Zaljubila sam se u ulice Medine iako sam se trudila da najveći dio vremena provedem u Haremu. Udisala sam vazduh punim plućima i razmišljala na sljedeći način: “Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, najdraže Allahovo stvorenje, udisao je medinski vazduh, a sad taj vazduh udišem i ja. Pa, Allahu moj, koliko sam samo počašćena!”
Kada god bih pomislila na Mekku i Medinu, uvijek me je pratio neki neobjašnjiv osjećaj da ih neću vidjeti, da je to nešto nedostižno, ali Allah je želio da mi pokaže da je Njemu sve lahko i da On sve može.
Želja koja je postala nezamislivo velika, najvećim dijelom nastala je iz redova jedne knjige. Moje prvo podrobnije teorijsko upoznavanje sa Mekkom i Medinom bilo je kroz knjigu Put u Mekku od autora Muhammeda Asada. Tokom čitanja, poželjela sam da sve opisano što prije doživim. Nije prošlo mnogo, a Allah, azze ve džell, ispunio mi je želju, neka je Hvaljen i Slavljen onako kako Njemu dolikuje i noću i danju. Utorak, istog imena, no potpuno drugačiji od svih drugih. Otkako je osvanuo srce je treperilo iskrenom radošću i nervoznim iščekivanjem da se otisne na putovanje koje će ga očistiti, oživjeti i zasigurno zauvijek promijeniti. U nevjerici da je kucnuo čas, s malim prtljagom u rukama i drhtavim koracima, krenusmo prema mjestu okupljanja za buduće mu’temire.
Okupili smo se mi, a i naše porodice, koje su došle da nas isprate na najljepše putovanje. Uz dove najbližih, krenusmo put Prištine.
Prvo pristanište bio je Prištinski aerodrom. Sljedeće pristanište bio je aerodrom u Istanbulu na kome smo proveli sate u tranzitu, ali su ti sati prošli kao treptaj oka jer smo postajali svjesni kuda zapravo idemo.
San je postajao stvarnost. Konačno, Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, grad. Nakon samog slijetanja i izlaska sa aerodroma osjetio se neki miomiris. Pomislila sam: “Ako ovako miriše Poslanikov, sallallahu alejhi ve selleme, grad, kakav li je tek miris Dženneta?”
Tačno se dala osjetiti neka drukčija hava. Najednom mi se zamuti vid. Pomislih: ,,Allahu naš, sanjali smo ovo život cijeli, a sada smo, konačno, tu.”
Nakon dolaska u hotel, iako iznureni, pohrlili smo prema Poslanikovoj, sallalallahu alejhi ve sellem, džamiji.
Taj prvi susret potrudila sam se da zauvijek urežem u sjećanje. Razgledala sam dijelove džamije onoliko koliko mi pogled doseže i dopustila da me preplavi osjećaj neizmjerne zahvalnosti Allahu što sam tu gdje jesam. Najednom je sve imalo smisla. Sva patnja, sva iskušenja i trnje po kome kao insani nerijetko gazimo. I odjednom, sve je postalo beznačajno naspram onog što se prostiralo ispred mene.
Broj mu’temira i Allahu pokornih robova me je zasjenio. Gledala sam u pripadnike raznoraznih nacija koji su došli iz raznih krajeva svijeta, a svi sa samo jednim ciljem – da nas Allah očisti od grijeha i da Allah bude nama zadovoljan. Prilikom nekih sitnijih neprijatnosti, kojih je svakako bilo, prisjećala sam se riječi našeg vodiča da se naoružamo saburom, da oprostimo i da se našoj braći i sestrama samo ljubazno nasmiješimo. Nešto najvrjednije što smo obišli u Medini jeste Reuda. Kako nam je samo Allah olakšao ulazak. Dobili smo informaciju da se na ulazak često čeka satima, a nama je Allah otvorio vrata milosti da uđemo za pola sahata. Boravak u Reudi graničio se sa nestvarnim. Neka je hvala i zahvala Allahu Svevišnjem na pruženoj prilici da obavimo namaz u njoj.
Kao jedan od najdirljivijih momenata u Medini izdvojila bih obilazak brda Uhud i mezarja u kom su ukopani vrli ashabi. Predavanje našeg vodiča o maloj skupini strijelaca koji su se borili protiv mušrika, te ranjavanje našeg voljenog Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme, koji se potom skrio u jednoj od šupljina brda Uhud, navodilo nas je na suze.
Razmišljala sam o činjenici: “Ovdje je neko gubio svoju krv da bismo mi bili ono što smo danas – muslimani, hvaljen neka je Allah.”
Zaljubila sam se u ulice Medine, iako sam se trudila da najveći dio vremena provedem u Haremu. Udisala sam vazduh punim plućima i razmišljala na sljedeći način: “Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, najdraže Allahovo stvorenje, udisao je medinski vazduh, a sada taj vazduh udišem i ja. Pa Allahu moj, koliko sam samo počašćena!”
Najdraži dućan u Medini bio mi je onaj sa knjigama u kome sam pronašla najvjerodostojnije knjige koje postoje, hvala Allahu, i izdanja kojih nema na našem jeziku, ni u našoj zemlji. Nosim ih kao najljepše hedije sa ovog putovanja.
Trenutak rastanka sa Medinom bio je vrlo težak, a to znaju oni koji su se od Medine rastajali.
Iako smo proveli samo par dana, nekako smo se navikli brzinom svjetlosti na ljepotu i svetost koju pruža. Medini sam na poklon ostavila suze i zarekla se da ću izdvajati i posljednji dinar da joj opet dođem, inšallah.
