Muslimani u Americi: Stoljećima zaboravljena historija

0
3

Omar ibn Said, rođen u Senegalu 1770, držao se islamskih praksi dok je bio u ropstvu u SAD-u [Biblioteka za rijetke knjige i rukopise Beinecke, Univerzitet Yale]Piše: Sylviane A Diouf

U ljeto 1863. godine novine su u Sjevernoj Karolini, objavile da je preminuo “poštovani Afrikanac”, kojeg su očinski zvali “čika Mireau”.

Omar ibn Said, musliman, rođen je 1770. godine u Sengalu i do smrti je bio u ropstvu 56 godina. U 2021. godini će Omar, opera o njegovom životu, biti premijerno izvedena na festivalu Spoleto u Charlestonu, Južna Karolina.

Obično se misli da su muslimani imigranti koji su u 20. stoljeću došli u SAD, a ipak su duže od tri stoljeća afrički muslimani, kao što je Omar, bili prisutni u ovoj državi. Odrasli su u Senegalu, na Maliju, Gvineji, Sierra Leoneu, Gani, Beninu i Nigeriji, gdje je islam poznat od 8. stoljeća i proširio se u rane hiljadite.

Procjene variraju, ali od 12,5 miliona Afrikanaca dovedenih u Ameriku, njih je bilo barem 900.000. Među 400.000 Afrikanaca koji su proveli život porobljeni u SAD-u, deseci hiljada su bili muslimani.

Iako su bili manjina među porobljenom populacijom, muslimani su priznati kao nijedna druga zajednica. Robovlasnici, putnici, novinari, učenjaci, diplomate, pisci, svećenici i misionari su pisali o njima. Osnivač Georgije James Oglethorpe, predsjednici Thomas Jefferson i John Quincy Adams, državni sekretar Henry Clay, autor američke himne Francis Scott Key i slikar otaca osnivača Charles W. Peale su bili upoznati s nekima od njih.

Vidljivi znaci vjere

Muslimani su bili uočljivi dijelom zato što su stalno, kad god je to bilo moguće, poštovali najupadljivije principe svoje religije. Molitva, drugi stub islama, bila je jedan od vidljivih znakova vjere, koje su primjećivali i robovi, i robovlasnici.

U autobiografiji iz 1837. godine, Charles Ball, koji je pobjegao iz ropstva, detaljno je pisao o čovjeku koji se glasno molio pet puta dnevno na jeziku koji drugi nisu razumjeli. Dodao je: “Poznavao sam nekoliko njih, koji mora da su, iz onoga što sam od tada naučio, bili muhamedanci; iako u to vrijeme nisam ništa znao o Muhammedovoj religiji.”

Charles Spalding Willy je ovo rekao o Bilaliju iz Gvineje, kojeg je porobio njegov djed na otoku Sapelo u Georgiji: “Tri puta dnevno se okretao ka istoku i zazivao Allaha.” Svjedočio je i da su se “drugi pobožni muslimani molili Allahu ujutro, u podne i uvečer.”

Portret Yarrowa Mamouta koji je naslikao umjetnik Charles Willson Peale u Georgetownu, Washingtonu, 1819. [Filadelfijski muzej umjetnosti]

Yarrow Mamout, još jedan veoma vidljivi musliman, doveden je iz Gvineje 1752. godine, kada je imao  16 godina. Nakon 44 godine ropstva, oslobođen je i kupio je kuću u Washingtonu, DC. Mamoout je bio neki vid slavne ličnosti, kojeg su “često vidjeli i čuli na ulici kako pjeva zahvale Bogu – i razgovara s njim”, kazao je istaknuti umjetnik Charles Willson Peale.Muškarci i žene koji su ranije bili porobljeni u Georgiji su 1930-ih opisivali kako su se njihovi rođaci i drugi molili nekoliko puta na dan: klečali su na prostiračima, pregibali se i izgovarali čudne riječi i imali su nanizane kuglice ili tespihe. Kada je Bilali izvadio kuglice, jedan potomak se prisjećao, izgovarao je riječi “Belambi, Hakabara, Mahamadu…”

Teško je zamisliti kako su ovi krajnje siromašni ljudi mogli davati milostinju, treći stub islama, ali ipak je milostinja bila najraširenija i najotpornija od svih muslimanskih vjerskih praksi.

