Akademik Muamer Zukorlić je u 12. vanrednoj besjedi govorio na temu „Produhovljeni liberalizam“.
On je istakao da ova formulacija nije bila uobičajena u terminologiji političkih ideologija te da nije čudno što se ona čini teže održivom u relaciji jednog i drugog pojma.
„Takav utisak logično je da steknete, pogotovo na prvi pogled zato što smo navikli da pojam liberalizam a potom i neoliberalizam kao pojmovi koji označavaju dominirajuću ideologiju zapadne civilizacije posljednjih više decenija, a navikli smo da je liberalizam i u jednoj formi, i u formi neoliberalizma jako daleko od pojma duhovnost i produhovljenost, zato ne čudi utisak da se radi o prilično čudnoj kovanici. Ona jeste nova, potpuno nova i nastaje po mom dubokom ubjeđenju kao nužna novina ili nužna novost koja neminovno proističe iz konstatacije do koje smo došli kroz naše protekle besjede na ovu temu a bilo ih je najmanje dvije, koje su se doticale političkih ideologija gdje smo konstatovali da zapadna civilizacija kojoj prostorno, geografski i vremenski pripadamo, je došla do zida, došla je do kraja slijepe ulice, došla je do onog što se u intelektualnoj zapadnoj terminologiji naziva kraj historije ili kraj ideologije, kako smo to preveli, ili kraj kulture, kako smo formulisali naše razumijevanje tog kraja.“
Naglasio da su tri ključne ideologije zapadne civilizacije koje su obilježile i bile na različite načine dominirajuće u posljednih stotinak godina liberalizam, marksizam i nacionalizam.
„Sve tri su dobijale određene šanse, neke od njih su pokušale da se regenerišu, da se obnove, liberalizam je to pokušao kroz neoliberalizam ali nije uspio, nacionalizam je također imao svoja različita izdanja i sad ih ima, čak možda najjače trzaje imamo unutar nacionalističke ideologije u pokušajima da se ova ideologija obnovi, da se na neki način osvježi da bi možda još koja kap soka kanula iz nje. Marksizam je također imao po najviše svojih izdanja, od forme nekih blagih oblika socijalizma koji su čak bili prihvaćeni i u zapadnoj Evropi koja je inače bila antimarksistička i antikomunistička pa do onih najrigidnijih oblika komunizma u staljinističkoj, lenjinističkoj i tako dalje. Imali smo jako bogatu lepezu pokušaja i konvepata koji su na koncu svi ili okončali svoje šanse brutalnim padom ili blijedili postpupno i tamo gdje nisu do kraja propali formalno kao što je danas Kina i još neke zemlje koje se zvanično nisu odrekle te ideologije ali praktično to ipak postaje nešto drugo.“
Zaključio da bez puta nema nastavka a da bez nastavka slijedi kraj te da kraj te civilizacije ne bi značio kraj svijeta, kraj života ali bi definitivno značio kraj te civilizacije u pogledu njene dominacije.
