Obaveza svakog vjernika jeste da obavi hadž, ukoliko mu zdravlje i materijalne mogućnosti dozvoljavaju. Svake godine to učini oko dva i po miliona ljudi. Jedan od njih je i Enver Beganović iz Austrije, inače rodom iz Bosne. On je 18. novembra krenuo pješice na put dug 6.600 kilometara.
Stigao je do Sandžaka, sa njim smo razgovarali u Dugoj Poljani, a svoje oduševljenje nije krio reakcijom i gostoprimstvom ljudi.
Beganović kaže da je ideja o pješačenju do Saudijske Arabije došla iznenada.
“S obzirom da sam se bavio sportom cijeli život a nisam se ostvario kao sportista u pravom obliku, u meni je još uvijek ostalo dosta energije, tog sportskog natjecateljskog duha i jednom mi je kliknula nakon jednog svakodnevnog trčanja, gdje bih ja mogao te sportske limite još ispitati. U tom trenutku mi je došla ideja da bih ja mogao ići pješaka na hadž i tako se to poklopilo da imam vremena da se družim sa ljudima, sklapam nova prijateljstva i uživam u prirodi koju volim.”
Kada imate iskren i čist nijet i jako bitan cilj, ljudi to prepoznaju i pomažu vam, bez obzira koje vjere ili nacije bili, ističe Beganović.
“Ja sam od početka krenuo bez nekih predrasuda. Očekivao sam da, s obzirom da sam ja želio da krenem sa jednom pozitivnom energijom, sa željom da širim pozitivnu energiju, ja sam očekivao da će tako i ljudi reagirati. Međutim da će baš na ovaj način i u ovakvom bliku reagovati, to se nisam nadao, to je nešto neopisivo. Drago mi je da ima ljudi koji su sretni zbog tuđe sreće, ne samo da misle na svoju sreću. Iskreno ja sam presretan, uživam u svakom trenutku ovog puta, fizički napori me nimalo ne opterećuju, to je za mene jedna motivacija više. Susrećem stvarno predivne ljude i prolazeći kroz mjesta gdje su većinski naseljeni pravoslavci, odnosno katoličko stanovništvo, doživio sam prelijepe situacije za cijeli život. Meni je svaki dan ispunjen samo pizitivnim stvarima.”
(SANA)
Da mi Allah oprosti ali meni se ovo uopste ne svidja.
Nije mi poznato da su Ashabi isli peske na hadz a da su pritom imali drugu opciju npr. konje za prevoz etc.
Treba da imamo ljude, koji ce ovako par nedelja u ime Allaha da izdvoje da se edukuju, da uce, da sire vjeru… da cine dobro, da rade oko jetima, bolesnih… Medjutim mi imamo ovakve slucajeve, gde ljudi ipak imaju putovanje, avanturu, upoznaju ljude, to postane viralno a oni poznati. Nekako preuzimamo praksu hriscana, koji takodjer imaju ovakve obrede svuda po svijetu. Ne bih da omalovazavam nikoga ali mi se ovo ne svidja. Ima mnogo boljih i efikasnijih nacina…ali….