MUFTIJA IZ MOG OKA

Nedavno sam u razgovoru sa babom priznala kako mi je žao što su neki ljudi otišli sa ovog svijeta a niko nije napisao ni slova o njima. Žao mi je, na primjer, mog rahmetli djeda Rizvana, čiji život bi mogao da stane u jedan podugačak roman. Možda i dva. Žao mi je rahmetli Hadži Hasana Bećiragića, i njegov bogati život čiji sam djelić i ja sama zapamtila. Žao mi je hanume koje su krasile moje djetinjstvo, bile primjer odanih i strpljivih žena iz čijih života bismo mogli da naučimo mnogo šta iz pedagogije, psihologije, ekonomije, filozofije. Žene kao što su bile Medina Hadžić, Ćama Bećiragić, Aza Nurković, moja nana Hajrija i nana Zada.

Nikada mi ne bi palo na pamet da ću isto tako žaliti za Muftijom. Mada za njim ne mogu da žalim iz te perspektive da o njemu nije ostalo tragova. Nego, nije mi palo na um da ću ga ubrzo poslije tog razgovora sa babom svrstati u one koji više nisu među nama. Već dugo razmišljam o pisanju knjige, godinama. Kad god sam zamišljala momenat kako svoju prvu knjigu objavljujem, njega sam vidjela u prvim redovima na svojoj promociji. Njega sam vidjela kako odobrava i čestita mi. Njega sam htjela da imam za recenzenta, jer sam znala da ako prođem njegovo sito, prošla sam u svijet.

I dalje mi je teško da izgovorim ili napišem riječ “rahmetli”. Nekako se nisam još oprostila u potpunosti od njega. Ne vjerujem da ću ikada i moći. Zahvaljujući bogatom naslijeđu koje nam je ostavio, njegov lik i djelo hodaće među nama kao opomena dok god smo živi. Ali, kao po nekom nepisanom pravilu, vrijednosti  najbolje shvatimo onda kada ih izgubimo. Odgajana kao muslimanka od malih nogu, svjesna sam smrti, i nije da nisam nikada razmišljala o trenutku preseljenja Muftije. Međutim, isto po nekom nepisanom pravilu, vjerovala sam da tako veliki ljudi treba da žive bar približno jedan vijek.

Molim Boga dragog da mi olakša da ove redove koje sam nanijetila da napišem, napišem što iskrenije, što realnije. Emocije znam da neće faliti.

DAJO

Porodica Zukorlić odgajana je u duhu Islama generacijama unazad. Ali ono što ja pamtim doseže do rahmetli mog paradjeda Emina. Mula Emin Zukorlić odgojio je četiri sina i četiri ćerke. Jedan od sinova je Mehdija, babo Muamera Zukorlića, Muftije. Jedna od njegovih ćerki je bila Hajrija, moja rahmetli nana, majka moje mame. Bog dragi je htio da postanemo rodbina prije nego se i pretpostavljalo da će jednog dana postati Muftija. Naša porodična veza omogućila mi je da ga upoznam još kao mladića. Ne sjećam se tačno prvog susreta sa njim. Ali se sjećam da su nas plašili njegovom ozbiljnošću, pa kada ne bismo slušali dobro, nana rahmetli bi nam rekla “sad će Muamer doć”. Bio je strog i ozbiljan, ali ispod te ozbiljnosti se krilo jedno jako osjetljivo biće.

Moj babo, jedan od njegovih kasnije vjernih sljedbenika i podržavalaca, upoznao ga je prije nego se oženio mojom mamom, Muftijinom sestrom od hale. Tada je on bio dječak, 12-13 godina. Rahmetli Mula Emin i moj djed, rahmetli Mula Rizvan, znali su se još iz medresantskih dana. Prošli su kroz kandže raznih državnih struktura, na mnogo načina, izgubili članove porodice u borbi za osptanak Islama. Znali su da treba stvarati vojnike za borbe koje nadolaze. Ali ne samo one fizički snažne, već umno i duhovno jake i stabilne muslimane. Zato su svim snagama forsirali svoje malde da prođu kroz Medresu Gazi Husrev-beg, tada jednu od dvije na prostorima bivše Jugoslavije. Moj babo je Medresu zavšio 77. godine. Nekoliko godina nakon Medrese, putevi su ga odnijeli u Rožaje, a posao imama koji je obavljao, odvodio ga je često u Orlje – rodno selo porodice Zukorlić. Tu je dobio i preporuku za moju mamu upravo od rahmetli Mula Emina. Brakom sa mojom mamom, veza sa porodicom Zukorlić se ojačala još po jednoj liniji.