Na Pomorskim otocima žene su ostavile svoj biljeg na ovoj tradiciji. Njihovi potomci su se 1930-ih prisjećali s naklonošću kolača od riže koje su njihove majke dijelile djeci. Bila je i riječ za to: saraka, a nakon podjele su izgovarali “amin, amin, amin…”

Kolači od riže su milostinja koju i dalje zapadnoafričke žene dijele petkom. Kolač se više ne zove saraka, ali čin udjeljivanja je sadaka, dobrovoljni dar, i ta se riječ izgovara dok ga žene daju.

Odražavajući muslimanski utjecaj, nemuslimani duž Karipskih otoka do danas daju saraku, nesvjesni njenog islamskog porijekla.

Post i prehrambeni zahtjevi

Nema sumnje da je četvrti islamski stub, post, bio iznimno težak ljudima koji nisu imali dovoljno hrane, a radili su prekomjerno. Ipak, Bilali i njegova velika porodica su postili tokom ramazana. Postio je i njegov prijatelj Salih Bilali. Otet na Maliju kada je imao 14 godina, 60 godina kasnije i dalje je bio “strogi muhamedanac; [on] ne pije alkohol i posti, posebno tokom ramazana”, pisao je njegov “vlasnik” James Hamilton Couper.

Kažu da je postio i Omar ibn Said. Drugi čiji životi nisu bili zabilježeni su možda koristili isti izgovor kao i Muhammad Kaba na Jamajci: kad god je morao postiti, pretvarao se da je bolestan.

U nekoliko svjedočenja se spominju islamske prehrambene navike. Tokom dugog života, Yarrow Mamout je govorio ljudima “da nije dobro jesti svinjetinu [i] da je pijenje viskija veoma loše”.

U Mississippiju je sin princa priznao da je teško pridržavati se ovih pravila, jer su robovlasnici osiguravali hranu. Rekao je “u pogledu gorkog žaljenja, da ga njegova situacija kao roba u Americi sprečava da poštuje odredbe njegove religije. Prinuđen je da jede svinjetinu, ali kaže da nikada nije probao alkohol.”

U Južnoj Karolini je čovjek poznat kao Nero imao više sreće, dobijao je svoju porciju govedine. Posteći i odbijajući da jedu određenu hranu, muslimani nisu samo ostajali vjerni svojoj religiji, već su i dobijali određeni stepen kontrole nad svojim životima.

Isticali su se svojom odjećom

Osim što su poštovali principe islama, muslimani su se, kada je to bilo moguće, isticali načinom oblačenja. U Georgiji su neke žene nosile veo, dok su muškarci nosili turski fez ili bijele turbane.

Članak iz 1859. godine je opisivao kako je, svako jutro, Omar ibn Said zakucavao kraj dugog bijelog pamučnog platna za drvo i, držeći drugi kraj, obmotavao ga je oko glave praveći turban. Dagerotipije ga prikazuju s obmotanom glavom ili s vunenim šalom. Na portretu, koji je 1819. godine naslikao Charles W. Peale, Mamout je nosio isti šešir kao i Omar.

Senegalac Ayuba Suleyman Diallo je 1733. godine insistirao da ga se naslika u njegovoj “nacionalnoj nošnji”, s bijelim turbanom i ogrtačem. Isto tako su neki muslimani u Trinidadu, Brazilu i na Kubi opisivani kao oni koji nose “lepršave ogrtače”, okrugle kapice i široke hlače.

Izbjegavši grubu, ponižavajuću odjeću robova, muslimani, koji su to mogli, vraćali su dio vlasništva nad svojim tijelom, dok su izražavali vjernost svojoj religiji.

Portret Ayube Suleiman Diallo koji je naslikao engleski umjetnik William Hoare, cca. 1733. [Kolekcija fondacije Jamestown-Yorktown, izložen u Muzeju američke revolucije u Yorktownu]

Znatiželja i pismenost

Osim što su bili vidljivi, muslimani su budili znatiželju zbog svoje pismenosti, islamskog imperativa, jer su vjernici trebali čitati Kur’an.

Ova pismenost je sticana u školama i, za većinu obrazovanih, na lokalnim ili stranim ustanovama visokog obrazovanja. Ovo ih je posebno izdvajalo od Afrikanaca nemuslimana, kao i mnogih nepismenih Amerikanaca, robova i slobodnih.

Robovlasnik koji je tražio 30-godišnjeg roba koji je nedavno došao naveo je samo jednu karakteristiku u obavijesti o nestanku roba iz 1805. godine: Bio je muškarac “ozbiljnog lica koji piše arapskim jezikom”.

