U svijetu koji se neprestano mijenja i iz minute u minutu postaje drugačiji, postoji jedna konstanta koja usmjerava naš moralni i etički kompas. Kompas koji je dio fitre darovane od Uzvišenog Boga. Konstanta koja ostaje nepodložna promjenama i uvijek je u trendu, uprkos tehnološkom napretku, modernosti i društvenim promjenama. Konstanta koju ni naseljavanje Marsa neće promijeniti, niti bilo koja ideologija ili ovozemaljska sila. To su principi. U našem narodu poznati pod nazivom OBRAZ.
Obraz, jedna od glavnih karakteristika sandžačkih Bošnjaka, muslimana, vjekovima. Da li je i dalje?
Principi su dio ontološke prirode čovjeka i, kao takvi, izvan su svakog oblika materijalne postojanosti. Oni ne mogu biti vezani za materijalnu korist, te zbog toga zauvijek ostaju čisti i očuvani. Ne možemo reći da je neko iz principa nešto ukrao ili izdao. To se ne dešava. Zato su oduvijek isti, zato će zauvijek biti isti. Oni su nevidljive linije i znakovi na putu koji nas vode kroz životne izazove i iskušenja, osiguravajući da ostanemo vjerni sebi i svojim vrijednostima. Kur’anski tekst kroz brojne primjere obiluje principima koje danas možemo slijediti, kao i biografije onih koji su živjeli principe posljednje Božije objave.
Mi često griješimo kada pouke iz naše historije i Knjige posmatramo samo kao priče i zaboravimo da je, na primjer, Jusuf a.s. PRINCIP, Ibrahim a.s. PRINCIP.
Jusuf a.s. kao princip borbe protiv strasti.
Ibrahim a.s. kao princip borbe protiv lažnih božanstava.
Principi nam omogućavaju da ostvarimo jedan od najvećih zadataka svih nas kao pojedinaca -autentičnost. Da budemo ono što jesmo. Da svjedočimo ono što jesmo. Da budemo onakvi kakvim nas je Allah stvorio.
Principi su više od pravila. Oni su odraz našeg najdubljeg razumijevanja ispravnosti. Oni oblikuju naš identitet, usmjeravajući nas u donošenju odluka koje su u skladu s našim najdubljim uvjerenjima. Na individualnom nivou, principi su temelj integriteta i ličnog dostojanstva. Na društvenom planu, oni su stubovi koji podupiru pravdu, poštovanje i zajedništvo.
Oni oplemenjuju dušu i boravak na ovoj Zemlji nas kao ljudi. Imaju isto porijeklo kao i umjetnost. Znate li zašto se likovi Dostojevskog mogu naći i danas poslije skoro 150 godina? Odgovor je lak – zato što je uspio da se “nakači” na vrijednosti koje postoje od kada je čovjek. Kritičari književnosti kažu da je glavni test kvaliteta nekog djela to koliko ono može preživjeti vrijeme.
A kao najvažniju stvar izdvajam činjenicu da su oni put do Božijeg zadovoljstva.
Učenje islama pridaje veliku važnost principima. Kur'an nas uči mnogim principima. Na primjer da je pravda osnovni princip koji treba da vodi svaku našu akciju.
O vjernici, budite uvijek pravedni, svjedočite Allaha radi, pa i na svoju štetu ili na štetu roditelja i rođaka, bio on bogat ili siromašan, ta Allahovo je da se brine o njima! Zato ne slijedite strasti – kako ne biste bili nepravedni. A ako budete krivo svjedočili ili svjedočenje izbjegavali – pa, Allah zaista zna ono što radite.
Kao dodatni dokaz iznosim hadis Allahovog Miljenika a.s.:
Ko nas vara, nije od nas (ne pripada nama).
Budući da su se ljudi oduvijek bavili pitanjima etike i estetike i kako do njih doći, nije čudno da su se mnogi filozofi bavili ovim fenomenima.
Kantov kategorički imperativ ključni je koncept u moralnoj filozofiji Immanuela Kanta, kojeg je on detaljno razradio u svom delu “Kritika praktičnog uma”, koji kaže “Postupaj samo onako kako bi želio da svi drugi ljudi postupaju.”
Cijela medicinska nauka zasnovana je na principima, te se kaže da se medicinska pomoć mora pružiti svakom, bez obzira ko je i šta je, šta je uradio i kako se ponašao. Jer TO JE PRINCIP.
Sve nam ovo govori da su principi nematrijalne prirode i da se gube u kontaktu sa ovodunjalučkim interestima, pod djelovanjem naše slabosti i vanjskih uticaja.
II PITANJE GUBITKA PRINCIPA (šta je sa nama)
Odmah na početku ću istaći važnu stvar, a to je: Ne bojte se.
Princip nam ne može niko drugi oduzeti.
Mi imamo, uz Božiju dozvolu, vlast nad principima.
U tome je i pravda.
Princip se gubi samo ako ga mi izgubimo – prodamo.
To je stvar koja dolazi iznutra.
Ne može se iščupati iz grudi od strane ljudi.
Nikakva ovodunjalučka korist nije opravdanje za odstupanje od principa i gubitak obraza.
Oni su i cjeloviti. Ne mogu se dati djelimično.
Ili su tu. Ili nisu. Ne možemo dati DIO principa (možemo li dati dio srca).