Kada je mladi dajo Muamer završio studije i odabran za Muftiju, sa svega 23 godine, babo je dobio krila. Svi ratovi koje je od početka vodio kao imam, sada su dobili smisao. Vjerovao je u njega bez imalo oklijevanja i premišljanja. Od tada je Muftija često bivao naš musafir. Iako kao dijete nisam mnogo stvari razumjela, neizbježno je bilo da pratimo pomno sve njegove aktivnosti.  Dok su se drugi rožajski imami pomalo izmicali, iz straha da ne upadnu u problem sa predstavnicima rijaseta Crne Gore, moj babo je neustrašivo propagirao Muftijin autoritet, snagu, znanje i sposobnost. To ga je (i sve nas) koštalo mnogih smicalica i podvala, na kraju i napuštanja dugogodišnjeg mjesta boravka, gdje smo se nas troje djece rodili i odrastali. No, mom babu nikad nije bilo žao. Žao bi mu bilo da je iznevjerio ideju sa kojom živi od najmlađih dana. Na toj ideji nas je odgojio, pa je stoga lahko zaključiti otkud naša privrženost Muftiji. Mi smo, porodično, u Muftiji pronašli super heroja koji je ostvario sve težnje i želje na kojima smo odrastali.

Naše porodice su i odgojno bile jako slične, što je mom babu bio još jedan od razloga da ga podržava. Muftija je svakome pristupa onako kako je propisano. Bio je primjer kako se postupa sa babom i majkom, sa braćom, sa bližom i daljom rodbinom, sa komšijama – a Boga mi i sa neprijateljima i licemjerima.

Malo prije nego će postati Muftija, Muamer se oženio arapkinjom, Umejom iz Jordana. Bila je to još jedna prvina u našem narodu. Prije toga su mnoge muslimane mudro asimilirali na način što su ih slali na studije u Beograd, gdje su neki ženili pravoslavne žene. Rijetki su primjeri onih koji su, Božijom voljom, ostali pravi vjernici i uspjeli porodice da izvedu na pravi put. Muftija je napravio promjenu. Njegova svadba bila je prva prava šerijatska svadba modernog doba na našim prostorima, otkad su nam poskidali feredže. Bez muzike, bez miješanja muškaraca i žena. Kada su on i Umeja kasnije dobili djecu, mi smo uzdisali i patili kada bismo slušali kako razgovaraju na arapskom. Tu se pokazivala ona nježnost i osjećajnost, koju je krio iza ozbiljnosti. Naravno, i dalje je bio ozbiljan i strog, no jasno se moglo još tada vidjeti da njegova djeca imaju izgrađeno samopouzdanje i svijest o tome ko su i šta su. Kada je prekinuo je običaj rukovanja žena i muškaraca, običaj neispravnog nošenja hidžaba i još mnoge običaje koji su se kosili sa Islamom, bilo je jako teško, posebno rodbini da to prihvati. Vjerujem da nije ni njemu bilo lahko, ali morao je ostati dosljedan da bi bilo prihvaćeno do kraja. Još tada su okolo počeli govoriti kako je ohol, ali njega nije puno doticalo. Bar je tako izgledalo. Savjetovao se najviše sa svojim rahmetli djedom Eminom dok je bio živ. Rahmetli Emin, koga smo svi iz poštovanja zvali Babo, bio je preponosan na uslišenu dovu koju je gledao u Muftiji. Htio je da ga nekako zaštiti, ali ga je Muftija uvijek ubjeđivao da je sve u redu i da ne treba da brine. Tome je ostao dosljedan do smrti. Nikada nije druge opterećivao svojim brigama i mukama.

Kada se oženio drugi put, mnogi su mislili da je to trenutak kada će Muftija izgubiti poštovanje kod svog naroda. Zavidjeli su i divili se istovremeno toj odluci, jer Elma nije bilo koja djevojka, već djevojka iz ugledne novopazarske (čaršijske) porodice. To je bio momenat kada sam iz usta isto tako uglednih, čaršijskih ljudi slušala svakakve priče. Jer, biti član Muftijine porodice značilo je i to – slušati i podnositi sve priče koje su kružile u raznim trenucima njegovog života. No, onako kako je nas naučio da se nepravda strpljenjem ispravi, tako se i nepravda prema njemu njegovim strpljenjem i oslanjanjem na Allaha ispravljala. Čekajući da dođe momenat njegove propasti, dočekali su da vide oca osmoro djece, supruga dvije prelijepe usoješne žene, vjernice, hanume, majke. Porodica je uvijek, bez pogovora bila uz njega. A i on uz njih. Odatle je crpio snagu. Zato je opstajao uprkos svim nepogodama.