Dvije godine kasnije, Ira P. Nash, ljekar i zemaljski nadzornik, skrenuo je pažnju Thomasa Jeffersona – u tri pisma i na jednom sastanku – na nevolje dvojice muslimana. Zarobljeni u Kentuckyju, pobjegli su u Tennessee, gdje su pritvoreni i odakle su još dva puta pobjegli. Dao je Jeffersonu dvije stranice koje su oni ispisali na arapskom. Na njima je bila i zadnja sura (poglavlje) Kur’ana, An-Nas, Ljudi, koja govori o utočištu kod Allaha i zlu, što je bila savršena analogija s njihovom situacijom.

Tražeći prevod, Jefferson je poslao te papire učenjaku i abolicionisti Robertu Pattersonu. Mislio je da su pisali o “historiji tih ljudi, kako su i sami rekli”.

Po svoj prilici, zasnovano na onome što će ta priča otkriti, predsjednik je bio spreman “osigurati oslobađanje ovih ljudi ako su za to prikladni”. Međutim, njima se zameo trag prije nego što je on mogao intervenirati.

Pisanje za braću muslimane

I danas postoje rukopisi od Brazila i Paname do Bahama, Trinidada i Haitija. Pisali su ih anonimni muslimani i nekoliko poznatijih i pokrivaju kur’anske sure, molitve, talismane, zazivanja i opomene za muslimane da ostanu vjerni islamu. Nekoliko ih je povezano za muslimanski ustanak 1835. godine u Bahiji.

Muhammad Kaba Saghanughu, koji je zarobljen 1777. godine na putu za Timbuktu i deportiran na Jamajku, 1823. godine je napisao dokument od 50 stranica na arapskom. Adresiran na “zajednicu muslimanskih muškaraca i žena”, to je priručnik s uputstvima o molitvi, braku, abdestu (ritualnom pranju) i sadrži komentare i reference na klasične islamske tekstove.

Za razliku od autobiografija bivših robova, uključujući Afrikance kao što je Olaudah Equiano, muslimani su pisali za svoju zajednicu, a ne za zapadnjačku publiku.

U SAD-u je Bilali napisao dokument od 13 stranica, dio djela Tunižanina iz 10. stoljeća Ibn Abu Zayda al-Qairawanija. Bio je napisan na papiru proizvedenom u Italiji za sjevernoafričko tržište, što za sobom povlači intrigantna pitanja kako je taj papir došao do njega.

Salih Bilali, pisao je njegov vlasnik, “čita arapski i ima Kur’an (koji ja nisam vidio) na tom jeziku, ali ga ne piše”. Slično tome, Bilali, koji je “čuvao sve ‘dokumente’ sa plantaže na arapskom… sahranjen je sa svojim Kur’anom i ovčijom kožicom za klanjanje”.

Ova povremena spominjanja Kur’ana na udaljenim plantažama povlače za sobom pitanje gdje su ih dobili. Možda su ga, kao i drugi koji su učili Kur’an napamet u Amerikama, sami zapisali.

Stranica iz rukopisa Bilalija, muslimana iz Gvineje [Biblioteka za rijetke knjige i rukopise Hargrett, biblioteke Univerziteta u Georgiji]

Samo je šačica muslimana koji su postali poznati, ali mnogi drugi, jednako ostvareni, ostali su nepoznati.William Brown Hodgson, bivši diplomata koji je radio u sjevernoj Africi i robovlasnik, napisao je 1857 godine: “Nekoliko obrazovanih robova muhamedanaca uvezeno je u SAD.” Godine 1845. obavijestio je French Société d’ethnologie da je “princ iz naroda Fulbe, po imenu Omar, trenutno rob u SAD-u i da će moći osigurati dragocjene elemente za detaljnu obavijest o svojoj naciji”.

Hodgson je pokušao dobiti informacije, vjerovatno za istu svrhu, od muslimana, ali morao je prestati zbog neprijateljskog stava robovlasnika.

Slično tome, Theodore Dwight, sekretar Američkog etnološkog društva, 1871. godine je primijetio da je nekolicina Afrikanaca u različitim dijelovima države pismena i on je “dobio neke informacije od nekih od njih”.

Nažalost, i on je naišao na “nepremostive poteškoće na tom putu u robovlasničkim državama, koje su poticale od ljubomore gospodara i drugih razloga”.

