Razmišljanja o Hidžri – Živimo li za islam ili od islama?

4

Autor: rah. Alija Izetbegović, mart 1978

Historijske činjenice koje obično nazivamo Hidžrom uglavnom su poznate: mala muslimanska zajednica, predvođena Božijim poslanikom Muhammedom, a.s, morala je da napusti svoje domove u Mekki i preseliti se u daleku Medinu. Pri tome, ona je ostavila sva svoja dobra, a ponijela samo svoju vjeru. Bilo je to 13. godine Muhammedovog, a.s, poslanstva, septembra 622. godine.

Ovaj događaj, koji je uvijek raspaljivao maštu ljudi, opisan je u predaji sa mnogo živopisnih i potresnih detalja. Najuzbudljivija je, svakako, ona priča o pećini, kada je pauk začas spleo mrežu, a golubica svila gnijezdo da bi odvratila gonioce, i kada je Muhammed, a.s., uputio Abu Bekiru one čuvene riječi: “Ne boj se, Bog je s nama”.

Kada danas iz ove historijske udaljenosti, na razmeđu XIV i XV vijeka, ponovo razmišljamo o tom događaju i njegovim posljedicama, mi smo u nedoumici: koje značenje Hidžre treba posebno istaći? Šta u ovom spletu događaja ima najveći značaj?

Moguće je, na primjer, govoriti o tome šta je Hidžra značila u razvoju islama kao misli i kao programa života. I uvijek će se tada naći da je ona u historiji islama predstavljala prijelomni trenutak najvažniji u toku 23 godine njegovog objavljivanja. Ono što je u prirodi izlazak sunca, to je Hidžra u historiji islama. Jer, iako se zora novog dana pojavila u Mekki, sam dan u svoj svojoj jarkoj svjetlosti osvanuo je u Medini. Sa Hidžrom je islam — dotad samo duhovni pokret — prerastao u društvenu zajednicu, počeo je da biva društvo, organizacija, država. Ako hoćete da se nađete oći u oči sa tajnom vjere ili da se nadnesete nad modre dubine imana, poslušajte neke sure objavljene u Mekki. Ali ako hoćete da upoznate islam kao skup zakona, kao poredak, to ne možete bez sura iz Medine. Hidžra je veza između Mekke i Medine, ona je miljokaz na ovom putu, visoki brijeg sa kojeg se pruža pogled na ova dva svijeta, koja samo zajedno čine ono što nazivamo islamom. Zato je Hidžra prvi istinski čin nove, islamske ere.

To je jedini način razmišljanja o Hidžri, uostalom potpuno istinit i realan. Ali moguće je učiniti i jedno drugo zapažanje, podjednako istinito i još više poučno: muslimani jesu napustili Mekku, ali oni su se i vratili. Nije prošlo ni punih osam godina, oni su se vratili u Mekku kao pobjednici. Od centra bezboštva i lažne vjere, oni su napravili buduće svjetsko središte istinske vjere u Allaha. Kada su pod pritiskom mušrika napuštali Mekku, bili su duhovno jaki, ali fizički slabi. Kada su se vratili u Mekku, bili su i fizički jaki. Pouka je jasna: muslimani odlaze, ne da bi bježali dalje gonjeni kao divlje zvijeri, nego da bi se pripremili. Oni odlaze, ali se i vraćaju. Samo je to prava Hidžra.

Ipak, kako više razmišljamo o ovom događaju, sve više nas zaokuplja, ne njegova vanjska, historijska strana, nego njegova unutrašnja, ljudska strana. Njegovi historijski okviri počinju da blijede, razmiču se, i mi se naprežemo da razaznamo sama lica ljudi koji su učestvovali u ovom slavnom pohodu.

Ovi ljudi, njihova odanost Allahu i njihova žrtva za vjeru, prava je i najviša istina o Hidžri.

Ovdje čovjek može da zažali što nije pjesnik, da bi ovaj šturi opis događaja zamijenio uzbudljivom pričom o jednoj hrabroj generaciji koja je živjela za islam. Ali i bez toga, pitanja naviru sama od sebe: ko su bili ti ljudi koji su na Poslanikov poziv ostavili svoja ognjišta tražeći novi dom, ne prije svega za sebe nego za svoju vjeru? Kakvi su oni bili? Zašto su toliko različiti od nas? I posebno: ko smo mi u poređenju sa njima?

Na mnoga od ovih pitanja nerado odgovaramo, a posebno na ovo posljednje. Odgovori su najčešće porazni za nas. Ako su oni bili muslimani, da li smo mi to danas? Može li se reći da i oni i mi pripadamo isto velikom stablu islama?

Oni su, kao i mi, izgovarali: “Vjerujem da nema boga osim Allaha i da je Muhammed Njegov rob i Njegov poslanik”. I mi to izgovaramo. Ali oni su to i vjerovali. Svojim životima, svojom požrtvovanošću, svojom Hidžrom i svim što je slijedilo poslije nje, oni su potvrdili svoju vjeru. Obrnuto, našom pasivnošću, pokoravanjem, trčanjem za uspjehom, karijerom, novcem, mi svakodnevno dokazujemo da vjerujemo samo u ono što vidimo. Oni su umirali za vjeru, ili još više, živjeli za nju. A mi umiremo od raznih strahova, infarkta, saobraćajnih udesa, gojaznosti i sekiracija, a živimo od danas do sutra. Jednom riječju, oni su se bojali Boga, mi se bojimo ljudi. Razlika je, morate priznati, velika. A i posljedice.