Biti član Muftijine porodice, značilo je i dvostruko se više truditi u svemu. Oni koji su prigovarali da je svaki njegov član porodice privilegovan, nisu mogli vidjeti pozadinu u kojoj što si bliži rodbinski, više podnosiš. To je isto jedno nepisano pravilo, po kojem se samo gleda kad uspijevaš, a ne gleda se put koji si prošao da bi došao tu. To sam naučila na teži način, iz svog iskustva. Kroz Medresu su moje odlične ocjene ubadale u oči mnoge osobe, i smatralo se da je to privilegija. Međutim, moj buntovnički stav doveo me je do toga da sam išla na redovna “ribanja” počev od vaspitačica, do direktora Medrese. Ni Muftija, a ni moj babo se nikad ni u jednom trenutku nisu zalagali za mene. Vjerovali su da ako imam hrabrosti da napravim problem, moram sama i da ga riješim. Ako je nepravda, ispraviće se. Ni habera. I bivalo je na kraju tako. Moj buntovnički stav me je vodio uvijek do njega, i bez obzira koliko grešaka pravila, cijenio je moju nepomirljivost sa bilo čim što me uznemirava. Kada sam jednom prilikom zbog glasina koje mu se nisu dopale pozvana na razgovor, rekla sam da me ne zanima šta ljudi pričaju jer ljudi nemaju pravo da donose zaključke o meni na osnovu nečega što su čuli. Rekao mi je:”Dok ne daš povoda, niko nema pravo da priča. Kad daš povod, svako ima pravo da priča svašta. A ti si moja porodica, i neću ti dozvoliti da daješ povoda nikome.” Osjetila sam se u istom momentu poraženo i zaštićeno. Koliko god mi bilo teško tada da to prihvatim, na kraju mi se kao bumerang vraćala svaka njegova riječ. Bio je, uglavnom, u pravu.

Glas o privilegiji pratio je svakog od nas, kroz sve periode odrastanja, rada, djelovanja. Nije to Muftiju značajno doticalo, jer je znao da se ništa od toga ne kosi sa Božijim zakonima. Naprotiv, ako pogledamo hadise koji govore da je najveća sadaka ona koja se čini prema svojoj porodici, onda je jasno da nije radio ništa pogrešno. Njegove odgojne metode nije svako mogao da podnese, priznala sam već, i meni su teško padale kat-kada i znala sam dobro da ih oplačem. Međutim, to je ono kako roditelj postupa prema svom djetetu kada ga grubo ščepa za ruku jer vidi da je na putu da upadne u opasnost. Stezanje ruke boli, ali ne tako jako kao puštanje da propadneš.

Trudio se da u svima nama probudi slobodu, ali ne bezobrazluk i drskost. Cijenio je slobodu i hrabrost svakog od nas, iako je kažnjavao kad god je ta sloboda prelazila granice ukusa. Nije volio kalupe i ukalupljene mozgove.

Sjetila sam se kad smo bili djeca, kad bi on, tada samo dajo Muamer, dolazio u Batrage kod moje rahmetli nane, znali smo da će toga dana bar nekoga od nas zgrabiti i baciti u vis najjače što može. Potajno sam ja, a i svako od nas, strahovala i ujedno priželjkivala da baš mene izabere. To bacanje u vis je bilo strašnije od svih rolerkostera, ali ta sloboda… Taj osjećaj kad vam se srce razlupa od straha i uzbuđenja istovremeno, i svo to povjerenje koje dajete nekome jer znate da vas neće iznevjeriti i pustiti da padnete -nemjerljivo je. Kasnije sam čitala da se tako trenira povjerenje u Allaha, da i kad te baci u strahove, iskušenja – ne brineš, jer te neće pustiti da padneš. Kasnije sam od njega lično čitala i slušala kako se pobjeđuje strah – suočavanjem sa strahovima. Tako se postaje hrabar. Sjetila sam se ovih dana mnogo naših razgovora, i zaključila da se svaki ticao oslobađanja. Oslobađanja misli, jezika, srca, tijela – od svega prljavog, ružnog i bespotrebnog. Nekad je neophodno oslobađanje od okova koje smo sami sebi napravili, od cvijeća. I mnogo je teško, jer ti okovi tako lijepo izgledaju. Al okovi su okovi. Sloboda je sloboda.

Kao i svaki insan, Muftija kao rodbina pravio je greške. Ali ih je brzo ispravljao. Uvijek je odvajao porodičnu relaciju od poslovne, i greške u poslu nije tolerisao bez obzira na količinu emocije koju kao član porodice zavrijeđuješ kod njega. U jednima od nas prepoznavao je kreativnost, u drugima upornost, u trećima blagost, u četvrtima fizičku snagu i neustrašivost. To što je vidio, to je gajio i onda kada mi sami nismo umjeli. Ono što ne valja, pokušao bi ispravljati. Ako ni to ne bi pomoglo, odsijecao je bez griže savjesti.