Pisanje za slobodu

Ayuba Suleyman Diallo je najviše profitirao od svoje pismenosti. Ovaj trgovac i učitelj Kur’ana iz islamske države Bundu u Senegalu otet je 1730. godine u Gambiji i prodat je kapetanu Stephenu Pikeu sa “Arabelle”.

Diallo mu je rekao da će njegov otac platiti za njegovu slobodu i bilo mu je dozvoljeno da pošalje poznanika u svoj rodni kraj. Ali, “Arabella” je otplovila prije nego što je Diallo mogao biti oslobođen.

Iz Marylanda je napisao pismo ocu i dao ga dileru robova, s uputom da ga pošalje nazad Pikeu. Ovo pismo nije došlo do njega, već je završilo u Londonu, u rukama Jamesa Oglethorpea, zamjenika guvernera Kraljevske afričke kompanije i budućeg osnivača Georgije. Nakon što je pročitao prevod, Oglethorpe je ugovorio da Diallo bude oslobođen i prebačen u Englesku.

Ovaj Senegalac je stigao u London u aprilu 1733. godine. Upoznao je kraljevsku porodicu i pomagao je renomiranom ljekaru i prirodnjaku Sir Hansu Sloaneu – čija je privatna kolekcija bila osnova za Britanski muzej, Britansku biblioteku i Prirodoslovni muzej – da prevede dokumente na arapskom. Prije povratka u Bundu, u julu 1734. godine, pozirao je slikaru Williamu Hoareu i napisao je tri primjerka Kur’ana po sjećanju. Jedan je prodat 2013. godine za 21.250 britanskih funti (28.040 dolara) kolekciji  Dar El-Nimer za umjetnost i kulturu u Bejrutu.

U Mississippiju je Ibrahima abd al-Rahman slijedio Diallov primjer, s pismom koje je napisao 1826. godine. Tridesetosam godina ranije, tada 26-godišnji sin muslimanskog vladara Fute Jallone u Gvineji je zarobljen u ratu. Njegovo pismo je poslato Thomasu Mullownyju, američkom konzulu u Maroku. On ga je predao sultanu Abdu al-Rahmanu II, koji je tražio da se Ibrahima oslobodi. Državni sekretar Henry Clay je predstavio ovaj slučaj predsjedniku Johnu Quincyju Adamsu, koji je ovom pitanju posvetio odlomak u svom dnevniku 10. jula 1827. godine.

Nakon 39 godina u Mississippiju, Ibrahima je oslobođen i otišao je u Liberiju 1829. godine, zajedno sa svojom suprugom Amerikankom. Nedugo potom je preminuo. Osmero djece i unučadi je oslobođeno sa 3.500 dolara. koje je prikupio za tu svrhu među abolicionistima prije nego je napustio SAD. Oni su se naselili u Liberiji, ali je sedam rođaka ostalo u ropstvu.

Portret Ibrahima Abd al-Rahmana koji je naslikao Henry Inman [Kongresna biblioteka]

U inat stereotipima

Ako pismenost nije oslobodila Omara ibn Saida, umnogome je poboljšala situaciju u kojoj se našao. Nakon što je 1810. godine pobjegao od “zlog čovjeka… nevjernika, koji se nije bojao Allaha”, Omar je uhvaćen dok se molio u crkvi i bačen je u tamnicu kao odbjegli rob. Komadima uglja ispisao je zidove molbama, na arapskom, da bude oslobođen. Kupio ga je brat guvernera Sjeverne Karoline i dao mu je lagane zadatke, kao i papir i pripovijedao mu je o kršćanstvu.

Omarova autobiografija iz 1831. godine, napisana na arapskom, suptilno je osudila njegovo ropstvo uz pomoć sure Al-Mulk, koja kaže da Bog ima vlast nad svima; čime je porekao nadmoć svog “vlasnika”.

Profeosri Mbaye Bashir Lo at Duke i Carl Ernst na Univerzitetu Sjeverna Karolina na Chapel Hillu pomno su analizirali njegovih 17 poznatih rukopisa. Otkrili su da je citirao po sjećanju razna djela, uključujući jedno od andaluzijskog sufije iz 12. stoljeća, kao i egipatsku teološku poemu iz 16. stoljeća.