Suočeni sa patnjama i stradanjima prvih muslimana, gdje je Hidžra samo jedna priča, jedna od poznatijih, mnogi od nas će postaviti pitanje: zašto je Svemogući Bog nametnuo takva iskušenja svome Poslaniku i maloj skupini ljudi koja je išla za njim? Prije toga izdržali su ponižavanja svake vrste, pa tri godine bojkota i gladi, a sada su morali napustiti i svoj grad i domove u njemu? Bog je — jer je Svemogući — atomom svoje moći mogao uništiti mušrike i njihovu silu. Mogao je na njih poslati bolest ili unijeti slabost u njihova srca. Mogao je, na ovaj ili onaj način, ukloniti sve prepreke na putu ove skupine vjernika, koja je sa toliko ljubavi izgovarala Njegovo ime, i učiniti da taj put bude ravan i lagahan. Ali, Svemogući nije to učinio. Naprotiv, on je malu skupinu prvih muslimana stavio pred sva ona potresna iskušenja o kojima smo toliko slušali. Zašto?

Postoji samo jedno objašnjenje. Bog, Dobri i Svemogući, htio je da rastavi iskrene od neiskrenih, prave od nepravih, čvrste vjernike od kolebljivaca. Historijska situacija je bila došla do te tačke kada je trebalo da se svijet očisti, izmijeni, organizira na novi način. Ljudi i njihove ustanove bili su se potpuno iskvarili. Gvozdeno ralo trebalo je da prođe svijetom da očisti ono što je bilo truhlo i što je tavorilo, da bi se moglo posaditi sjeme nove civilizacije.

Ko je mogao da obavi ovaj zadatak? To nije mogao biti bilo ko. To je mogla obaviti samo generacija dostojna ove misije. Takvu generaciju Bog je našao u Mekki upravo u ljudima Hidžre. Svojom odanošću vjeri, svojom spremnošću za svaku žrtvu, oni su dokazali da su dostojni ove historijske zadaće.

Nije ovdje prilika da nabrajamo sve one krupne promjene koje su se zatim odigrale na historijskoj sceni tadašnjega svijeta. Dva velika stara carstva će potpuno nestati, niknut će novi gradovi, uslijedit će ogromni moralni preporod, ljudi će osvojiti nove prostore znanja, jednom riječju, rodit će se jedna nova civilizacija.

Ono što u ovoj prilici treba istaći jeste da je sjemenka te nove civilizacije bila ona mala skupina muslimana, koja je daleke 622. godine krenula u svijet; da je to bila samo ona i da u čitavom tadašnjem svijetu nije bilo skupine koja bi joj bila ravna i koja bi mogla stati prema njoj. Ona je u svom srcu nosila vjeru u Allaha. Sva njena moć nalazila se u ovoj vjeri i samo u njoj.

Treba li na kraju da postavimo ono uobičajeno pitanje: kakve su poruke i pouke Hidžre? Ako i pored rečenog ipak treba, odgovorili bismo: to je aktuelnost pitanja i dilema. Jer ako događaj o kojem je riječ svedemo na njegovu suštinu, on se pretvara u pitanje aktuelno i danas kao i ranije: hoću li se boriti za islam ili misliti samo na sebe? Ono što je za jednog ashaba bilo pitanje hoće li krenuti ili će ostati (a bilo ih je i koji su ostali, o njima historija ne govori), za mene je pitanje hoću li raditi za dobrobit islama ili za svoju ličnu dobrobit, za svoju djecu ili za svu djecu svijeta, itd. Svi se mi, dakle, svakodnevno nalazimo pred dilemom Hidžra.

Pitanje je isto, samo su odgovori različiti. Svako mora sam da odgovori na to pitanje, pred sobom i pred Bogom kao i prvi muslimani. Njihov odgovor nam je poznat, prvi muslimani ne mogu odgovoriti i za nas, mi to moramo sami učiniti. Ali oni su dali jedan veliki i nezaobilazan primjer. Taj primjer je Hidžra.

 


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVITI ODGOVOR

4 KOMENTARI

  1. Ja zivim u BGD ali bio sam u Pazaru, divan grad i ljudi, prosle godine sam bio u Istambulu i Izmiru i zbunjen sam razlikom poimanja Muslimanskog zivota na prvi pogled, ne dublje verski, nije mi jasno odkud to?

    0

    0
  2. Nema ovo pojma. Muslimani iz vremena Hidžre vam mogu biti prethodnici ali nikako preci.
    Prosto jer ste u to vreme vi imali svoje pretke, kao što nama privi hrišćani ili pre njih Jevreji isto tako mogu biti prethodnici a nikako pretci jer smo i mi imali svoje pretke koji su živeli uporedo s njima samo na drugom prostoru.

    4

    0

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.