Svakako, čovjek zbog mirnog sna može objasniti sebi i okolini, umiriti savjest, racionalizirati da je učinio ispravnu stvar. Može naći hiljadu razloga da opravda svoju radnju, koristeći razna objašnjenja, gde se često kukavičluk i nedostatak principa karakterizira kao mudrost (a zapravo je lažna mudrost i šejtanova zamka). Može sebe oprati dobrim djelima (pokušati da opere), ali to ne mijenja kvalitet radnje koju je počinilac učinio.
Upravo zbog čistoće ovih vrijednosti sa njima se ne smije kalkulirati. Sa njima se ne smije trgovati. Ukoliko se, pak, to pokuša – gubi se cijela suština. Oni su vrlo osjetljivi.
Jednom izgubljeni, teško se vraćaju. Zato je iz našeg naroda izašlo da se obraz jednom prodaje. I naš narod to umije lijepo da zapamti (umije li).
Kaže se da je jedan od najgorih oblika postojanja da čovjek bude ono što nije. Da zastupa ono čemu se opire cijelo tijelo i duh. U toj unutrašnjoj borbi uvijek stradamo.
I to je ono što mene kao muslimana rastužuje danas. Čemu se nadaju muslimani praktikanti koji svjesno trguju svoje principe?
Nije važno da li je to iz želje za nekim dobitkom ili zbog straha od gubitka.
Svjedočimo tišini muslimana kada su bitne stvari u pitanju.
Svjedočimo nedostatku principa.
Svjedočimo muslimanima koji podržavaju nasilnike, pljačkaše, ucjenjivače. Diljem svijeta.
Da li je moguće da u jednom srcu budu sjedinjeni ljubav prema zakonima Uzvišenog Boga i direktno ili indirektno potpomaganje svih društvenih negativnosti?
Kako možeš (možemo? šutjeti na zlo, podržavati zlo zbog sitnih ovodunjalučkih interesa kada znamo da je kod Allaha sva nagrada?
Kako je moguće da nam i dalje potpuno ne radi senzor za dobro i zlo?
Kako je moguće da nas ne interesuje? Da nismo zainteresirani za dobrobit zajednice?
Tek onako, olahko, puštamo diljem muslimanskog ummeta, odgovorne pozicije se daju najgorima među nama.
Zato je i stanje muslimana nezavidno.
Zato nam pred očima ubijaju djecu u Gazi.
Kako je moguće da uopće kalkuliramo? Da nam srce ne izađe iz grudi od bijesa?
Ja se sa tim ne mogu pomiriti.
Allah nas je uzdigao islamom i islamskim principima i vratit će nam dostojanstvo tek kada budemo spremni da iste principe zagrlimo čvrsto.
Budimo ono što tvrdimo da jesmo.
Prihvatimo cijenu onoga što nosimo u prsima, konačno.
Isti prinip koji važi u džamiji, važi i van džamije.
Ne pravimo od džamija gnijezda u kojima se krijemo.
Islam je i van džamija. Džamije su energetske tačke za što bolje djelovanje van njih. U njima se napajamo da bi bili bolji vani.
Bez principa čovjek (a kamoli musliman) ne postoji. Čovjek je tada samo bezlična masa kostiju, mesa i krvi.
Čovjeka tada lomi sve i svašta. Čovjek se tada prilagođava i usmjerava svoje vrijednosti ka debljem kraju batine. Čovjeku je tada princip fiziološka potreba.
On tada sebe izjednačava sa životinjom.
Princip nas odvaja od životinje.
I životinja ima sklonište. I životinja ima hranu. I životinja ima tu neku svoju djecu. I životinji se spava.
Hajde, malo barem, iznad toga da dobacimo, o muslimani.
Musliman koji proda svoj princip osudio je sebe na poniženje i propast. Tu nema nikakve dileme.
III ZNAČAJ NAS KAO NOSIOCA PRINCIPA
Suština principa je da njima bude obogaćen čovjek.
Oni dobijaju vrijednost tek kada budu otjelotvoreni u čovjeku.
Musliman je čovjek od akcije.
“Ko god od vas vidi neko zlo, neka ga promijeni rukom (tj. djelom); ako to ne može, onda jezikom (tj. govoreći protiv toga); a ako ni to ne može, onda srcem, a to je najslabiji stepen vjere.” (Sahih, Muslim)
Ovaj hadis naglašava tri stepena odgovornosti muslimana kada se suoče sa zlom ili nepravdom:
– Promjena rukom (djelom): Ako je u mogućnosti, musliman treba aktivno intervenirati kako bi ispravio zlo. Ovo može uključivati fizičku akciju ili konkretne korake da se spriječi ili zaustavi loše djelo.
– Govorom (osvrćući se na to): Ako nije u mogućnosti da direktno intervenirae, musliman bi trebao bar verbalno iskazati neslaganje i osuditi loše djelo. Ovo se odnosi na korištenje riječi da se ukaže na nepravdu i potakne promjena.
– Srcem (unutrašnjim osvrtanjem): Ako nije u mogućnosti ni djelovati ni govoriti protiv zla, minimalni zahtjev je da se unutrašnje distancira i osudi zlo u svom srcu. To je izraz osobne neslaganja i moralnog stava, iako nema vidljivih vanjskih akcija.
Koliko slijedimo spomenuti hadis?
Da li smo spremni da platimo cijenu principa koje nosimo?
Da li smo spremni da zaslužimo najveće deredže?
Ako je odgovor DA, onda je pitanje: – Hoće li biti lako?
Odgovor je: – Neće.
Počni od sebe i svoje okoline i reci: – Iman nije na prodaju. Ne damo principe. Ni milimetar. I tačka!
Glas islama 339, A: Haris Plojović R: analize