Mnogo se govorilo o navodnom Omarovom prelasku na kršćanstvo i Francis Scott Key je pomogao da mu se nabavi Biblija na arapskom. Omar je imao i Kur’an, za koji se kaže da mu je bio najvrijednija imovina. Indikativno, njegov posljednji poznati rukupis 1857. godine bila je sura An-Nasr (Pobjeda), kao što je pobjeda islama protiv “nevjernika” i drugih neprijatelja. To je sura koja je posljednja objavljena poslaniku Muhammedu.

Bez sumnje, stereotip Afrikanaca kao necivliziranih idolopoklonila koji je korišten kao opravdanje za porobljavanje nije se uklapao s pismenim monoteistima. Stoga su muslimani često pogrešno predstavljeni kao Arapi, Mauri i “potomci arabijskih muhamedanaca koji su migrirali u zapadnu Afriku”.

Američko kolonizatrosko udruženje, čiji je cilj bio da deportira slobodne Afroamerikance u Liberiju, zamišljalo je slobodne muslimane kao što je Ibrahima kao kanal za “civiliziranje” ovog kontinenta i, što je neobično, njegovog pokrštavanja.

Bluz

Utjecaj porobljenih afričkih muslimana vidljiv je i danas. Arapska terminologija je preživjela u jeziku gullah u Južnoj Karolini, u trinidadskim i peruanskim pjesmama, u karipskoj saraki te u nizu religija kao što su candomble, umbanda i macumba u Brazilu, vodun na Haitiju, regla lucumi i palo mayombe na Kubi.

Štaviše, značajan muslimanski doprinos, bluz, priznaju glavni muzikolozi od 1970-ih. Korijeni bluza mogu se naći u povicima sa polja – što je solo, spori ton bez instrumenata, s produženim riječima, pauzama i melizmom, što su sve elementi islamskog stila pjevanja i recitiranja.

Muzikolozi, međutim, nisu prepoznali, da je povik sa polja bio direktan proizvod nemuslimanskog pamćenja, već islamskih praksi koje su opstale u SAD-u, kao što su molitve, recitiranje Kur’ana, sufijske pjesme i ezan, poziv na molitvu.

Posebno je zanimljiva bliskost ezanu pjesme Levee Camp Holler W.D. “Bame” Stewarta, snimljene 1947. godine u zatvoru Parchman u Mississippiju. Kada se puste jedno uz drugo, teško je reći kada jedno završava, a drugo počinje.

Bluz je jedan od trajnijih i najviše zanemarenih doprinosa afričkih muslimana američkoj kulturi.

Još jedan bi mogao biti takozvani prstenasti povik američkog Juga, Jamajke i Trinidada. Vjerski ritual tokom kojeg se ljudi poredaju ukrug, smatrano je da je to afrički ples sa zbunjujućim imenom jer nema vikanja. Drugo objašnjenje je ponuđeno 1940-ih. Jedan krug oko Kabe se zove shawt što zvuči slično engleskoj riječi “shout” (vikati). Kao i hodočasnici u Mekki, i američki vikači kruže suprotno od kazaljke na satu oko svete strukture, kao što je crkva, oltar, ili posvećeni drugi oltar. Je li moguće da su muslimani “rekonstruirali” glavnu epizodu hadža?

Zaboravljena historija

Vremenom je priča, pa čak i prisustvo afričkih muslimana u Amerikama, izblijedila iz sjećanja. Ali, nakon tragedije od 11. septembra 2001. godine, prisutno je sve veće zanimanje za ovu zaboravljenu historiju, što je većini zapanjujuće otkriće.

Afroamerički muslimani su je iskoristili da polažu pravo na drevnu lozu, a imigrantske zajednice da pokažu kako je islam, daleko od tog da je stran, jednako američki kao i kršćanstvo.

Danas su ljudi u širem islamskom svijetu sve više zainteresirani za ovu međunarodnu historiju islama.

Kao Afrikanci i kao muslimani, ljudi koji su živjeli svoju vjeru u užasavajućem ugnjetavanju američkog ropstva doprinijeli su socijalnom, vjerskom i kulturnom tkanju ove države. Muslimansko naslijeđe, priznato ili ne, i dalje živi. Njihova priča je afrička priča, muslimanska priča i američka priča.

IZVOR : AL JAZEERA

The post Muslimani u Americi: Stoljećima zaboravljena historija appeared first on Islam PRESS.

Pogledajte vijest na izvornom sajtu:
Muslimani u Americi: Stoljećima zaboravljena historija


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.