „Rožaje i okolina, ljudi i događaji (1912-1945), str. 133, autora Alije Matovića, Rožaje, 2009.)

Branitelji Gornjeg Bihora su tog 08. januara 1943., poslije vrlo oštre borbe, uspjeli su da potisnu četnike uz pomoć pristiglih boraca Donjeg Bihora kojima je komandovao Ćazim Sijarić.

Autor ovog teksta je u ljeto 2016. godine obišao Godušu i okolinu i razgovarao sa mještanima o ovoj spasonosnoj bitci.

„SANDŽAČKA SREBRENICA 1943.“

Nastavak četničke ofanzive u Pljevaljskom, Pribojskom, Čajničkom i Fočanskom srezu

Nakon pokolja u Bjelopoljskom srezu četnici su svoju genocidnu ofanzivu nastavili ka sjeveru- u pravcu sandžačkih gradova Pljevalja i Priboja i bosanskih gradova Čajniča i Foče. Tamo su završno klali, ubijali, pljačkali, silovali sve do polovine februara 1943. godine. U drugom izvještaju Pavla Đurišića od 13. februara 1943.,upućenom komandantu Draži Mihailoviću, zapisano je da je:

„…Akcija u Pljevaljskom, Čajničkom i Fočanskom srezu završena uspešno… Žrtve kod muslimana 1.200 boraca i oko 8.000 žena, staraca i dece.“

Znači samo u ova tri sreza ubijeno je 9.200 muslimana. Očigledno je da je Đurišić izostavio da navede broj ubijenih muslimana u Pribojskom srezu gdje je, prema istraživanju pukovnika bivše JNA Safeta Hasanagića ubijeno još 3.708 lica bošnjačke nacionalnosti!

Do danas je ostala tajna, i za naučnu i za širu javnost, zbog čega nigdje nije ostavljen pisani trag o četničkim zločinima u Pribojskom srezu? Ostavljen je trag za žrtve sandžačkih i bosanskih srezova: Bijelog Polja, Pljevalja, Foče i Čajniča, ali za Priboj ne postoji, iako su sva sela ovog sreza popaljena a muslimanski narod desetkovan!

Dakle, prostim sabiranjem brojeva ubijenih muslimana u navedenim srezovima dolazi se do nevjerovatnog broja od 14.308 ubijenih za samo mjesec dana!

Osvrčući se na ovaj, u komunizmu „prešućeni genocid“, sandžački muftija Muamer ef. Zukorlić je izjavio:

„Kako je moguće da većina Bošnjaka ne zna za genocid u kome je ubijeno za nekoliko stotina više naših sunarodnika nego u Srebrenici? Koju smo to historiju učili u školama i koju danas naša djeca uče?

Koliko su mraku neznanja o sebi i svojoj prošlosti doprinijeli naši neprijatelji, a koliko mi sami?

Bošnjačkom narodu sigurno nije, a kome jeste interes da ovako stravične istine potiskuje u zaborav? I konačno, da li je moguća sloboda sa ovoliko zatrpane istine?

Odgovori na ova pitanja Bošnjake čekaju na svom dugom i mučnom putu vraćanja slobode i dostojanstva.