Onda je uslijedilo ono zbog čega smo najviše i došli – nijjet za umru na Mikatu i ulazak u ihramske zabrane.
Tokom putovanja prema Mekki, zastali smo na odmaralištu u samoj pustinji. Najveću pažnju mi je privukao pustinjski mesdžid u kome je bilo blizu 40 stepeni Celzijusa, kao i ulični prodavci čija je hrana bila slađa od meda. Voće nije imalo nikada tako sladak ukus kao ono kupljeno u pustinji, kao ni orašasti plodovi. Jedno od najdražih iskustava bilo mi je udisanje suhog, pustinjskog vazduha. Drukčijeg od svakog drugog.
Najveća euforija nastupila je na nekih dvadesetak kilometara od Mekke. Mislim da smo za Mekkom svi najviše čeznuli.
Negdje iza ponoći, u ime Allaha, krenuli smo s obavljanjem umre. Sam pogled na Harem, koji je počeo da se nazire nakon izlaska iz kompleksa hotela, bio je očaravajući. Nešto što oči prije nisu vidjele, nešto što je izgledalo kao da je van dunjaluka, subhanallah! Ljepota mekkanskog harema me je zaslijepila. I korak po korak, ispred mene je počelo da se ukazuje crno platno sa zlatno izvezenim slovima. Ne bih znala tačno zašto, ali osjetila sam veliki strah. Postajala sam svjesna da se pred mojim očima otkriva Kaba. Bilo me je strah da je gledam. U tom momentu samo sam oborila pogled da bih se sabrala. Nedugo potom, pogledala sam Kabu mirnijeg srca i očiju punih suza. Zahvaljivala sam Allahu na pozivu i počasti. Obavili smo umru s lahkoćom, neka je hvala Gospodaru. Tu širinu pluća, taj smiraj srca ne mogu da pretočim u riječi, a molim Allaha da obraduje svako vjerničko srce da to doživi. Amin.
Ezane koje smo čuli u Mekki i Medini ne možemo čuti nigdje na svijetu. Namaze koje smo obavljali u Mekki i Medini ne možemo obaviti nigdje na svijetu. U Mekki i Medini kao da je skrušenost nekako prirodna.
Jedan od posljednjih dana u Mekki proveli smo obilazeći Arefat, Muzdelifu, Minu i pećinu Hira.
Bilo je od velike važnosti posjetiti mjesta koja su vezana za hadž i upijati korisna obraćanja našeg vodiča i zamišljati sve to. Znajući vrijednost posta na dan Arafata i da Allah, azze ve džell, ne odbija dovu u tom danu, te gledajući sve to preda se, činilo je da me podilazi jeza.
Poželjela sam da se popnem i do pećine Hira, da zamislim našeg voljenog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako šćućuren u nekom dijelu pećine prima Objavu…
Osvanuo je posljednji dan u Mekki. Osjećala sam da mi se steglo u želucu. Još jednom sam se suočila sa dobro poznatim osjećajem da sve što ima početak ima i kraj. Insan se raduje kada se loše stvari završe, a tuguje kada se završe one lijepe koje su i duši i srcu prijale. Požurili smo da posljednji dan u Mekki provedemo na najbolji način – u ibadetu. Sa suzama u očima i nekom neopisivom težinom u tijelu, klanjali smo posljednji jacija namaz na ovom putovanju.
Prilikom koračanja prema hotelu, gledala sam u Harem ne trepćući, trudeći se da urežem u sjećanje tu vandunjalučku ljepotu.
Polahko smo se okupili u holu hotela, preuzeli kofere uspomena i zaputili se prema Džedi. Ubrzo smo stigli. Sve je proteklo regularno. Letovi su bili tako organizirani da smo se, činilo se, za treptaj oka našli u Istanbulu. Čak je i avionsko druženje bilo nezaboravno, jer su mnogim mu’temirima to bili prvi letovi.
Dobro su nam došli, onako iznurenima, obroci u avionu kompanije Turkish Airlines. Sve je to imalo neku svoju čar.
Stigli smo u Prištinu na već poznati aerodrom. Prvo što nas je dočekalo bio je klimatski šok. Sa 32 stepena Celzijusa, obreli smo se na -7. Cvokotali smo, ogrnuli se čime smo imali i iz Prištine krenuli put Novog Pazara. Predjeli koji su se otvarali pred nama bili su tako poznati. Prolazili smo tuda nebrojano puta, ali u srcu su se prelijevala podvojena osjećanja. Poslije Mekke i Medine ni rodni grad nije ono što je bio.
Trenuci rastanka sa mu’temirima i selami bili su previše dirljivi. Mislim da smo baš tada bili u potpunosti svjesni da je našem putovanju zaista došao kraj. Zarekli smo se da se nećemo zaboraviti, jer smo se držali kao familija i bili tu jedni za druge u svako doba. Gospodar nas je počastio da budemo u tako lijepom društvu, pa ne bi valjalo da mi insanskim nemarom to pokvarimo. Zarekli smo se da nećemo.
Velika i neizmjerna zahvalnost Allahu što sam mogla sve ovo da osjetim i doživim, jer sam svjesna da su mnogi preselili pod tom željom. Neka ih Allah obraduje džennetskim ljepotama, a nama da ukabuli i u potpunosti nas očisti od grijeha. Amin.
Glas islama 341, R: Analize , A: Teida Hazirović Kačapor
