Etno kuća na Kamenoj Gori ne odudara od ostalih u okruženju. Kažu, kad bi pravili poređenja u odnosu na Sirogojno ili Drvengrad, ovo je bolje. Timskim radom pravili su i vidikovce, planinarske staze, čak i vodovod, pa i put koliko su mogli.
–Sarađujemo s lovcima, izviđačima, sa svima koji mogu pomoći, na sedam metara smo digli platformu. Odatle ide pogled na Durmitor, Bjelasica, prema Zlatiboru, a uz durbin i dobru vidljivost pogled puca i do Romanije i Šare. Kad smo počeli da radimo, drvo, kamen i autentičnost bilo je da sačuvamo. U etno kući nismo mogli sačuvati jer smo digli sprat. Prava planinska kuća ima i ulaz i izlaz. Po starom običaju ova etno postavka je iz naše kuće. Napravili smo pet apartmana a svaki ima kupatilo. Iako nismo imali projekte, uz dobre majstore sve smo završili. Na etno kući ojačali smo krovnu konstrukciju računajući i na vjetrenjaču, kaže Dragan Gluščević žitelj Kamene Gore
Etno kuća, kaže, napravljena je na istom ognjištu, na istim temeljima male kućice. Ističe, kad su studirali nisu dali da iko bude u istoj struci.
– Samo nismo imali ljekara. Pitaju me, zašto nismo a kažem jer se ovdje samo umire od starosti. Nama ljekar ne treba. Njegov sin je diplomirao, tako da sad imamo i ljekara. Kad bi počeli nabrajati, sve struke od šumarskog inženjera, ja sam diplomirani specijalni pedagog, on je završio hortikulturu, brat mašinstvo, drugi pravo, ekonomiju, učitelje imamo. I sve vuče nostalgija koja se prenosila s koljena na koljeno. Ja odem u Italiju kao student pa iako nije bilo struje ovdje kupim lustere i donesem. Ta nostalgija nas je vukla i nije ni čudo što smo poturili leđa. Uz pomoć, malo države, sve smo ipak sami uradili ni ne razmišljajući o turizmu.
Sve su uradili za sebe. Tako će, vjeruju, raditi i njihovi nasljednici kojima su ostavili dobre temelje. A da su vrijedni i radni, u to nema sumnje.
