Putovanje bez povratka

0

Nagrađeni rad: 3. mjesto na literarnom konkursu Štrpci bez mezara

Autor: Abid Jarić

PUTOVANJE BEZ POVRATKA

– Mora da je teško gledati u daljinu iz koje ništa neće doći.

Zatvorenih očiju izgledala je kao da sanja.

– To Vi mislite, jedva se čulo.

Vjetar se širio mirisom nadolazeće noći. Na horizontu se već razlijevala boja hrđe gaseći posljednje zrake sunca na dva planinska vrha što su se uzdizala iznad ogoljelog polja.

– Oprostite, čini  se da ste umorni. Morate poći kući i odmoriti se, izgledalo je kao da je moli.

Tek tada ona otvori oči, ali ne okrenu glavu.

– Niste iz našeg kraja?, kratko upita.

– Nisam.

– Pa šta ćete onda ovdje?, u glasu joj se osjeti čuđenje.

– Volim putovati. Posebno  vozom.

– Da, vozovi su interesantni. Oni uvijek vode nekamo, uzdahnu Ona duboko. Ovdje putnici rijetko silaze.

– Moje odredište je znatno dalje. Ni sam ne znam zašto sam sišaoMožda zato što volim upoznavati mjesta u kojima nisam bio., malo se zbuni i šal stegnu čvršće oko vrata. A šta ćete Vi na toj klupi, ako smijem pitatiu ovo hladno predvečerje?

Pogleda ga mutno. Od onoga što je vidio u njenim očima, on se sav strese i neka blaga drhtavica krenu mu od nogu.

– Da ste odavde, jedva izusti, znali biste da sam ja svakog petka ovdje na ovoj klupi u isto vrijeme već punih dvadeset šest godina.

– Vi se to sa mnom igrate, htjede svom glasu dati šaljiv ton, ali bezuspješno.

Noć na kraju dana dizala se  iz cijele zemlje.

– Svakog petka u sumrak, govorila je kao za sebe, ja sam ovdje. Rekao je da će se vratiti ovim vozom  kojim je i otišao. A prošlo je, evo,već dvadeset šest godina a njega još nema.

–  I Vi ga još uvijek čekate? Niste se umorili?, upita s nevjericom u glasu.

– Čekam, šta bih drugo mogla. Dao je riječ da će se vratiti. Nikad me nije iznevjerio. Uvijek je ispunio svako svoje obećanje. Uostalom, još uvijek imam njegov lančić s medaljonom u kojem se nalazi njegova fotografija. Kad je polazio, skinuo ge je s vrata i rekao da ga dobro čuvam. Od suhog je zlata. Ne vjerujem da će ga se tako lahko odreći.

Ruka krenu u njedra i zaustavi se negdje oko srca. Prsti napipaše nešto i to snažno  stegnuše.

– Dakle, Napustio Vas je?

– Ne, otišao je. Rekao je da će to biti nakratko. Tek da obavi ono što se moralo. Ali, obećao je da će se vratiti.

– Muževi to ponekad znaju uraditi, htio ju je utješiti.

– Muževi? Oni možda, ali sinovi nikad.

On preblijedi. Kao da ga proguta zemlja.

– Krajnje je vrijeme da shvatite da je dvadeset šest  godina dug period, iskreno reče, ali se odmah pokaja.

            – To Vi tako mislite, teško izusti.

Na dvjema klupama, pored pruge koja je vodila kroz ogoljelo polje, nikoga  nije bilo osim njih dvoje.

– Vjerujete li? Kad ste posljednji put potražili ispovjednika? Jeste li zatražili oprost za patnju koju proživljavate evo već dvadeset šest godina, bio je uzbuđen.

– Ne vjerujem čovjeku koji mi hoće oprostiti ono što je u meni najbolje.

– Vi izgleda volite samo svoju bol koja Vas ubija. Vi se, kako rekoste, borite za          najljepšu stvar u sebi. Molim Vas, pogledajte oko sebe ljude koji se isto kao Vi bore za najljepšu  stvar. Njihova lica trebala bi biti vesela ili u najmanju ruku – vedra. Međutim,   na njihovim licima ništa osim tuge ne može se vidjeti.

– Kako procjenjujem,Vi imate otprilike isto godina koliko i moj sin kojeg čekam. Ipak,  mladi ste još uvijek da o boli tako prosuđujete. Duboko uzdahnu. Jednog ovakvog februara, a bilo je davno, vidjela sam slijepca sa bijelim povezom preko očiju. Na povezu je crnom tintom bilo ispisano: Volim svoj mrak. Tada sam prvi put shvatila da bol ne ponižava, nego uzdiže i oplemenjuje.

Da je gledao u tom pravcu, vidio bi kako  posljednji trak svjetlosti umire u njenim očima.

– Neko mi je pričao da je u ratu, dok je sve mirisalo na palež, susreo nekog svećenika s puškom u ruci. Vjerovao je da se jedino tako može boriti za svoju vjeru. Nekad dođu neka vremena u kojima je  sve izvrnuto i izokrenuto, nastojao je biti uvjerljiv dok je govorio.

– Jeste li Vi bili u ratu, prošaputa i spusti ruke u krilo.

Jake obrve i usječene bore, poput pukotina na porculanu, davale su njenom licu ranjiv i ozbiljan izraz na kojem se vidjelo kako patnja izvlači posljednju trpeljivost koju je ono dugo skrivalo.

– Hoćete li mi pokazati njegovu fotografiju?, umjesto odgovorazamoli On blago. Mora da je bio izuzetan.

Ruka ponovo krenu prema srcu. Negdje u blizini gavran zaklepeta krilima.

– Ah, pa  to nije moguće…!, grč zaprepaštenja stegnu mu lice i pretvori ga u masku.

Oboje se počeše utapati u beskrajnoj tišini koja ih je sve više gušila.

Odjednom, prostor se stegnu.

Nije više bilo ni neba ni zemlje.

Samo mrak.


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVITI ODGOVOR

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.